Vjencanje u Bostonu

Jos neki dan sam obecao ovaj ‘izvjestaj’, ali uprkos mojim nastojanjima da budem azuran, kasnim par dana. Praviti jedan prilog dnevno, uz dodatne slike, nije ni malo lako, vjerujte mi. A takvih je sve vise i vise.

Na vjencanju Sunite Tufekcic i Adnana Djurdjevica, okupilo se drustvo doslovno iz cijelog svijeta. Bilo je tu gostiju iz daleke Australije, Bosne, Kanade, Svedske, Norveske, i naravno, mnogih gradova USA. Tako je to ovih dana, kada se nasa raja sastaje i proslavlja, ‘pola svijeta’ je zastupljeno. K’o male olimpijske igre.

Nera i ja smo stigli u drustvu Emire i Sase Dzindica, koji su do nas stigli kolima, a zajedno smo skoknuli do mjesta vjencanja avionom, na sam dan svecanosti. Dida Dane je takodjer bio u ‘paketu’. Odmah na ulazu hotela Sheraton, gdje je vjencanje obavljeno, naletjesmo na Dadu Jurisica, naseg sugradjanina iz Pittsburgha. Stigao je prije nas i vec se polako uklapao u sveukupnu atmosferu.

U foajeu hotela zatekosmo profesora Sirbegovica, kojeg Nera i ja nismo vidjeli jos od pocetka rata. Nakon sto smo se pozdravili i upitali za zdravlje (kao sto do dobro ponasanje nalaze), odmah je pocela zafrkancija i evociranje uspomena iz proslosti. Ostasmo tu petnaestak minuta, a onda se uputismo u sobu, kako bismo se mogli pripremiti za vjencanje.

Na putu do sobe sretosmo profesorovu suprugu Zevku s kojom se ispricasmo kao da se znamo vec godinama. U stvari, ja sam je vidio samo jednom davno prije rata, a Nera nije bila u prilici da je upozna, ali je blog bio razlog da je Zevka znala sve o nama i nasoj familiji, kao da smo rod dodjeni.

Vec oko 5 sati su se gosti poceli okupljati u sali gdje ce se obaviti svecani cin vjencanja. U prostoriji okicenoj svijecem, lijepom ugodjaju su doprinosile dvije djevojke, profesionalni muzicari, svirajuci na harfi i violini.

Nakon ceremonije vjencanja (znate ono, otac dovodi mladu i predaje je buducem suprugu, citanje prava i zakona, svecano DA, izmjene burmi i poljupca), obavljeno je slikanje sa mladencima. Nadam se da cu biti u prilici da i tu sliku uskoro objavim.

Slavlja je nastavljeno u drugoj prostoriji koja je bila veoma ukusno aranzirana – mladenci su se pobrinuli za sve. Muzika je opet bila odlicna. U prvom dijelu, prije svecanih govorancija, zabavljao nas je klavijaturista, svirajuci i pjevajuci pjesme iz onog naseg doba (jedna od pjesama koja mi zapade za usi je bila “To su bili dani” od Meri Hopkins, sigurno se nasa generacija sjeca). Sve je islo po protokolu: rezanje torte, bacanje buketa, a nakon toga ples.

Za muziku je ovaj put je to bio nas covjek, mladic, koji nas je obradovao mnogim pjesmama iz nasih krajeva. Bilo je tu svega: od Bijelog Dugmeta i Hari Mataharija, do sevdalinki i makedonskih narodnih pjesama.

Slavlje je trajalo sve negdje do ponoci. Pusaci su pravili kratke pauze, iskradajuci se ispred hotela da ‘potegnu koji dim’, dok su ostali neumorno plesali.

Na kraju, kada je vecina gostiju vec otisla na spavanje, nasa raja se okupila na plesnom podiju i zapjevala svima poznate sevdalinke, ukljucujuci ‘Aj od kako je Banjaluke postala’.
Na kraju koristim priliku da se mladencima zahvalim na lijepoj veceri i d aim pozelim mnogo srece u braku: zasluzili su to.

Uz ovaj prilog sam na brzinu zakacio nekoliko snimaka. Osjecao sam se neugodno koristeci aparat u toku svecanosti, tako da ovaj put nisam uspio uhvatiti sve trenutke koje sam zelio. Nadam se da cete iz ove moje price u slikama moci steci utisak kako je sve to izgledalo. U toku dana cu objaviti i drugi dio, a ako primim slike od drugih, i one ce naci svoje mjesto.

Zato navratite na ovaj prilog cesce, vjerojatno cete pronaci nesto novo.

NAPOMENA: Drugi dio fotografija je spreman.

I treci set fotografija (autori Emira i Aida) je spreman.