Banja Luka - Vrijeme nestajanja
Mnogo je knjiga napisano o Banjaluci zadnjih godina i to s razlogom. Mnogi od nas obicnih ljudi, koji nismo vicni peru, dobili smo zelju da kazemo nesto o zlu koje nas je zadesilo jer, izgleda, da se danas, nakon 15-tak godina od pocetka rata, sve kao nesto zaboravlja. Kao, nije to bilo nista. Ljudi se jednostavno pokupili i napustili grad. Pa u gradu je bilo mirno, niko ih nije tjerao. Otisli su dobrovoljno, niko im nije kriv.Covjek brzo pocinje zaboravljati stvari i dogadjaje jer zivot melje i treba prezivjeti. Osjecam to i na ovom blogu gdje mnogi ne zele da se prisjecaju tih ratnih vremena. Takve teme kao da nisu dobro dosle i bolje je o njima ne govoriti. Razlozi su razni i svako zna svoj licni.
Mozda su ti koji tako misle u pravu jer pametni ljudi nekad rekose da covjek mora prastati. Ali, htjeli mi to ili ne, nasi razgovori, razgovori ljudi iz jednog grada koji je, bar smo mi to tako mislili, zivio nekim posebnim zivotom, se uvijek i ponovo vracaju na te dane, narocito kada se malo popije pa stege popuste.
U proslu nedelju mi dodje pod ruke knjiga Amira Osmancevica “Banja Luka – Vrijeme nestajanja” pa me vrati u ta ruzna vremena. Procitah je u dahu, za par sati, iako nisam nekakav pasionirani citalac. Podsjeti me na dane i dogadjaje koji mnogi sada zele zaboraviti i izbrisati iz sjecanja.
Amirovo pisanje me probudi iz polusna, u prekrasan proljetnji dan, u jednoj basci daleko od rodnog grada, daleko od rodbine, prijatelja i poznanika. U mislima mi se pocese vrtjeti slike iz tog vremena, prisjetih se svih tegoba kroz koje smo prolazili, sjetih se ljudi i neljudi, prijatelja i ‘prijatelja’.
Napisa Amir dosta toga, podsjeti nas na imena onih koji su se posebno isticali u sprovodjenju brizljivo planiranog plana kako ‘ocistiti’ Banjaluku od nepozeljnih i neposlusnih a da to ne izgleda tako strasno. Neki su to radili prefrigano i u sjeni, a neki javno, na sav glas. Mnogo je tu imena, da se ne zaborave. Neke je pravda dostigla ali vecina je ostala nekaznjena i uziva blagodeti svog temeljnog rada. Neki su cak ostali potpuno u sjeni, prikrivajuci svoje djelovanje iza paravana brige za prijatelje, iako su, u stvari, svo vrijeme bili aktivni ucesnici svega. Malo je onih koji su bili naivni i nisu znali sta se iza svega krije.
Drago mi je da je ovakva knjiga napisana i da sam je procitao. Drago mi je da ima onih koji shvacaju da se istina mora iznijeti na vidjelo i da se neljudi moraju zigosati uvijek i na svakom mjestu, jer ako se to ne bude radilo, nema nam buducnosti. Ako se svako od nas zatvori u svoju ljusturu i cuva ono sto zna samo za sebe, cini losu uslugu mnogima, narocito onim mladjima. Jer sutra ce, ti isti koji su nama nanijeli zlo, uciniti to isto nekom drugom, jer oni su od malena uceni kako da skrivaju svoje pravo lice.
Amir je imao hrabrosti da kaze istinu koji mnogi skrivaju samo za sebe. Iz razno raznih razloga.
Posebno mi je drago da se nasao netko da napise ovakvu knjigu, s imenima i prezimenima, da se zna. Ali trebalo bi je dopuniti novim imenima, jer jos je mnogo onih koji sada igraju na kartu postenja. A mi ostali cutimo.
A znamo kako je bilo.
Labels: sjecanja
posted by co | 12:01 AM
6 Comments:
Dobro je imati knjige, slike, filmove sa temama iz nedavne proslosti. Ta djela postaju dio nase sutrasnje kulturne bastine. Medjutim, nemaju dovoljno efekta jer ih ne citaju i ne gledaju svi. Opet podjela. Citaju ili gledaju samo jedni, a oni drugi ponekad ni ne znaju za njih…. ili ne zele da znaju. A kad znaju, ne zele da citaju jer smatraju da je to sve laz i ‘neprijateljska propaganda’. Nista se ne mijenja. Oni, koji su doveli do situacije kakva je bila u BL, konacno i u cijeloj Bosni, danas najcesce uzivaju podrsku svoje stranke, svojih susjeda, svojih sugradjana, svog naroda. Sve je postalo jos gore, jer vec u najranijim godinama, kroz trostruki sistem obrazovanja dolazi do jos veceg razdvajanja, mladima se pruza samo jedna i jedina (“nasa”) istina, koja je nije prava istorijska nauka, bazirana na cinjenicama i naucnim analizama. Sve do dana danasnjeg, petnaest godina poslije 92ge nista se nije promjenilo u glavama vecine ljudi. Vecina medija je nacionalisticka, vecina ljudi se i dalje osjeca ugrozenom, vecina misli “da nismo mi njih, oni bi nas” i slicno. U zadnje vrijeme pocele su se pojavljivati i teze, kako su oni bili u pravu jer im najnovija dogadjanja u svijetu daju za pravo, posto su se, eto, jos ‘92ge poceli boriti protiv muslimanskog fundamentalizma i terorizma’.
Medjutim, osnovno pitanje je STA PODUZETI da se zlocinci kazne, da se kazne ti koji su davali podrsku zlocinu.
Napr. tuziti Predraga Radica koji je u ona vremena bio gradonacelnik BL, a nije nista poduzeo kad su ‘crvene beretke’ okupirale grad. Tuziti sve one koji su bili dio gradskih vlasti, pojedince i stranke, koji nisu poduzeli nikakve mjere zastite nesrpskog dijela banjaluckog stanovnistva. Tuziti sve one direktore koji su nam onako spremno davali otkaze, jer smo imali drugacija imena ili nismo bili lojalni novim nacionalistickim vlastima. Tuziti onog idiota sto je izjavio kako svu djecu iz mjesovitih brakova treba pobiti, tuziti one sto su vozili Crveni Kombi, hvatali ljude kao da su divlje zivotinje, odvozili ih na torture kojima su neki podlegli, a mnogi i danas osjecaju fizicke i psihicke posljedice, tuziti ih zbog onih radnih obaveza kojima su mnogi banjalucani bili ponizeni do srzi cisteci dno Crkvene, cisteci ulice i trotoare pokraj kuca i stanova iz kojih su istjerani, tuziti ih zbog radnih obaveza na ratistu gdje su bili zivi zid, gdje su cekali smrt od onih ispred ili onih iza.
Tuziti ih…kome, gdje? Koji je to sud, gdje je, gdje je ta pravda. Ko ce biti tuzilac? ? Sta ce biti pravda? Mrtvi ne mogu nikog da tuze, a vecina zivih smo rasuti po bijelom svijetu. Cini se kao da nas i nema, jer nista konkretno nismo do sada poduzeli. Pitam se da li bi privatne tuzbe nesto znacile. Hag nije dovoljan za sve te tuzbe, i ne tice ih se. Pitam se koji je to civilizovan nacin da se svi nabrojani osude i kazne. Da zlocin ne ostane samo u ispisanim knjigama, na web stranicama, u filmovima, na slikama. Kako naci nacin da svi saznaju i za zlocine, za tuzbe i sudjenje, za kazne. Da saznaju i oni koji su davali javnu podrsku svojim djelovanjem, i oni koji su podrzavali tu politiku u mom i tvom komsiluku, u firmi , i svi oni mladi koji danas idu ili ce sutra ici u skolu. Kako postici da budu kaznjeni i da se tom kaznom postigne da svi pocnu razmisljati i djelovati na drugaciji nacin. Da shvate da su svi ljudi na svijetu jednaki i da nema te ideje ni materijalnog dobra koje nekom daje pravo na ubijanje, na etnicko ciscenje, na razaranje tudjih zivota.
I Sekin komentar puno govori. U BL ne postoji dan zalosti za Srebenickim Zrtvama. To kao da se njih ne tice. A trebalo bi.
Ako je istina ovo o cemu Seka govori (a nemam razloga da joj ne vjerujem), onda su se oni koji vode politiku u Banjaluci i oko nje srozali na najnize grane ljudskog roda. Dok posten svijet odaje pocast zrtvama najveceg genocida poslije drugog svjetskog rata, u Banjaluci se natjecu trubaci, muzicari toliko osobeni za nase banjalucko podrucje.
Ova cinjenica govori koliko je vecina onih koji drze konce u svojim rukama licemjerna, dvolicna, izigravajuci velike ‘drzavnike’ kada treba skupljati poene pred vlastitim narodom, a praveci se da ne vidi sta se desava, ili ne cineci nista, kada bi to svaka normalna osoba ucinila. Oni to mogu, jer su shvatili da im nitko nista ne moze. Jer oni koji bi mogli, nece nista uciniti. A i zasto bi, kada su i oni bili aktivni ucesnici u svemu sto se na tim prostorima dogodilo.
Pitam se, zar je moguce da ljudi u Banjaluci ne znaju sta se u toj Bosni, u toj Srebrenici, dogodilo? Zar je moguce da nema ama bas ni najmanjeg protesta? Zar u toj Banjaluci nema ljudi koji razmisljaju drugacije ili je zavladalo jednoumlje, gore od onoga kada je sve pocinjalo.
Uzasava me cinjenica da je takvo sto moguce u tom nasem (bivsem) gradu, kojim smo se nekad ponosili. Potajno sam se nadao da za taj grad jos ima nade, da sve ladje u toj luci nisu potonule, ali izgleda da sam bio u krivu. Jednoumlje je definitivno pobijedilo i svi oni koji drugacije misle nemaju sansu.
A sto se tice Emirinih pitanja, siguran sam da bi se mnogo toga moglo uciniti kada bi bilo malo sloge. Ali je, na zalost, nema. Vidljivo je to svugdje, na svakom koraku. Evo i ovaj nas blog je dokaz da nas nista ne moze pokrenuti iz mrtvila. Da je drugacije, ne bih imao vremena od objavljivanja komentara na ovaj prilog.
Ovako, dopisujem se sam sa sobom. Zalosno.
Nadam se da moj prilog o Velebitu nece biti shvacen kao da ne izrazavam duboko postovanje prema zrtvama rata u Srebrenici i ne osudjujem taj zlocin kao i stav aktualne vlasti u BL prema zlocinu, koji je tamo pocinjen.
Mozda je prilog trebao biti na blogu, koji dan kasnije, jer razumijem osjetljivost svih, kojima su stradali clanovi obitelji, rodbina, prijatelji.
Ne ukljucujem se u te diskusije iz razloga sto mislim da sudbinu Bosne u svoje ruke trebaju uzeti njeni gradjani kao i oni koji su u njoj rodjeni.
Vise si ne dajem za pravo, da se u to mijesam, bez ozira sto me boli saznanje koliko je Bosna daleko od onoga, kakvom bi ju svi dobronamjerni ljudi zeljeli vidjeti.
Bez obzira sto su moji prilozi okrenuti sadasnjosti i buducnosti, nista nisam zaboravila i pociniocima svih vrsta zlocina i onima koji su ih izazvali nisam oprostila.
Osnovni razlog sto se u te teme ne ukljucujem jest ocuvanje vlastitog zdravlja, kao i uvjerenje da je nazalost, vecina stanovnika BiH suglasna s aktualnim politickim stanjem u njoj, pa otkud onda meni pravo, koliko god bila na liniji demokracije i univerzalnih humanistickih stavova, da kao drzavljanin druge drzave upucujem bilo kakve savjete i kritike, pogotovo sto se ni u mojoj domovini nismo dovoljno priblizili nacelima demokratske i pravne drzave.
U 'Nezavisnim', dnevnim banjaluckim novinama, rijetkom biseru nezavisnog (koliko je vec moguce u nasim uslovima)novinarstva izasao je odlican clanak Muhameda Filipovica o genocidu.Ovjde je link
http://www.nezavisne.com/vijesti.php?vijest=11816&meni=8
Ne znam da li cinim pravni prekrsaj kopirajuci clanak koji Emira navede u gornjem komentaru, ali evo ga ovdje ako netko zeli da ga procita:
Genocid kao svojevrsna moda
Muhamed Filipović
11.07.2007 22:24
Moderno vrijeme je ne samo vrijeme napretka nauke i tehnologije, i nastanka globalnog društva, nego i vrijeme genocida. Otkako je praksa uništavanja ljudi, koja je bila politika nacizma, ostvarila katastrofalne učinke u uništavanju europskih Jevreja, Cigana i Slovena, uključujući u to i ljevičare i liberale svih vrsta, genocid je postao definicija takvih ideja i njihovih učinaka. U osnovi svakog genocida stoji ideja prečeg prava na život jednih u odnosu na druge ljude.
Kako je poznato, pobjedinci u prošlom svjetskom ratu su odlučili da takvo ponašanje kvalificiraju kao genocid, što znači akt uništavanja cijelog naroda, rase, klase ili nacionalne, etničke, kulturne i vjerske grupe. Tako je genocid ušao u političku, pravnu i moralnu svijest nomenklaturu postupaka savremenog svijeta, što je definirano u Deklaraciji OUN o genocidu. U njoj su definirani geoncid i nabrojana sva djela koja se mogu kvalificirati kao vršenje genocida. Ono što je bitno je da je, u skladu sa definicijom kao genocidna radnja počinjena tokom tadašnjeg rata, kvalificirano masovno uništavanje ljudi koje je izvršila nacistička Njemačka, zbog čega su prema njoj poduzete drastične političke, policijske, sudske i ekonomske mjere i nametnut režim kontole sila pobjednica, kako bi se čovječanstvo uvjerilo da su Nijemci naučili lekciju i da više ne mogu predstavljati opasnost za ostale narode i ljude.
Ono što je u ovom kontekstu značajno, a što ovdje treba notirati, jeste činjenica da se kao genocidni akti, ili kao akti ratnog zločinstva, nisu uračunavali akti masovnog ubijanja civila, izvršeni od savezničkih vojski, koja su vršena po naređenju najviših organa vlasti tih država. Tako se ne spominju akti bacanja atomskih bombi na Hirošimu i Nagasaki, u kojima je bilo ubijeno oko 400.000 nevinih ljudi, čija je krivica bila što su bili Japanci. Isto tako, nisu kao zločinačka djela kvalificirana bombardiranja velikih njemačkih gradova izvršena u svrhu ubijanja ljudi, od kojih je egzemplarno bombardiranje Drezdena, kada je u nekoliko minuta ubijeno više od 100.000 nevinih ljudi jer su bili Nijemci.
Ovi akti i cijeli niz drugih akcija zapadnih demokratskih država nisu tematizirani u bilo kakvoj vezi sa Deklaracijom OUN o genocidu, pa se može izvesti zaključak da je genocid postao jedan od instrumenata politike i način da onaj ko ima moć da ubija, ima ujedno i pravo da odluči šta je to genocid, a šta nije. Da je tema genocida postala polje političkih manipulacija vidi se iz mnogih činjenica. Ovdje ću ostati kod onog što se tiče nas i naše države.
1992. godine je u Bonnu organizirana velika konferencija o genocidu na tlu bivše Jugoslavije. Prisustvovao sam konferenciji i shvatio da se nalazim u krugu i okolnostima u kojima su genocid i posebno njegove žrtve i počinitelji postali predmet manipulacije. Za genocid je bitno da se koliko je to moguće brže i potpunije isprave njegovi učinci i stanje vrati na status quo ante. Istovremeno, da se brzo utvrde i kazne počinioci. Za tako nešto su garancija oni koji imaju moć. Samo onaj koji raspolaže s moći da restaurira zločinom narušeno stanje i kazni krivce nedjela, stvarni je akter koji nešto u odnosu na genocid može učiniti. Nažalost, na toj konferenciji sam shvatio da niko ko ima moć nema takvu namjeru i da je nama ostavljeno da žalimo, sahranjujemo i lamentiramo nad našim žrtvama i sudbinom, ali su nam oduzeti realna moć i šansa da u tom pogledu efikasno djelujemo. Drugo, shvatio sam već tada da se za nas genocid pretvara u temu simpozijuma i jalovih naučnih raspravljanja, sadržaj povremenih skupova, osnovu novih rituala, ali da u onom što je bitno, u vezi s normalizacijom stanja, rehabilitacijom žrtava i kažnjavanjem počinioca zločina, mi nismo u stanju da bilo šta učinimo. Oni koji to mogu neće. Davno smo mogli, da su naši tutori i kuratori naše slobode to htjeli, izliječiti najveći broj naših rana, pomoći ljudima da se cijela ova iscrpljujuća historija završi i da ljudi dobiju mogućnost da rade i djeluju na svoju budućnost, da se oslobode teškog bremena i osjećanja žrtve i orijentiraju prema budućnosti.
Danas se može reći da je vrijeme u kojem živimo ujedno i vrijeme genocida. Na sve strane padaju ljudske glave i to u stotinama hiljada. Padaju glave u Iraku, Afganistanu, Palestini, Somaliji, Sudanu, centralnoj Africi i drugdje, a govori se o genocidu nemoćnih nad moćnima. Niko nije kvalificirao današnje egzerciranje nasilja sa genocidnim posljedicama koje se reklamira kao borba za slobodu, a žrtve se množe na stotine hiljada. To su kolateralne žrtve, inače pravednih i nužnih akcija koje su neki nesavjesni političari poduzeli da privole ljude da misle kao oni i žive po njihovoj volji.
Ali da neko postavi pitanje šta nam u odnosu na definiciju genocida nudi globalizacija i upotreba rata kao metoda rješavanja političkih pitanja i uvođenja svijeta u globalni sistem kojim rukovode velike sile, toga nema. Nema nove definicije i kvalifikacije postojećih radnji, nego se za genocidom traga u prošlosti. Iz naftalina vade historije, koje, kad bi bile stvarno i doslovno mogle biti primijenjene, ne bi ostavile nijedan narod i vladu da ne bi bila kvalificirana kao izvršilac genocida. Ono što posebno žalosti svakog ko pokušava argumentirano misliti o tim pitanjima je da naučnici slijede lažne političke ideje i veličine, stvarajući u stvari alibi za njihove dosadašnje i buduće poteze slične onima koje su prakticirali zadnjih godina.
Ova knjiga je bitna, kod kuce je imamo vec desetakgodina. Super sto ste je ponovo spomenuli.
Post a Comment
<< Home