SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Wednesday, August 15, 2007

Ljudski trag u vremenu zla

O situaciji u Banjaluci prije i za vrijeme rata je napisano mnogo toga i cini se da svaki pokusaj da se kaze nesto novo ne izaziva posebno interesovanje onih koji su te dane preturili preko svojih ledja. Cak se primjecuje nekakva odbojnost da se o tome raspravlja, kao da je to nesto sto se moralo tako dogoditi i na sto nitko od nas nije mogao uticati, te zasto se vracati na te dane sada kada se ionako nista ne moze promijeniti.

Uvijek sam se cudio takvom pristupu i, iako sam pokusavao dag a razumijem, nisam mogao naci logicno objasnjenje zasto ljudi ne zele da o tome pricaju. Bio je drugi svjetski rat i o njemu se jos uvijek govori. Jos uvijek, cak i u lokalnim novinama ovdje u Pittsburgh-u, nailazim na ispovijedi onih koji su u tom ratu najvise nastradali. Jos uvijek se pronadje pokoji aktivni ucesnik zlocina i koriste se svi pravni alati da se on privede kraju. Jos uvijek Zidovi govore o svojim stradanjima i jos uvijek se svijet trudi da se nepravda ucinjena od Nijemaca koliko- toliko ispravi.

Mi Banjalucani smo, cini mi se, cudna sorta. Nas kao da nasa vlastita sudbina uopce ne zanima. Vise nas zanima da se okupimo, zamezimo, uz put nesto popijemo (za one koji to jos cine), i popricamo, cak i o nasoj sudbini, ali vecina ni u snu ne bi pomislila da se treba nesto uciniti da se nepravda, ucinjena nama, ispravi.
Banjaluka se gradi, ratni profiteri uzivaju u plodovima rata, mi polako sve zaboravljamo. Zaboravljamo, ili nas uopce ne zanimaju, cak ni oni koji su u ona ratna vremena, kada se ‘prijatelj’ okrenuo protiv ‘prijatelja’, ustali protiv zla koje je nadolazilo. Ucinili su to u ona vremena kada su nasi bivsi ‘prijatelji’ poceli okretati glavu ako bi nas sreli na ulici, bojeci se da ce im se to uzeti za zlo.

O jednom od njih nisam znao nista sve do prije nekoliko godina. Krstan Malesevic, bivsi professor ekonomije na banjaluckom Ekonomskom fakultetu, nije zelio da svoj obraz proda za mjesto u drustvu koje se gradilo na teroru, zlocinu, lopovluku i lazima. Kada su neki drugi uskakali u voz koji je vodio ka lagodnom zivotu i privilegijama, praveci se da oni nemaju nista sa zlom koje se sirilo poput raka (svako od nas pozna pokojeg i nalazi opravdanje za takvo ponasanje), professor Malesevic je na kocku stavio sve sto je imao: svoj ugled u drustvu, udoban zivot, buducnost svoje familije, svoj zivot. Ostao je dosljedan svojim principima, ne uzmicuci ni za milimetar ispred onih koji su ga napadali.

Nije mi jasno kako je profesor Malesevic uspio preturiti sve ove godine. Iako je kao vecina nas morao napustiti Banjaluku, jos uvijek mi nije jasno kako je uspio prezivjeti u jednoj sredini koja je takodjer dozivjela velike promjene na gore.

Citajuci njegove clanke na Internetu, gotovo ne mogu da vjerujem da postoji netko tko je lako mogao izabrati da se uklopi u sveukupnu atmosferu i gleda svoja posla a ipak se odlucio da otvoreno govori o zlu koje se desilo u Banjaluci, znajuci stag a ceka. Malo je takvih na svim stranama pa ta cinjenica jos vise govori o kakvom se covjeku radi.

Profesor Malesevic svakako zasluzuje da se o njemu govori na ovim stranicama na kojima se okupljaju (bar se ja tako nadam), oni koji svima mogu pogledati u oci. Znam da ovo moje piskaranje o njemu ne znaci mnogo, (narocito ne njemu), ali osjecam potrebu da i na ovim stranicama govorimo o ovakvim ljudima, jer ih je ovih dana sve manje i manje. Htjeli mi to priznati ili ne, i mi sami se polako prikljucujemo ‘svojima’, pa ljudi kao profesor Malesevic postaju sve veca rijetkost.

Posto predpostavljam da ima dosta onih koji o profesoru Malesevicu ne znaju puno, odlucio sam da na blogu objavim seriju clanaka pod nazivom “Ljudski trag u vremenu zla”, koju je profesor objavio na Internet izdanju magazine Danas. Nadam se da cete ih sa zanimanjem procitati i da ce nekima oni pomoci da malo bolje shvate sta nam se to dogodilo i sta nam je ciniti.

Poznati profesor Ekonomskog fakulteta u Banjaluci i jedini poslanik srpske nacionalnosti u Skupštini BIH koji je 1990. odbio da se "preseli" u Narodnu skupštinu Republike Srpske, piše o svojim dilemama, strahotama rata, vremenu zločina, kad je odbijao da se "prihodi dominantnom sistemu vrednosti vremena i prostora", kad je "veća hrabrosti bila ne uzeti oružje u ruke nego ga uzeti". Zbog brojnih pretnji napustio je svoj grad pre deset godina. Danas živi u Novom Sadu.

Decenija ratnog ludila

Mada je pisati o sebi izuzetno nezahvalno, katkad i nepristojno, moralni principi, kojim se nastojim rukovoditi u životu, nalažu mi takvu potrebu. Bez obzira na izvesnu nelagodnost, pa i moguću pristrasnost, vrijeme je da za svoje držanje i ponašanje u poslednjem ratu, i na ovaj način "položim račun" pred sobom, svojim najbližim i svojim čitaocima. Ako sam to očekivao od drugih, onda bi, naravno, bilo nelogično, a pogotovo amoralno, da se ovom samopropitivanju ne podvrgnem i sam, makar i uz podrazumijevajući rizik.

Šta je, dakle, u najkraćem, obilježilo moj životu u vremenu neposredno pred rat i u toku trajanja samoga rata?

Činjenica da sam čekao skoro deceniju po njegovom završetku da pišem o ratu, dovoljno govori da sam, zbog svega što se dogodilo, bio, (a dijelom i ostao), u svojevrsnom šoku. Iako sam pred rat i početkom rata pisao protiv ratnog ludila, kao sopstveni oblik otpora, sada kada je "sve gotovo" i kada su bjelodane njegove stravične posljedice, ovim tekstom želim još jednom preispitati i vlastitu odgovornost u onom što se dešavalo i desilo u mom užem i širem okruženju, prije svega u Banjaluci. Iako su događaji u osnovi dali za pravo opciji koju sam zastupao prije i tokom rata, na ovaj način, ipak, nastojim pripomoći i doživljaju vlastite katarze, ali i spasiti od neumitnog zaborava, barem neke od događaja iz najdramatičnijeg dijela sopstvenog života. Da li će to koga interesovati, ili ne, da li će to eventualno nekom biti od koristi za preispitivanje vlastite odgovornosti, to je, naravno, krajnje neizvjesno.

Protekla decenija mog života mi, kao i mnogim drugim ljudima, djeluje kao svojevrsna fikcija, u svakom, pa i moralnom smislu. Jer, čovjek je - kako kaže Karl Jaspers u "Filozofskoj vjeri" - uvijek više od onoga što o sebi zna i od onoga što uopšte o sebi može znati. Makar je ovo zapažanje na tragu temeljnih spoznaja filozofije, nauke i teologije o čovjeku, čini se, ipak, da je rat naročito prilika da čovjek sebe bolje upozna, istinski provjeri čvrstinu svojih uvjerenja, da brže uči i sazrijeva u svakom, pa i u pogledu moralnosti. i sam sam ovu, za mene, potpuno novu istorijsku okolnost, doživio tako da ono što sam govorio godinama i decenijama (posebno mojim studentima), treba da i životno potvrdim, upravo kada je to najteže, jer je to tada i najpotrebnije. To se u ovim okolnostima posebno odnosilo na elementarnu spoznaju da naš etnički identitet ne predstavlja nikakvu vrijednost po sebi - jer, ona uostalom i ne zavisi od naše volje - ali, da ono što jesmo, kao ljudi, posebno u moralnom smislu, jeste neponovljiva vrijednost, jer upravo to zavisi, prije svega, od nas samih. A upravo je ovo vrijeme pružilo i pružalo mogućnost da moralnim djelima dokažemo ono što mislimo i što govorimo, pa i kada je riječ o vrijednostima, ili, prije svega, baš, o vrijednostima. Suština ljudske moralnosti je upravo u tome da ostanemo dosljedni sopstvenim uvjerenjima i vrijednostima, i kada one nisu u skladu sa dominantnim sistemom vrijednosti vremena i prostora u kojem živimo. Između lojalnosti sopstvenoj (užoj ili široj) grupi i sebi i svojim uvjerenjima i svojoj savjesti, gotovo uvijek treba birati ovo drugo. Inače ćemo, svjesno ili ne, podržati čuveno fašističko geslo: "Ti si ništa, tvoj narod je sve!"

Najmanje što sam mogao i morao uraditi u tom cilju je bila javna osuda i razobličavanje svjesnog širenja straha i mržnje i evidentnog srljanja u zlo i zločin. Koliko god su, već tada jako skučene mogućnosti dozvoljavale, to sam, zajedno sa nekolicinom kolega, činio preko mass medija, pa i onih državnih, dok ih nacionalnosti nisu i definitivno i na silu preuzeli. (Poznato je da su još stari Grci one koji nisu učestvovali u javnom životu nazivali idiotes!). Kasnije smo to činili preko tada jedinog opozicionog lista u Banjaluci pod imenom Prelom (kasnije Novi prelom), u beogradskim opozicionim listovima, na ponekom od vrlo rijetkih naučnih i stručnih skupova, te na mirotvornim demonstracijama (jednom i uz gutanje velike količine suzavca), dok i ta mogućnost nije bila konačno ukinuta.

NASTAVICE SE...

1 Comments:

Anonymous mario said...

Vrijeme rata u Banjaluci o kojem piše profesor Malešević čitam kao intimu moralnog čovjeka koji je ostao svoj, čovjeka koji je ostao odan, svojim i ljudskim, ranije definiranim stavovima. Sada se vidi da je on i svoje tekstove u doba socijalizma pisao iz uvjerenja i da, suprotno nekim podvalama, nije bio karijerista. Koliko znam, uvijek je bio odmjeren i seriozan, a u ratu je dokazao da nije samo teoretičar, nastavljač dobre škole i istaknuti član jedine stranke. Volio bih ga sresti i čestitati mu na karakteru i hrabrosti.
Primjer je ovaj jedinstven (i vrlo značajan) jer ga je učinio profesor-naučnik i političar u pravom trenutku. Ali, na radost, bilo je više ‘malih-velikih’ gestova ‘malih-velikih’ ljudi u našem gradu!
Ne možeš zaboraviti komšiju kad se suprotstavi istjerivačima ili kad iz haustora otjera ‘nadobudnog ekonomistu koji prijeti da će prosvirati kroz čelo…’, kada doktor dođe po potrebi a ne po pozivu, kada prijateljstvo dobije novi impuls… a građanska savjest djeluje. Ljudi koji nisu od plastelina, koji nisu konformisti nisu bili u većini, ali bilo ih je. Ima ih!

Sunday, 19 August, 2007  

Post a Comment

<< Home