SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Thursday, August 02, 2007

Vjencanje u Bostonu

Jos neki dan sam obecao ovaj ‘izvjestaj’, ali uprkos mojim nastojanjima da budem azuran, kasnim par dana. Praviti jedan prilog dnevno, uz dodatne slike, nije ni malo lako, vjerujte mi. A takvih je sve vise i vise.

Na vjencanju Sunite Tufekcic i Adnana Djurdjevica, okupilo se drustvo doslovno iz cijelog svijeta. Bilo je tu gostiju iz daleke Australije, Bosne, Kanade, Svedske, Norveske, i naravno, mnogih gradova USA. Tako je to ovih dana, kada se nasa raja sastaje i proslavlja, ‘pola svijeta’ je zastupljeno. K’o male olimpijske igre.

Nera i ja smo stigli u drustvu Emire i Sase Dzindica, koji su do nas stigli kolima, a zajedno smo skoknuli do mjesta vjencanja avionom, na sam dan svecanosti. Dida Dane je takodjer bio u ‘paketu’. Odmah na ulazu hotela Sheraton, gdje je vjencanje obavljeno, naletjesmo na Dadu Jurisica, naseg sugradjanina iz Pittsburgha. Stigao je prije nas i vec se polako uklapao u sveukupnu atmosferu.

U foajeu hotela zatekosmo profesora Sirbegovica, kojeg Nera i ja nismo vidjeli jos od pocetka rata. Nakon sto smo se pozdravili i upitali za zdravlje (kao sto do dobro ponasanje nalaze), odmah je pocela zafrkancija i evociranje uspomena iz proslosti. Ostasmo tu petnaestak minuta, a onda se uputismo u sobu, kako bismo se mogli pripremiti za vjencanje.

Na putu do sobe sretosmo profesorovu suprugu Zevku s kojom se ispricasmo kao da se znamo vec godinama. U stvari, ja sam je vidio samo jednom davno prije rata, a Nera nije bila u prilici da je upozna, ali je blog bio razlog da je Zevka znala sve o nama i nasoj familiji, kao da smo rod dodjeni.

Vec oko 5 sati su se gosti poceli okupljati u sali gdje ce se obaviti svecani cin vjencanja. U prostoriji okicenoj svijecem, lijepom ugodjaju su doprinosile dvije djevojke, profesionalni muzicari, svirajuci na harfi i violini.

Nakon ceremonije vjencanja (znate ono, otac dovodi mladu i predaje je buducem suprugu, citanje prava i zakona, svecano DA, izmjene burmi i poljupca), obavljeno je slikanje sa mladencima. Nadam se da cu biti u prilici da i tu sliku uskoro objavim.

Slavlja je nastavljeno u drugoj prostoriji koja je bila veoma ukusno aranzirana – mladenci su se pobrinuli za sve. Muzika je opet bila odlicna. U prvom dijelu, prije svecanih govorancija, zabavljao nas je klavijaturista, svirajuci i pjevajuci pjesme iz onog naseg doba (jedna od pjesama koja mi zapade za usi je bila “To su bili dani” od Meri Hopkins, sigurno se nasa generacija sjeca). Sve je islo po protokolu: rezanje torte, bacanje buketa, a nakon toga ples.

Za muziku je ovaj put je to bio nas covjek, mladic, koji nas je obradovao mnogim pjesmama iz nasih krajeva. Bilo je tu svega: od Bijelog Dugmeta i Hari Mataharija, do sevdalinki i makedonskih narodnih pjesama.

Slavlje je trajalo sve negdje do ponoci. Pusaci su pravili kratke pauze, iskradajuci se ispred hotela da ‘potegnu koji dim’, dok su ostali neumorno plesali.

Na kraju, kada je vecina gostiju vec otisla na spavanje, nasa raja se okupila na plesnom podiju i zapjevala svima poznate sevdalinke, ukljucujuci ‘Aj od kako je Banjaluke postala’.
Na kraju koristim priliku da se mladencima zahvalim na lijepoj veceri i d aim pozelim mnogo srece u braku: zasluzili su to.

Uz ovaj prilog sam na brzinu zakacio nekoliko snimaka. Osjecao sam se neugodno koristeci aparat u toku svecanosti, tako da ovaj put nisam uspio uhvatiti sve trenutke koje sam zelio. Nadam se da cete iz ove moje price u slikama moci steci utisak kako je sve to izgledalo. U toku dana cu objaviti i drugi dio, a ako primim slike od drugih, i one ce naci svoje mjesto.

Zato navratite na ovaj prilog cesce, vjerojatno cete pronaci nesto novo.

NAPOMENA: Drugi dio fotografija je spreman.

I treci set fotografija (autori Emira i Aida) je spreman.

Labels: , ,

11 Comments:

Anonymous ljilja i mario said...

Raduje vidjeti ovo veselo društvo!
Lijepoj Suniti i njenom Adnanu želimo puno ljubavi zajedničkom životu, a sretnim roditeljima da i dalje ovako blistaju!

Thursday, 02 August, 2007  
Anonymous cadjo said...

Dragi nasi,
Neka vam je sretno.
Mladencima preporucujemo razumijevanje i toleranciju pa ce sve ici kao u tate Tufe i mame Jasne.

Svako vam dobro,
Zlata i Cadjo sa ostatkom cura.

Friday, 03 August, 2007  
Anonymous Emira said...

Mali dodatak. Mi smo spojili ugodno s korisnim pa smo put na svadbu u Boston povezali s odlaskom u Pitsburg dan ranije. Dan prelijep, domacini nas cekali rasirenih ruku ... i baste (kod njih nema sta nema, a sve organic). Ujutro ustajanje u 5 da bi se na vrijeme stiglo na aerodrom. Kafica. Presjedanja iz aviona u avion, cijeli dan 'na nogama' u hotelu, svadba pocela u 5 pa sve do dvanaest. Noge bole od plesa, ostarilo se, usta bole od smijanja, a prestajali ipak nismo. Sutradan, iako umorni, cijeli dan setanja po Bostonu jer smo avion imali tek navecer. Cinilo se da nas taj dobri duh sa svadbe prati svuda u stopu, jer smo cijelo vrijeme bili u dobrom raspolozenju. Cinilo se da sto smo umorniji, to se vise smijemo. Izgledali smo kao grupa srednjoskolaca na ekskurziji.
Jedna mala zanimljivost. Na kraju svadbe, uzela sam jednu divnu ruzu iz vaze na stolu, za uspomenu. Sutradan je ta ruza putovala s nama i bila u papirnoj kesi s vocem sto nam je Nera spremila dan ranije. Nije ispala, nije se osusila. U avionu, stjuardesa objavi da je to posljednji let naseg pilota, jer je napunio 40 godina aktivne sluzbe i da ide u penziju. Putnici su obavjestenje pozdravili pljeskom, a Nera se sjetila da bi mi mogli tu nasu ruzu pokloniti pilotu, buducem penzioneru. Odmah smo se slozili i ona je predala ruzu.Pilot i njrgova posada su bili odusevljeni. Nije kome je namijenjeno, vec kome je sudjeno. Mi cemo sad imati jednu vise uspomenu, prikljucio se i pilot tu negdje.Vece smo zavrsili ujutro oko pola tri uz 'vino i gitare'.
Jos samo da se zahvalimo mladencima na pozivu, a roditeljima, familiji i prijateljima na prelijepom druzenju. Mladencima zelimo puno srece, ljubavi i razumijevanja u zajednickom zivotu. Mami i tati Tufekcicima zelim da za par godina obnove gradivo.
Zivjeli!

Saturday, 04 August, 2007  
Anonymous Made said...

Sretno mladencima, cestitke sretnom puncu i punici ;o))))

Made

Monday, 06 August, 2007  
Anonymous pega said...

Direktan prenos iz razgovora s Pegom:
-Šta radi onaj Amerikanac?
-Udaje kćerku.
-Svaka čast, Jasni i njemu čestitam zeta. Javi im.
-I reci mu da dođe, da ovdje još ima zanimanja za njegov lakat.

Pozdrav,
Mario

Thursday, 23 August, 2007  
Blogger co said...

Mario, vidim da si u stalnim vezama sa starom rajom, bez obzira gdje se nalaze. Lijepo je to da se stara raja obilazi. A Pegi prenesi da bi se mogao i sam javiti, nije valjda da jos zivi u ona pred-tehnoloska vremena pa nema pristup na Internet.

A sto se tice Tufekcica, on ti je ovih dana u nekom resort-u , sto bi rekli mi Amerikanci: otisao na nekakav sajam, skup pa vjerojatno sada uziva dok mi ostali crncimo.

Friday, 24 August, 2007  
Anonymous mario said...

Co, razumijem Izeta, lijepo je otkačiti se, ali zar nije prenio dio ovlaštenja na Jasnu. Inače, nije mi jasno zašto se neke dame naših kolega ne javljaju na blog. Npr. Zlata Čađina. Ne mogu da vjerujem da je to ostatak onog našeg bosanskog konzervativizma, znaš ono: portparol kuće mora biti muškarac (uvijek čitam potpis: Čađo i cure). Šta kažeš na ovo?

Friday, 24 August, 2007  
Blogger co said...

Zasto se pojedina raja ne javlja tesko je reci. Neko ni ne cita, neko ima svog predstavnika, neko nema vremena, a ima i onih koji svoj stav cuvaju za sebe, pa makar se radilo i o cestitci za vjencanje.

U koju grupu Zlata spada ne bih htio pogadjati. Mozda nam se glasnogovornik familije Vujinica javi sa obasnjenjem!

Friday, 24 August, 2007  
Anonymous mario said...

Očekujem ih oboje na blogu ili je Zlata službeno ovlastila Čađu (?)
Jasna bi mogla također, dok je Izet na putu, da dođe do riječi!

Friday, 24 August, 2007  
Anonymous Izet said...

Zahvaljujemo svima na cestitkama i onima koji su dosli da nam se u tome pridruze; Emiri i Sasi koji su potegli iz dalekog Kentakija; Zevki, Senadu i profesoru Sirbegovicu koji je morao naci zamjenu za svoja predavanja na skoli da bi bio sa nama; a svakako i nasim sugradjanima, Dadi i posebno Komljenovicima koji su nam i tom prilikom bili od velike pomoci. Kako Komljenovici stanuju blizu aerodroma a mi na sasvim drugoj strani grada, njihova pomoc u smjestanju gostiju i transporta do aerodroma da bi se stiglo na jutarnje letove je bila za nas velika.
Dida Dani nisu smetale ni godine ni daleki put da bi bio sa nama.
Neko je dobro rekao da se i najjaci covjek osjeca slabim bez prijatelja. Druzili smo se kratko ali nam je bilo fino. Nasi mladenci su na 'medenom mjesecu' i vase cestitke ce im biti prenesene kada se vrate.
Puno pozdrava svima.

Jasna i Izet

Saturday, 25 August, 2007  
Anonymous Mirjana S said...

Dragi Tufekcici,
mladencima zelimo puno srece i ljubavi a ponajvise razumjevanja u zajednickom zivotu.
Izete jedva sam cekala da dodjem sa odmora i da vidim zasto se je kod tebe skupila rodbina iz "pola Evrope". Sa odusevljenjem sam gledala kako ste skupili svu nasu raju iz mikroelektronike i Cajevca koja zivi u Americi. Zaista je prelijepo vidjeti sve na jednom mijestu i na takvom sretnom dogadjaju. Cestitke pored maladenaca i sretnim roditeljima koji na ovim slikama blistaju.
Pozdrav
Mirjana S

Sunday, 26 August, 2007  

Post a Comment

<< Home