Malo o nama
Evo i jednog priloga koji nije, a moze biti, vezan za raju iz Banjaluke. Poslala mi ga Emira, a kako je zatisje na blogu, donesena je odluka da ga objavim.Vidim da je karikatura objavljena jos 1998, znaci vec tada smo bili ‘zapazeni’ u novim krajevima.
Ne znam da li se situacija od tog doba do danas promijenila, ali znam da su se Bosanci, bar ovdje u Americi, pokazali prilicno dobro. Ovdje se ne moze bas dugo zivjeti na ‘zaslugama’ iz proslosti pa je to mozda jedan od razloga da je nasa raja shvatila situaciju i prihvatila se posla. Dokazi o ovome o cemu pisem se mogu naci u svim krajevima Amerike a i ovaj blog je predstavio mnoge koji cvrsto stoje na svojim nogama.
Bosanci su u nekim gradovima imali velikog uticaja da se situacija popravi na bolje i za to dobili pohvale od lokalnih vlasti. Jedan od gradova gdje je to narocitom vidljivo je St. Louis, gdje su nasi u cijelom jednom kvartu iskorijenili kriminal i sada je to pristojan kraj za zivot. Nasih trgovina, restorana i kafica ima nekoliko, tako da se raja tu okuplja kao sto je to radila nekad u starom kraju.
Ali, nisam mislio o tome pricati. Emira mi posla i par viceva (moram priznati da sam ih vec procitao na jednom od nasih popularnih sajtova), pa evo ih dijelim sa vama:
Pljackaju Bosanac i Crnogorac banku u Americi. Nakon uspjesno uradjenog posla bjeze u apartman i Bosanac pocinje da broji pare, na sta ce Crnogorac: "A jado sta to radis pa sada ce na cnn da jave koliko smo ukrali."
Pita Haso Husu: -"Kako tebi ide matematika?"
"Nije lose"
"Koliko je jedan i jedan"- pita Haso
"Dva"
Malo majku mu......
Policajac zaustavi Husu i pita: - Jes´ ti to cuga?
Ma kakav – veli Mujo
A kao trijezan si?
Nisam ni trijezan
Pa kakav si onda?
Taman.
posted by co | 12:01 AM
3 Comments:
Može l' nešto više o bosanskom učešću u iskorjenjivanju kriminala u St. Louisu? Uklopio bih ju u jednu svoju priču. Zahvaljujem.
Mario.
Ovo o iskorjenjivanju kriminala je istina, samo nisam siguran da je u pitanju St. Louis. Mozda se radi o Detroit-u. Ali, radi se o slijedecem.
Ovdje u Americi ljudi zive u naseljima koja se jako razlikuju jedna od drugih: bogati imaju sve pogodnosti, dok sirotinja zivi u vecoj bijedi nego kod nas. U svakom gradu su poznate cetvrti u koje je bolje ne zalaziti jer ne znas sta ti se moze desiti. U takvim cetvrtima su nekretnine veoma jeftine jer oni sa vise para ne zele da se tu nastane.
Kada su nasi stigli u Ameriku, vecina se nakon izvjesnog vremena odlucila za kupovinu kuca. U slucaju spomenutog grada, Bosanci su poceli kupovati kuce u jednom losijem dijelu, sredjivati ih, otvarati biznise, i malo po malo se citav jedan dio grada preobratio u bosanski gradic. Kriminalci (tu prvenstveo mislim na one koji se bave drogom) su izgubili musterije i povukli se. O tome je pisalo u lokalnim novinama a i sam gradonacelnik je pohvalio Bosance i njihov doprinos u smanjivanju kriminala.
Ovo bi bilo veoma sazeto objasnjenje o cemu se radi. Vjerojatno ima neko ko bi o ovome mogao da govori iz prve ruke. Mozda se taj neko i javi a ti Mario sada imas obavezu da nam ispricas tu svoju pricu.
Moja priča je zasnovana na ehu detalja jedne izbjegličke sudbine. Htio sam razbiti stereotip po kome se na Balkanu odgajaju krimosi poluvelter klase. 'Moj junak' je naš 'komšo' koji je i prije rata sezonski 'bunario' u okolini Minhena. Ratni su ga dogadjaji odnijeli na obale Atlantika. Kada se najzad, ne baš jednostavno, prebacio na jug Njemačke dočekale su ga sasvim drugačije prilike koje su uticale da pokaže svoje 'pravo lice'. Kasnije su i novine pisale o njegovom humanom gestu.
Nekoliko običnih rečenica su mi dale nadu da ga čak i poznam. A to je čovjek koji, bez obzira na povremene sukobe sa zakonima, ima dušu. Na žalost, kasnije informacije i događanja su mi ubile prvotni entuzijazam.
Sačuvao sam konstrukciju priče, a tvoje slike, moj Co, su za ozbiljnog analitičara koji piše u debelu teku.
Inače, već poznata ali uspješna karikatura me asocira na onu sliku sa Jelačić Platza kada su H&H sa šeširima kao nezaobilaznim rekvizitima skupljali sadaku. Istakli su ispise kojima su se predstavili kao 'ubogi ratni stradalnici', jedan hrvatski, a drugi srpski. I, život je takav, pred jednim se uskoro našla velika gomila novca, a pred drugim par kuna u lipama. Jednoj starijoj umirovljenici je proradila saosjećajnost i spuštajući kovanicu od dvije kune jadniku sa neprilagođenim kartonom daje savjet: 'Bilo bi jako dobro da i Vi gospodine napišete nešto slično kao Vaš kolega.' Lijepo odgojeni H se sa blagim smiješkom zahvaljuje, a kada se starija dama udaljila: 'E, moj H, ona nas da uči business-u.'
Post a Comment
<< Home