Grand Canyon, ko nije cuo za njega. Jedno od svjetskih cuda prirode koje smo vjerojantno svi imali prilike vidjeti na Tv, citati o njemu u novinama, knjigama.

Da mi je prije 15-tak godina netko rekao da cu ga vidjeti iz bliza, rekao bih mu da se sali. Ili me zafrkava. Amerika ni u jednom momentu u mom zivotu nije bila mjesto gdje sam zelio putovati. Makar postoje mnoga interesantna mjesta koja bi bilo lijepo posjetiti, Amerika jednostavno nije bila u mojim planovima. Bar ne USA.

Zivot, sto neko rece, pise romane, pa tako ja, sada, osvanem tamo gdje to nisam ocekivao.

Tako to bi i sa Grand Canyon-om. Dodjose stari prijatelji iz Evrope, pa sada, umjesto na vikendicu ili u Jajce, stigosmo do kanjona rijeke Colorado-a, u drzavi Arizona, na jugozapadu Amerike.

Vec sam prilaz kanjonu je bio veliko iznenadjenje. U glavi su mi se urezale slike dubokog kanjona, isklesanog u stijenama, pa sam ocekivao da cemo stici u dijela Amerike gdje su oko nas amo stijene. I nista vise. Kad tamo, iznenadjenje. Cijela visoravan oko kanjona je obrasla borovom sumom i covjek ima osjecaj da se nalazi na nekoj od planina sa bujnom vegetacijom. Cak kada se kanjonu priblizi jako blizu, covjek jos uvijek nema osjecaj da se, na nekoliko metara od njega nalazi ogromna ‘provalija’. Tim je iznenadjenje prvog vidjenja kanjona tim vece. Iznenada, ispred ociju pukne pogled na bekrajan kanjon, u kojem se, rijeka koja protice njegovom utrobom, zapravo uopce ne vidi.

Podrucje nacionalnog parka Grand Canyon je ogromno i mi smo se morali ograniciti na onaj dio koji smo mogli obici pjesice u ono vremena koje smo planirali za obilazak. Vrijeme je bilo ugodno, suncano, malo prevruce ako se stoji na suncu, ali bez vlage. Sreca pa je hladovine u izobilju pa covjek nije prisiljen da se cijelo vrijeme przi na suncu. A onima koji su malo tanji s kosom, kapa odlicno dodje.

Setali smo stazama uz sam rub kanjona, slikali se na svakom cosku, odmarali kada bi se umorili. Cak smo Nera i ja odlucili da se spustimo jednom od staza koje vode do same rijeke. Bila je sredina dana i morali smo biti jako oprezni da se ne precijenimo. Planirali smo da se spustimo samo malo, kako bi se mogli vratiti na vrijeme za nastavak putovanja. Silazeci stazom koja je usjecena u obronke kanjona, cudili smo se iznemoglim ‘facama’ onih koji su se penjali. Mislio sam da su Amerikanci slabici, da mi necemo tako izgledati kada se budemo penjali.

Ali, prevario sam se. Kada smo odlucili da podjemo nazad, vec nakon nekoliko koraka sam shvatio kako su se oni koje smo sretali osjecali. Ponestajalo je daha, noge su pocele klecati. Nakon prvobitnog soka, uz stalno cuganje vode, stvari su se popravile. Nakon izvjesnog vremena smo se uspjeli docepati ruba kanjona i mogli odahnuti. Sladoled u obliznjoj slasticarni je oldicno dosao da se covjek vrati u zivot.

Tu na samom rubu kanjona, izgradjeno je dosta objekata za mnogobrojne turiste: od prodavaonica suvenira, restorana, do hotela, iz cijih se soba pruza fantastican pogled na kanjon. Na jednom platou ispred trgovine napravljene u stilu indijanskih naseobina, uzivali smo u igri Indijanaca, uz prepoznatljivu muziku. Nisu trube iz Guca, ali mi se svidjelo. Recimo, kao nas Pelagic, mladja raja. Zvuci njihove muzike su me podsjetili da moram kupiti bar jedan CD, kao uspomenu na ovu posjetu, sto sam odmah ucinio. Htio sam pripremiti jednu od muzickih numera uz ovaj prilog ali ne stigoh.

Nakon nekoliko sati setanja I uzivanja u fantasticnim predjeli napravljenim nekim nevidljivim silama tokom miliona godina, dodje i vrijeme polaska. Ostavismo ovo mjesto na kojem bi se mogli provesti dani, svratismo na rucak u obliznji restoran, i zaputismo se u pravcu svjetske metropole kocke.

Ali o tome, drugi put.