Dani Banjalucke dijaspore - 2007

Danasnji prilog je vezan za cetvrti susret pod nazivom “Dani Banjalucke dijaspore - 2007”. Sejo Visic (sada ga vec mogu nazvati redovitim suradnikom ovog bloga), je prisustvovao zavrsnom skupu, koji je odrzan na bazenu u Gornjem Seheru 20. Jula ove godine, te poslao mi par slika.

Iako sam se trudio da uz svaku sliku stavim odgovarajuci tekst, nisam u tome uspio. Prepoznao sam samo nekoliko ‘faca’: vrijeme cini svoje, ljudi se mijenjaju a i sjecanja polako blijede.

O ovom skupu postoje oprecna misljenja. Dok ga jedni hvale kao pokusaj da se gradjani Banjaluke rastjerani po svijetu okupe u svom gradu bar na ovaj nacin, drugi smatraju da je to jeftina propaganda za postojecu vlast, koja nista nije ucinila da se ti isti ljudi vrate na svoja ‘ognjista’. Cak se bivsi Banjalucani prepiru i oko samog naziva skupa. Postavlja se pitanje, sta se u stvari podrazumijeva pod rijeci dijaspora.

Prema Wikipediji, riječ dijaspora ( διασπορά, rasipanje ili sijanje sjemena) bez velikog slova je naziv za osobe ili za dio jednog naroda koji je bio prisiljen napustiti svoju korijensku zemlju, bivajući tako raspršeni na sve strane svijeta.

Ako se drzimo ove definicje, naziv bi se mogao smatrati adekvatnim: ljudi su bili prisiljeni napustiti svoj grad i sada su zaista rasprseni na sve strane svijeta. U nase doba (mislim na ono prije ovog zadnjeg rata), ta prisila je bila ekonomske prirode, pa je za mnoge rijec dijaspora cvrsto vezana za nase ljude koji su otisli u druge zemlje trbuhom za kruhom.

Za mnoge od nas, koji smo pod prijetnjom morali napustiti svoj grad, mnogo postenije bi bilo da se taj skup nazvao „Dani Banjalucana protjeranih is rodnog grada“, jer bi to znacilo da oni koji su to istjerivanje organizirali bar na taj nacin priznaju svoju krivicu. Ovako, izgleda da su svi oni koji se danas nazivaju dijasporom, otisli trbuhom za kruhom, sto je daleko od istine.

Kada ovih dana citam o slicnim sudbinama ljudi sa prostora bivse Jugoslavije, primjecujem da oni koji su napustali svoja ognjista u strahu, nakon sto su svoje oruzje digli protiv legalnih vlasti (i godinama se hvalili svojim junastvom i hrabroscu, dok im je medjunardona zajednica cuvala zaledjinu), pa se onda kukavicki razbjezali kada su se snage izjednacile, sada na sav glas govore o genocidu. U isto vrijeme mi, protjerani stanovnici Banjaluke, ciji je jedini grijeh bio sto smo bili druge vjere ili nacije, desetine hiljada, sutimo, kao da je sve sto se nama desilo nesto normalno. Dobro Muris rece u nedavnom komentaru na prilog Plivac, da se vecina nas prema nasoj sudbini odnosi kao ovce. Dokaz je to i ovaj skup, koji sadasnjim banjaluckim vlastima sluzi kao odlican paravan za status quo. Gledajuci sa strane, sve izgleda lijepo: grad je velikodusno organizirao skup, ljudi se okupili i zabavili, pa nakon zabave, svako na svoju stranu. Vlast zadovoljna, jer na ovaj nacin kupi politicke poene, a istovremeno se ne mora brinuti o problemu rastjeranih. Rastjerani, takodjer zadovoljni, jer im je ovaj skup bio nacin da sretnu neke koje nisu vidjeli godinama. O razlozima zbog kojih se sada okupljaju na ovom (i slicnim skupovima diljem svijeta), malo ko razmislja.

Seji hvala za fotografije. Mozete ih vidjeti na ovoj stranici. Mozda se netko prepozna pa se javi. Mozda ce neki od blogera prepoznati nekoga pa mi poslati informaciju. Ako se to desi, obecavam da cu dodati tekstove ispod slika. Ovako, ove slike su samo jos jedan od mnogih listova u albumu koji pokusava da oslika sudbinu ljudi iz jednog grada koji je raseljen diljem svijeta.