Ipak, to nije bila borba sa vetrenjačama

Tada sam osjećao da najviše postojim, da "putujem prema sebi", odnosno da nekoliko sati dnevno boravim u jednom drugom svijetu. (Prisjećam se Tolstojevih riječi da je ljudska sreća u životu, a života u radu!) Čitao sam ono što najviše volim, što ranije nisam stigao da pročitam, ili sam pročitao davno, bilo da je riječ o filozofskim, bilo naučnim, bilo književnim tekstovima. Povremeno sam, naravno, nešto i objavljivao, uglavnom u naučnim časopisima u Beogradu i Novom Sadu.

Sve ove godine sam intenzivno radio i na pisanju "Ljudskog traga". Rad na ovom rukopisu sam doživio kao pisanje nečega uistinu "za svoju dušu", bez ikakvih profesionalnih, statusnih ili komercijalnih motiva i opterećenja. U ovom tekstu sam pokušao sintetički promisliti moralnu dimenziju smisla ljudskog života, kao njegove ključne dimenzije, i to kroz prizmu teorije, kroz iskustvo svakodnevnog života i, naročito, kroz iskustvo poslednjeg rata.

Na kraju ovog poglavlja želim još jednom, veoma kratko, ukazati i na neke ključne ("moje intimne") iskustvene spoznaje, proistekle iz netom proživljavanog vremena, makar je o njima - jednim dijelom, doduše - u nekom drugom kontekstu, već bilo govora. To se, prije svega, odnosi na rapidno "udaljavanje" od ranije nekritčki prihvaćenog antropološkog optimizma. Rat me je, u više navrata, neosporno uvjerio da u ljudskoj prirodi dominira tamna, egoistična, nagonska, agresivna strana, da je uistinu malo onih koji i u najtežim okolnostima ne zaboravljaju da su ljudi. Preciznije rečeno, čini se da je sloj kulture i civilizacije (a u okviru toga posebno sloj univerzalne moralnosti) VEOMA TANAK i da naiole većem, posebno moralnom, iskušenju vrlo lako puca. Pitanje da li se to odnosi samo na ova, u suštini predmoderna društva, ili se ovo iskustveno saznanje može generalizovati, ovdje ću ostaviti otvorenim. Iz ove činjenice ne treba, međutim, izvlačiti zaključke o besmislu humanizma i moralnosti. Naprotiv! Upravo iskustvo rata pokazuje kolika je cijena neukorijenjenosti ovih vrijednosti kod velikog broja ljudi.

I samom mi se č ini da sam poslije ovog ratnog iskustva postao moralno još osjetljiviji na mržnju, neslobodu, manipulaciju, laž, nasilje, licemjerstvo, na nepravdu, na ponižavanje ljudi i da mogu više saosjećati sa svima koji stradaju i pate po bilo kojem osnovu. Zato mislim da ib u nekoj sličnoj istorijskoj i životnoj situaciji u budućnosti ("ne daj bože da dođe") još više držao do univerzalnih moralnih vrijednosti. i ovo iskustvo je pokazalo da i u najgorim vremenima postoji mogućnost za pružanje otpora zlu, da postoji mogućnost ljudskog izbora, da je moguće ponašanje po dikttu moralnog impertiva. Iako bitno sužene, ove mogućnosti ipak postoje. Za njih se valja izboriti i to je moguće učiniti ukoliko imamo unutrašnji poriv za tim. U to sam duboko ubijeđen i pored (tužne i ružne) činjenice da su i deceniju poslije završetka rata uistinu rijetki ljudi sa kojima mogu do kraja otvoreno razgovarati o mojim uvjerenjima u odnosu na rat i o mom držanju u toku rata.

I neka druga iskustvena saznanja, do kojih sam došao u toku ovog poslednjeg rata, za mene su veoma korisna, iako, naravno, nemaju značaj prethodnih već pomenutih. Ona se tiču, na primjer, značaja novca i materijalnih vrijednosti uopšte. Rat je, naime, na najgrublji način "podučio" da me moje podcjenjivanje ovih vrijednosti moglo koštati gotovo glave. Iako ni danas ne mislim da ove vrijednosti predstavljaju ciljne vrijednosti (vrijednosti po sebi) kojima se rješavaju esencijalna pitanja čovjekovog života), nesporno je da se u uslovima robno-novčanih odnosa bez njih ne mogu zadovoljavati ni elementarne egzistencijalne potrebe. To se posebno odnosi na krizna vremena i čovjek prosto mora voditi računa i o njima kao nerazlučivom dijelu odgovornosti za vlastitu (i porodičnu još više) sudbinu. Ekonomska nezavisnost je, uostalom, ne rijetko i na ličnom planu, uslov čovjekove političke i moralne nezavisnosti.

Da li sam, i pored mog samosvjesnog nastojanja, stvarno i ostavio LJUDSKI TRAG u ovom vremenu, to, naravno, ne znam. To treba da kažu drugi ljudi. Mislim da moja borba (kao i borba hiljada drugih, znanih i neznanih ljudi), ipak nije bila puka borba sa vjetrenjačama. Bez obzira na sve što sam doživio (što su mi nacionalisti, kao i svima drugima, "pojeli" najmanje deceniju života), proteklu deceniju smatram NAJMORALNIJIM GODINAMA u mom životu i zbog toga sam na njih, uprkos svemu, ponosan! Da li se to može vidjeti iz ovog dijela LJUDSKOG TRAGA, u kojem sam ukratko iskazao ono što sam osjećao, mislio, govorio i radio tokom poslednjeg rata na našem prostoru, o tome neka sude čitaoci ovog teksta. Stari Latini bi rekli: "Dixi et salvavi animam meam"! ("Rekoh i dušu svoju spasih!")

NAPOMENA: Preuzeto iz casopisa DANAS