Zatrovan grad pod vlašću "novih varvara"
Nije teško pretpostaviti zašto se i u ovakvim prilikama redovno ispisivalo moje ime na vojnim pozivima. Na jednom od ovih poziva je stajalo da se upućujem u diverzantsko-izviđačku jedinicu, u kojoj je prosjak starosti oko dvadesetak godina (ja sam tada imao četrdesetak i sedam godina). Pri tome su ove neprijatnosti bili pošteđeni mnogo mlađe kolege - stvarno ili prividno lojalne novim vlastodršcima. Zahvaljujući rijetkim pojedincima koji su imali razumijevanja za moje držanje u toku rata, nekako sam, ipak, uspijevao "neutralisati" ove pozive i pretvoriti ih u odluke o tzv. radnoj obavezi, koju sam obavljao kao nastavnik na Ekonomskom fakultetu, gdje sam inače bio zaposlen.
Naravno, i na samom Fakultetu su se odvijali procesi slični onima u okruženju. To se, dakako, prije svega odnosi na etničko čišćenje. Već prvih mjeseci rata iz nastave, a onda i iz radnog odnosa, udaljen je jedan broj nastavnika i saradnika muslimanske i hrvatske nacionalnosti. Iako smo inače imali kadrovski deficit, ovo je činjeno, što pod pritiskom službene, nacionalističke, političke, što sopstvenom voljom rukovodećih ljudi na Fakultetu. Kada sam izražavao nezadovoljstvo takvom praksom, bio sam ozbiljno upozoravan, uz redovno iznošenje logični i moralno neodrživog argumenta "a šta oni čine nama", tj. Srbima u muslimanskim i hrvatskim krajevima BIH. Najteže mi je, međutim, padalo licemjerno ponašanje nekih od mojih kolega, koji su se privatno saglašavali sa mojim stavovima, a javno su zastupali suprotna gledišta. (Ovdje se, za utjehu prisjećam jednog Geteovog upozorenja, koje kaže da je bolje da se ti prevariš u procjeni svojih prijatelja, nego da se oni prevare u procjeni tebe!)
Sve vrijeme mog boravka u Banjaluci, u toku rata sam, u granicama mojih mogućnosti, na različite načine pomagao onima koji su bili najviše ugrožavani, ponižavani i proganjani. Po prirodi stvari, to su najčešće bili Muslimani i Hrvati, ali i pokoji Srbin, naravno, onaj "nepoćudni", kao što sam i sam bio. Tada nije bila rijetkost na ulicama Banjaluke sresti visoke intelektualce, naučne radnike, umjetnike, muslimanske i hrvatske nacionalnosti, kako čiste ulice, održavaju čistoću fabričkih hala i dvorišta, cijepaju drva i nose ih u desetospratnice, a nemali broj njih su bili zadobili "povjerenje" da kopaju rovove na prvoj liniji fronta!
Iako sam grad nije bio neposredno zahvaćen ratnim dejstvima, Banjaluka je u ovom periodu doživjela sve drugo, što i ostali dijelovi BIH, zahvaćeni ratom. Štaviše, moglo bi se reći da je, sem u fizičkom, Banjaluka u svakom drugom pogledu bila (uveliko i ostala) rastrojen, razoren i besprimjerno "zatrovan" grad. Za samo nekoliko dana i nedjelja pod vlašću "novih varvara", Banjaluka više nije bila za prepoznati. Nekada otvoren i moderan grad, grad mladosti i vedrine, grad specifičnog duha tolerancije i stvarne interkulturalnosti, odjednom je počeo da liči na zatvorenu, mračnu, prestrašenu balkansku palanku, kojom su orgijali ovdašnji "talibani". Najbolja ilustracija ove tvrdnje je i nepojmljivo rušenje svih šesnaest banjalučkih džamija (među njima i Ferhat-pašina džamija - "Ferhadija" - podignuta 1579. godine, koja je kroz vijekove bila znak prepoznavanja ovoga grada i predstavljala spomenik kulture svjetskog značaja, pod zaštitom Uneska). Na području Bosanske Krajine je od 202 srušeno čak svih 200 džamija, a u Bosni i Hercegovini i više od hiljadu. Još poraznije je djelovala činjenica da su službeni organi Banjaluke i Beograda prešli ćutke preko ovog sramnog događaja, pripisujući, u nekim slučajevima, ova zlodjela i samim Muslimanima. Pri tome mislim i na organe i zvaničnike Srpske pravoslavne crkve, koji su, takođe, dugo ćutali o svemu ovome.
NAPOMENA: Preuzeto iz casopisa DANAS
Naravno, i na samom Fakultetu su se odvijali procesi slični onima u okruženju. To se, dakako, prije svega odnosi na etničko čišćenje. Već prvih mjeseci rata iz nastave, a onda i iz radnog odnosa, udaljen je jedan broj nastavnika i saradnika muslimanske i hrvatske nacionalnosti. Iako smo inače imali kadrovski deficit, ovo je činjeno, što pod pritiskom službene, nacionalističke, političke, što sopstvenom voljom rukovodećih ljudi na Fakultetu. Kada sam izražavao nezadovoljstvo takvom praksom, bio sam ozbiljno upozoravan, uz redovno iznošenje logični i moralno neodrživog argumenta "a šta oni čine nama", tj. Srbima u muslimanskim i hrvatskim krajevima BIH. Najteže mi je, međutim, padalo licemjerno ponašanje nekih od mojih kolega, koji su se privatno saglašavali sa mojim stavovima, a javno su zastupali suprotna gledišta. (Ovdje se, za utjehu prisjećam jednog Geteovog upozorenja, koje kaže da je bolje da se ti prevariš u procjeni svojih prijatelja, nego da se oni prevare u procjeni tebe!)
Sve vrijeme mog boravka u Banjaluci, u toku rata sam, u granicama mojih mogućnosti, na različite načine pomagao onima koji su bili najviše ugrožavani, ponižavani i proganjani. Po prirodi stvari, to su najčešće bili Muslimani i Hrvati, ali i pokoji Srbin, naravno, onaj "nepoćudni", kao što sam i sam bio. Tada nije bila rijetkost na ulicama Banjaluke sresti visoke intelektualce, naučne radnike, umjetnike, muslimanske i hrvatske nacionalnosti, kako čiste ulice, održavaju čistoću fabričkih hala i dvorišta, cijepaju drva i nose ih u desetospratnice, a nemali broj njih su bili zadobili "povjerenje" da kopaju rovove na prvoj liniji fronta!
Iako sam grad nije bio neposredno zahvaćen ratnim dejstvima, Banjaluka je u ovom periodu doživjela sve drugo, što i ostali dijelovi BIH, zahvaćeni ratom. Štaviše, moglo bi se reći da je, sem u fizičkom, Banjaluka u svakom drugom pogledu bila (uveliko i ostala) rastrojen, razoren i besprimjerno "zatrovan" grad. Za samo nekoliko dana i nedjelja pod vlašću "novih varvara", Banjaluka više nije bila za prepoznati. Nekada otvoren i moderan grad, grad mladosti i vedrine, grad specifičnog duha tolerancije i stvarne interkulturalnosti, odjednom je počeo da liči na zatvorenu, mračnu, prestrašenu balkansku palanku, kojom su orgijali ovdašnji "talibani". Najbolja ilustracija ove tvrdnje je i nepojmljivo rušenje svih šesnaest banjalučkih džamija (među njima i Ferhat-pašina džamija - "Ferhadija" - podignuta 1579. godine, koja je kroz vijekove bila znak prepoznavanja ovoga grada i predstavljala spomenik kulture svjetskog značaja, pod zaštitom Uneska). Na području Bosanske Krajine je od 202 srušeno čak svih 200 džamija, a u Bosni i Hercegovini i više od hiljadu. Još poraznije je djelovala činjenica da su službeni organi Banjaluke i Beograda prešli ćutke preko ovog sramnog događaja, pripisujući, u nekim slučajevima, ova zlodjela i samim Muslimanima. Pri tome mislim i na organe i zvaničnike Srpske pravoslavne crkve, koji su, takođe, dugo ćutali o svemu ovome.
NAPOMENA: Preuzeto iz casopisa DANAS
posted by co | 12:07 AM
0 Comments:
Post a Comment
<< Home