Mesečna plata za jedno jaje
Banjaluka tog vremena je uistinu ličila na veliki koncentracioni logor, u kojem nije bilo moguće prepoznati bilo kakva civilizacijska dostignuća, u kojem i po četrdesetak dana u kontinuitetu nije bilo struje, u kojem su se ljudi smrzavali po stanovima (i sam sam znao često raditi za stolom u stanu na minus petnaest i minus sedamnaest stepeni, u zimskom kaputu i u rukavicama), u kojem se za tzv. mjesečnu platu moglo kupiti samo jedno jaje, u kojem se moralo krišom slušati strane radio stanice... Vrhunac licemjerja novih "elita" se, međutim, posebno iskazivao u tome što su dokazani ratni huškači (poslije "oslobađanja" gotovo 80 odsto teritorija BIH) počeli govoriti o miru, kada su prononsirani manipulatori i lažovi zagovarali navodnu, istinu ("i samo istinu") o vlastitoj borbi, kada su nezajažljivi profiteri govorili o pravdi, pravu i pravnoj državi, kada su već osumnjičeni za ratne zločine počeli govoriti protiv fašizma i slično tome. U takvim okolnostima je čak i Dobrica Ćosić počeo upozoravati da, navodno, oslobodilački rat prelazi u osvajački! Naravno, bilo je neopisivo teško izražavati PRISILNU BLIZINU sa ovakvim neljudima, (kojih nije bilo malo) a koji su bili simbol svakovrsne destrukcije, primitivizma, bezobzirnih razarača kulture, moralnih i drugih vrijednosti, pa i samog života kao takvog!!!
Kao čovjek sam bio duboko razočaran onim što se oko mene dešavalo, a kao analitičar sam se osjećao duboko poražen. Često sam se pitao da li sam griješio u ranijoj procjeni stanja u svom gradu ili je sve ovo nestvarno, što se pred mojim očima događalo? Da li je duh međunacionalne mržnje tinjao i ranije, koji ja nisam primjećivao, ili je zao duh donesen sa strane i podstican svim sredstvima, s namjerom da se proširi (praćen velikim strahom), kao, navodno, autentičan i duboko ukorijenjen kod ovdašnjih ljudi. Nešto znanja kojeg sam posjedovao o ovom fenomenu (fenomenu mržnje) i, još više, moje lično iskustvo ("proživljeno razumijevanje razlika") su me upućivali da je mnogo više u pitanju ovo drugo, nego ono prvo, tj. da je "nova stvarnost" uglavnom vještački stvorena. Ako sam, naime, odrastao u etnički mješovitom dijelu grada, a da za čitave decenije ne pamtim da se, na nacionalnoj osnovi, desio i najsitniji nesporazum, onda mislim da imam pravo na ovakav zaključak. Štaviše, moglo bi se mirne duše tvrditi da su komšijski odnosi bili vrlo dobri, uz, razumljivo, solidno uzajamno poznavanje i maksimalno uvažavanje.
Kako su se mogućnosti mog izbjegavanja odlaska u vojsku ubrzano sužavale (a odlazak u vojsku bi za mene značio spuštanje ispod "crvene linije" mojih moralnih principa, što ne bih mogao nikako podnijeti), bilo je krajnje vrijeme za napuštanje Banjaluke. Međutim, ni to u postojećim okolnostima nije bilo nimalo lako izvodljivo. Bio je to početak novembra 1994. godine. Još uvijek se ratovalo na gotovo svim frontovima. Posebno žestoke borbe su vođene na bihaćkom ratištu, što je i bio dodatni razlog za totalnu mobilizaciju, u okviru koje sam i sam ponovo dobio vojni poziv. Moju definitivnu odluku da napustim svoj grad, uz pomoć moje sestre i nekolicine prijatelja, i uz mnoge peripetije, sam tada, ipak, i ostvario. Banjaluku sam, naravno, napustio pun gorčine i tuge, prvo zbog više nego ružnog i tragičnog razloga, a onda i zbog toga što sam ovaj grad uistinu volio i doživljavao kao svoj u punom smislu te riječi. Ovdje sam proveo najljepše, najplodnije, najispunjenije i najsrećnije godine mog ličnog, bračnog i porodičnog života. Odlazeći iz Banjaluke, nasilno sam prekinuo karijeru univerzitetskog nastavnika, izgubio stan, ostavio u nezavidnoj situaciji tada još žive roditelje, sestre i brata, te rijetke prijatelje i, uprkos svemu, sa snažnom željom da se ovdje više nikada ne vratim.
Teško je objašnjivo da sam, došavši u Miloševićevu državu osjetio veliko olakšanje. Izgleda da je od njegovog totalitarnog režima jedino bio gori onaj koji ga je kopirao u žešćoj varijanti u Bosni i Hercegovini. Nadao sam se, ipak, barem malom prostoru lične slobode, kojeg u Banjaluci nisam imao. Bez obzira što sam odlaskom iz Banjaluke, kao i hiljade drugih ljudi, bio žestoko pogođen psihološki, profesionalno, materijalno i na svaki drugi način, istovremeno sam bio ispunjen i osjećajem ponosa, dostojanstva i samopoštovanja, zato što sam uspio da ostvarim svoj "zavjet" (kao i "zavjet" moje porodice, s kojom sam i u ovom slučaju, kao i inače, u potpunosti dijelio iste životne i moralne vrijednosti i ideale), da ne učestvujem u ovom bratoubilačkom pokolju. Nadam se, dakle, da sam, i pored svih pritisaka, iskušenja, neizvjesnosti, ucjena i plaćene cijene za svoja opredjeljenja, SAČUVAO OBRAZ što mi je, naravno, bilo primarno.
NAPOMENA: Preuzeto iz casopisa DANAS
Kao čovjek sam bio duboko razočaran onim što se oko mene dešavalo, a kao analitičar sam se osjećao duboko poražen. Često sam se pitao da li sam griješio u ranijoj procjeni stanja u svom gradu ili je sve ovo nestvarno, što se pred mojim očima događalo? Da li je duh međunacionalne mržnje tinjao i ranije, koji ja nisam primjećivao, ili je zao duh donesen sa strane i podstican svim sredstvima, s namjerom da se proširi (praćen velikim strahom), kao, navodno, autentičan i duboko ukorijenjen kod ovdašnjih ljudi. Nešto znanja kojeg sam posjedovao o ovom fenomenu (fenomenu mržnje) i, još više, moje lično iskustvo ("proživljeno razumijevanje razlika") su me upućivali da je mnogo više u pitanju ovo drugo, nego ono prvo, tj. da je "nova stvarnost" uglavnom vještački stvorena. Ako sam, naime, odrastao u etnički mješovitom dijelu grada, a da za čitave decenije ne pamtim da se, na nacionalnoj osnovi, desio i najsitniji nesporazum, onda mislim da imam pravo na ovakav zaključak. Štaviše, moglo bi se mirne duše tvrditi da su komšijski odnosi bili vrlo dobri, uz, razumljivo, solidno uzajamno poznavanje i maksimalno uvažavanje.
Kako su se mogućnosti mog izbjegavanja odlaska u vojsku ubrzano sužavale (a odlazak u vojsku bi za mene značio spuštanje ispod "crvene linije" mojih moralnih principa, što ne bih mogao nikako podnijeti), bilo je krajnje vrijeme za napuštanje Banjaluke. Međutim, ni to u postojećim okolnostima nije bilo nimalo lako izvodljivo. Bio je to početak novembra 1994. godine. Još uvijek se ratovalo na gotovo svim frontovima. Posebno žestoke borbe su vođene na bihaćkom ratištu, što je i bio dodatni razlog za totalnu mobilizaciju, u okviru koje sam i sam ponovo dobio vojni poziv. Moju definitivnu odluku da napustim svoj grad, uz pomoć moje sestre i nekolicine prijatelja, i uz mnoge peripetije, sam tada, ipak, i ostvario. Banjaluku sam, naravno, napustio pun gorčine i tuge, prvo zbog više nego ružnog i tragičnog razloga, a onda i zbog toga što sam ovaj grad uistinu volio i doživljavao kao svoj u punom smislu te riječi. Ovdje sam proveo najljepše, najplodnije, najispunjenije i najsrećnije godine mog ličnog, bračnog i porodičnog života. Odlazeći iz Banjaluke, nasilno sam prekinuo karijeru univerzitetskog nastavnika, izgubio stan, ostavio u nezavidnoj situaciji tada još žive roditelje, sestre i brata, te rijetke prijatelje i, uprkos svemu, sa snažnom željom da se ovdje više nikada ne vratim.
Teško je objašnjivo da sam, došavši u Miloševićevu državu osjetio veliko olakšanje. Izgleda da je od njegovog totalitarnog režima jedino bio gori onaj koji ga je kopirao u žešćoj varijanti u Bosni i Hercegovini. Nadao sam se, ipak, barem malom prostoru lične slobode, kojeg u Banjaluci nisam imao. Bez obzira što sam odlaskom iz Banjaluke, kao i hiljade drugih ljudi, bio žestoko pogođen psihološki, profesionalno, materijalno i na svaki drugi način, istovremeno sam bio ispunjen i osjećajem ponosa, dostojanstva i samopoštovanja, zato što sam uspio da ostvarim svoj "zavjet" (kao i "zavjet" moje porodice, s kojom sam i u ovom slučaju, kao i inače, u potpunosti dijelio iste životne i moralne vrijednosti i ideale), da ne učestvujem u ovom bratoubilačkom pokolju. Nadam se, dakle, da sam, i pored svih pritisaka, iskušenja, neizvjesnosti, ucjena i plaćene cijene za svoja opredjeljenja, SAČUVAO OBRAZ što mi je, naravno, bilo primarno.
NAPOMENA: Preuzeto iz casopisa DANAS
0 Comments:
Post a Comment
<< Home