Novi Sad, grad sveopšteg sivila
Konačno sam se, polovinom novembra 1994. godine, obreo i trajno nastanio u malom stanu na periferiji Novog Sada. Bio sam bez porodice, bez materijalnih sredstava, bez posla, bez dokumenata, bez prijatelja. (Damdisuren kaže da je bez prijatelja i najjači čovjek nesiguran!) Dakle, bez ičega, ali ne bez nade! Iako od Miloševićevog režima nisam ništa dobro očekivao, posebno ne nekakvu naklonjenost, ipak nisam mogao ni slutiti da me čekaju gotovo nerješivi egzistencijalni problemi. Kako sam odbio i pomisao da se prijavim kao izbjeglica ili prognanik, to sam redovnim putem pokušavao da legalizujem svoj građanski status, odnosno da dobijem ličnu kartu, državljanstvo i pasoš. Ovi pokušaji su, međutim, ostajali bezuspješni, čak pune četiri godine. Od nadležnih organa, koji su u tom vremenu, inače, pravili vratolomne zaokrete u svojim stavovima i ispoljavali totalnu nedosljednost u svom ponašanju, uvijek sam dobivao (kada sam ih uopšte dobivao), različita i najčešće nelogična objašnjenja, zašto ne mogu da riješim svoj građanski staus.
Ovi organi su, u pravilu, jedno saopštavali javno, a drugačije se ponašali stvarno. i ovdje je, čini se, politička podobnost bila presudna. Neki ljudi su ovaj problem rješavali "preko noći". Čak i Banjaluka je bila puna srbijanskih ličnih karata i pasoša, a ja koji sam tamo stvarno živio (a u međuvremenu dobio i stalno zaposlenje), nisam ih mogao dobiti. Moji malobrojni prijatelji, koji su mi pokušavali u ovome pomoći, bili su, naravno, nemoćni (jer su i sami bili u nemilosti vlasti), a oni koji su imali stvarnu moć, nisu željeli, niti sam ih ja želio moliti za pomoć. Sve pritiske da uđem u vladajuću partiju ili "savjete" da se poslužim kriminalnim sredstvima da bi riješio ovaj problem ("da kupim ova dokumenta") odbijao sam sa indignacijom. Iako moju djecu (koja su, silom prilika, živjela u inostranstvu) nisam vidio punih šest godina (!) nastojao sam ostati dosljedan svojim moralnim uvjerenjima, uprkos svemu.
Bez posla sam bio nekoliko mjeseci, dok nisam dobio neko činovničko mjesto u Sekretarijatu za poljoprivredu Izvršnog vijeća APV, a tek poslije nekoliko godina i mjesto u jednom, više nego siromašnom, beogradskom institutu. Moje kolege sa Novosadskog univerziteta nisu pokazale naročitu volju da mi pomognu da dobijem tamo mjesto. Kolilko su ovdje bili prisutni politički motivi, koliko zatvorenost univerzitetske zajednice i objektivni problemi s kojima se tada susretala, koliko, pak, strah da ću možda ugroziti nečije interese, koliko neki drugi (van)naučni razlozi, teško mi je preciznije odgovoriti. Poslije višegodišnjeg čekanja, ipak, sam dobio angažman na Ekonomskom fakultetu u Beogradu, ali u statusu gostujućeg nastavnika, u kojem sam i danas.
Slijedeća moja neprijatnost bila je vezana za opštedruštvene i političke prilike u Srbiji, Vojvodini i Novom Sadu. Gotovo na svakom koraku su bile vidljive posljedice jedne promašene, inadžijske politike - opšte propadanje, siromaštvo, bijeda, sivilo, izolacija, ksenofobija, apatija, raširen osjećaj besperspektivnosti s jedne strane, te politički radikalizam i ekstremizam, koji je još uvijek "držao" dobar dio stanovništva, s druge strane. Zaprepastio sam se kada sam na vlasti u Novom Sadu zatekao radikale. Novi Sad sam volio i poznavao kao izrazito tolerantnu i interkulturnu sredinu, zbog čega sam ga, uostalom, ponajviše i izabrao za mjesto života. Sada je to bio ekonomski, infrastrukturno, politički i duhovno urnisan grad, grad kulturnog sivila i ne tako rijetkih slika primitivizma u njegovoj svakodnevici, do juče nezamislivih za ovu sredinu, grad narušene demografske strukture, a onda, nužno, i političke i građanske kulture. Da je, ipak, u njemu sačuvano više građanskog duha, nego drugdje, odnosno da je i pored svega manje propao od ostalih gradova u Srbiji (pa i od Beograda), pokazalo se promjenom lokalnih vlasti 1996. godine. Već tada je, naime, počeo i njegov lagani ekonomski, kulturni i politički oporavak, čiji se rezultati snažnije osjećaju tek u ovome vremenu.
U ovakvim okolnostima svoje "dobrovoljno izgnanstvo" proživljavao sam, moglo bi se reći, na monaški način. Prvi put u životu osjetio sam da usamljenost može i fizički da boli. Trebalo je, naravno, mnogo snage da se iole sačuva normalnost. Da li sam u tome uspio, ne znam! Spas sam tražio - čini mi se i nalazio - u stalnom radu. Maksimalno sam koristio "prednosti" ove situacije. Svaki slobodan trenutak sam i bukvalno posvećivao čitanju i pisanju.
NAPOMENA: Preuzeto iz casopisa DANAS
Ovi organi su, u pravilu, jedno saopštavali javno, a drugačije se ponašali stvarno. i ovdje je, čini se, politička podobnost bila presudna. Neki ljudi su ovaj problem rješavali "preko noći". Čak i Banjaluka je bila puna srbijanskih ličnih karata i pasoša, a ja koji sam tamo stvarno živio (a u međuvremenu dobio i stalno zaposlenje), nisam ih mogao dobiti. Moji malobrojni prijatelji, koji su mi pokušavali u ovome pomoći, bili su, naravno, nemoćni (jer su i sami bili u nemilosti vlasti), a oni koji su imali stvarnu moć, nisu željeli, niti sam ih ja želio moliti za pomoć. Sve pritiske da uđem u vladajuću partiju ili "savjete" da se poslužim kriminalnim sredstvima da bi riješio ovaj problem ("da kupim ova dokumenta") odbijao sam sa indignacijom. Iako moju djecu (koja su, silom prilika, živjela u inostranstvu) nisam vidio punih šest godina (!) nastojao sam ostati dosljedan svojim moralnim uvjerenjima, uprkos svemu.
Bez posla sam bio nekoliko mjeseci, dok nisam dobio neko činovničko mjesto u Sekretarijatu za poljoprivredu Izvršnog vijeća APV, a tek poslije nekoliko godina i mjesto u jednom, više nego siromašnom, beogradskom institutu. Moje kolege sa Novosadskog univerziteta nisu pokazale naročitu volju da mi pomognu da dobijem tamo mjesto. Kolilko su ovdje bili prisutni politički motivi, koliko zatvorenost univerzitetske zajednice i objektivni problemi s kojima se tada susretala, koliko, pak, strah da ću možda ugroziti nečije interese, koliko neki drugi (van)naučni razlozi, teško mi je preciznije odgovoriti. Poslije višegodišnjeg čekanja, ipak, sam dobio angažman na Ekonomskom fakultetu u Beogradu, ali u statusu gostujućeg nastavnika, u kojem sam i danas.
Slijedeća moja neprijatnost bila je vezana za opštedruštvene i političke prilike u Srbiji, Vojvodini i Novom Sadu. Gotovo na svakom koraku su bile vidljive posljedice jedne promašene, inadžijske politike - opšte propadanje, siromaštvo, bijeda, sivilo, izolacija, ksenofobija, apatija, raširen osjećaj besperspektivnosti s jedne strane, te politički radikalizam i ekstremizam, koji je još uvijek "držao" dobar dio stanovništva, s druge strane. Zaprepastio sam se kada sam na vlasti u Novom Sadu zatekao radikale. Novi Sad sam volio i poznavao kao izrazito tolerantnu i interkulturnu sredinu, zbog čega sam ga, uostalom, ponajviše i izabrao za mjesto života. Sada je to bio ekonomski, infrastrukturno, politički i duhovno urnisan grad, grad kulturnog sivila i ne tako rijetkih slika primitivizma u njegovoj svakodnevici, do juče nezamislivih za ovu sredinu, grad narušene demografske strukture, a onda, nužno, i političke i građanske kulture. Da je, ipak, u njemu sačuvano više građanskog duha, nego drugdje, odnosno da je i pored svega manje propao od ostalih gradova u Srbiji (pa i od Beograda), pokazalo se promjenom lokalnih vlasti 1996. godine. Već tada je, naime, počeo i njegov lagani ekonomski, kulturni i politički oporavak, čiji se rezultati snažnije osjećaju tek u ovome vremenu.
U ovakvim okolnostima svoje "dobrovoljno izgnanstvo" proživljavao sam, moglo bi se reći, na monaški način. Prvi put u životu osjetio sam da usamljenost može i fizički da boli. Trebalo je, naravno, mnogo snage da se iole sačuva normalnost. Da li sam u tome uspio, ne znam! Spas sam tražio - čini mi se i nalazio - u stalnom radu. Maksimalno sam koristio "prednosti" ove situacije. Svaki slobodan trenutak sam i bukvalno posvećivao čitanju i pisanju.
NAPOMENA: Preuzeto iz casopisa DANAS
posted by co | 12:05 AM
0 Comments:
Post a Comment
<< Home