Grand Canyon

Nakon par dana odmora od Kusmica i nas, danas nastavljam sa slikama sa naseg zajednickog putovanja Amerikom proslog mjeseca. Dani prolaze brzo, evo i ovaj prilog pripremam na aerodromu u Detroit-u, cekajuci avion za New Orleans. (Prilog posvecen posjeti ovom gradu na obali Meksickog Zaljeva ste vec vidjeli prije par dana.)

Dakle, “kruzno putovanja” jugo-zapadnim dijelo USA smo nastavili u petak, juna 16, negdje oko 10 sati ujutro. Nakon dva dana provedena u San Diego-u, plan je bio da do veceri stignemo do juzne strane Grand Canyon-a (koja se nalazi u drzavi Arizona), udaljene nekih 10-tak sati voznje. Put dalek, ali za ‘momke’ iz Evrope nema prepreka.

Iz San Diego-a se zaputismo autoputom broj osam uz samu Meksicku granicu, prema preporuci naseg americkog prijatelja. Upozoreni smo da idemo u predjele rijetko naseljene, gdje se temperature redovito penju preko 100 stepeni Farenhajta. Znaci, pravilo je, uvijek imaj dovoljno hrane i vode da mozes preziviti dok pomoc ne stigne u slucaju rpoblema sa autom. A benzin puni svaki put kada naidjes na benzisku pumpu, jer ne znas kada ces naici na slijedecu.

Vec nakon desetak minuta voznje, ostavismo prekrasnu klimu San Diega i sigosmo u krajeve gdje za nas navikle na umjerenu klimu , zivot postaje mnogo tezi. Jednim dijelom nas put provede kroz veoma interesantne predjele, gdje su brda ‘sagradjena’ o kamenja koje je neko prosto trpao na hrpe. Brda su izgledala kao das u napravljena od sljunka, ali prilicno krupnog.

Nakon duge voznje ovakvim krajolikom, pojavi se naselje (El Centro)u kojem smo namjeravali da se snabijemo hranom, vodom, a naravno i gorivom. Izlazak iz auta je bio pravi sok: zrak je bio vreo i morali smo ubrzati korake da bi se dohvatili trgovine u kojoj smo nasli sve sto nam je bilo potrebno. Cak i vise od toga, jer nam je u glavi bilo ono upozorenje pa nas je strah natjearo da kupimo hrane dovolje za par dana.

U nastavku puta, u blizini nekakvog slanog jezera, plan bio da se put skrati i da se ‘uzme’ jedna precica, ruta 66, koja najvecim dijelom ide kroz predjele gdje, bar prema Google Maps, nema zive duse. Sve je teklo po planu dok se ruta 66 odjednom ne izgubi: moglo se skrenuti desno ili lijevo: ispred je bila zeljeznicka pruga preko koje nije bilo nikakve ceste.

Odlucih se da skrenem desno, jer se, prema sjecanju, u blizini nalazilo manje mjesto gdje sam mogao pitati za put. Od mjesta ni traga ni glasa, samo nekakva trgovina uz cestu, i nekoliko Meksikanaca koji se vrzmaju ispred na nesnosnoj vrucini. Udjoh u trgovinu i upitah za put. Vecina ne zna, ali se jedna prodavacica sjeti. Rece mi da se moram vratiti nazad i da cu naici na trazeni put. Tada se pojavi jedan Meksikanac osrednjih godina i rece mi da ce nam on pokazati precicu ako budem vozio za njim. Pristadoh. Znam da ovo sto radim nije uobicajeno u ovim krajevima ali racunam: cetvoro nas je, ne bi trebalo biti problema.

Meksikanac sjede u neki stari auto i zaputi se cestom kroz nekakve plantaze. Gotovo nigdje nikoga, samo poneki Meksikanac u polju i mi. Ulazili smo sve dublje i dublje u nepregledne plantaze, nadajuci se da smo na pravom putu.

Nakon 10-tak minuta voznje, Meksikanac stade ispred jednog raskrasca i izadje iz auta. Ja otvorih prozor, onaj do Eke. Meksikanac izadje iz auta sa lubenicom u ruci i nudi me. Ja se zahvalim i kazem da necu. On ponovo nudi, ja prihvacam. Mislim, bolje kupi lubenicu, sta kosta da kosta, nego da izgubis glavu (sjetih se onih cigli koje su banjalucki mangupi prodavali na korzu slucajnim posjetiocima naseg grada). Pitam ga koliko je. On kaze, nista. To je da nam se nadje, ako ostanemo bez vode.

Odahnuh. Izgleda da sve one vijesti o kriminalu koje svakodnevno gledam na TV i nisu bas potpuno istinite. Jos ima svijeta kojeg ova nova vremena nisu iskvarila.

Uzesmo lubenicu, zahvalismo Meksikancu i pozurismo putem koji nam pokaza. Uz put vidjesmo pokoji ‘trak’ i Meksikance kako nesto rade u poljima. Bez obzira na prijatno iskustvo sa Meksikance, jos uvijek pod utiskom svakodnevnih vijesti ovdje na TV, svako malo smo ocekivali d ace se netko isprijeciti ispred nas I, u najboljem slucaju, orobiti nas. Ali, sve je bilo u redu, nista se nije desavalo, napredovali smo prema nasem cilju.

Uskoro se okolis pretvori u nekakvu mjesavinu brda sa skrtim rastinjem, bez ikakvog drugog znaka zivota. i tako narednih sat vremena. Samo poneki auto iz suprotnog smjera.

Kada ugledasmo autoput 10 bi nam lakse. Znali smo das mo na pravom putu. Trebalo je biti samo strpljiv i nakon nekih 5-6 sati voznje nas je ocekivalo to cudo od prirode: Grand Canyon.