Odbijen poziv za poslaničko "preseljenje"
Mora se, međutim, priznati, da mi, protivnici nacionalizma i šovinizma u Banjaluci, u organizovanom smislu, nismo ni blizu učinili što smo morali učiniti u tim okolnostima, bez obzira na tako sužene mogućnosti. Više smo, čini se, djelovali pojedinačno, što, svakako, nije moglo dati iole značajnije rezultate.
U nastojanju da ni na koji način ne doprinesem legalizaciji šovnističkog i ratnohuškačkog režima, odbio sam poziv - upućen više puta - da se kao regularno izabrani poslanik Skupštine BIH, na izborima u novembru 1990. godine, na listi SDP za Bosansku krajinu, "preselim" u Narodnu skupštinu Srpske Republike Bosne i Hercegovine (kasnije nazvane Republika Srpska). Ova skupština je konstituisana - naravno, nelegano - od poslanika srpske nacionalnosti, biranih u Skupštini BIH, na prvim višestranačkim izborima, koji su prihvatili šovinistički program SDS. Koliko mi je poznato, bio sam jedini poslanik srpske nacionalnosti u Skupštini BIH (sa buduće teritorije Republike Srpske), koji nije prihvatio ovaj poziv. (Tek kasnije sam doznao kakvu sam "počast" propustio! Naime, svi poslanici prvog saziva Narodne skupštine Republike Srpske, kao "državotvornog" saziva su dobili izuzetne, "nacionalne" penzije, kao i najviša odličja, čemu, usput rečeno, nisu mogli da odole ni "opozicioni" poslanici!)Istovremeno sam odbio da glasam na, više nego licemernom, referendumu za Jugoslaviju, koju sam, naravno, volio, iako sam bio svjestan nekih njenih slabosti. Razlog za takav moj stav je bio u činjenici da je referendum organizovala Srpska demokratska stranka, pa je tako bilo riječi i o Jugoslaviji u njenoj interpretaciji. U pitanju je, zapravo, bila drska zloupotreba imena Jugoslavije i grupa manipulacija osjećanjima ljudi, upravo od strane onih koji su među prvima udarili na same temelje ove države, koji su, kao i njihov glavni beogrdski mentor, verbalno pozivali na očuvanje Jugoslavije, a praktično povlačili poteze koji su je nepovratno rušili. S druge strane, na martovskom referendumu sam, zajedno sa suprugom, dao svoj glas za nezavisnu Bosnu i Hercegovinu. Iako do kraja projugoslavenski orijentisan, na ovaj potez sam se odlučio prvenstveno zbog toga što je proces osamostaljivanja ostalih YU republika bio gotovo završen. Spasavati cjelovitost BIH u tim okolnostima, za mene je značila, ne samo potvrđivanje njenog viševjekovnog državnog kontinuiteta, već i sprečavanje njene podjele između velikosrpskog i velikohrvatskog projekta.
Nije bilo teško predvidjeti da pokušaj takve podjele ne bi mogao proći bez rata. Kao i više puta u prošlosti, tako je i ovaj put istorija to nedvosmisleno potvrdila. Uz ova dva, treba pomenuti i treći razlog za podršku očuvanju cjelovitosti i integriteta BIH, koji se, nažalost, ubrzo pokazao kao nerealan i naivan. Riječ je o nadi u obnovu Jugoslavije, koja, i po mom tadašnjem uvjerenju, nije bila moguća bez očuvanja Bosne i Hercegovine. Uz sve to sam čvrsto odlučio da ni po koju cijenu ne obučem uniformu nijedne od zaraćenih vojski, na što sam u svakoj prilici pozivao i druge.
Naravno da sam bio svjestan mogućeg rizika - pa i onog najvećeg - koje je podrazumijevalo ovakvo moje ponašanje. Međutim, drugačije nisam niti mogao, niti htio da se ponašam, bez obzira na moguću visoku cijenu takvog, za mene, prije svega, MORALNOG izbora. Bio sam duboko ubijeđen da je ovo bilo vrijeme kada je veća hrabrost bila ne uzeti oružje u ruke, nego ga uzeti.
NAPOMENA: Preuzeto iz casopisa DANAS
U nastojanju da ni na koji način ne doprinesem legalizaciji šovnističkog i ratnohuškačkog režima, odbio sam poziv - upućen više puta - da se kao regularno izabrani poslanik Skupštine BIH, na izborima u novembru 1990. godine, na listi SDP za Bosansku krajinu, "preselim" u Narodnu skupštinu Srpske Republike Bosne i Hercegovine (kasnije nazvane Republika Srpska). Ova skupština je konstituisana - naravno, nelegano - od poslanika srpske nacionalnosti, biranih u Skupštini BIH, na prvim višestranačkim izborima, koji su prihvatili šovinistički program SDS. Koliko mi je poznato, bio sam jedini poslanik srpske nacionalnosti u Skupštini BIH (sa buduće teritorije Republike Srpske), koji nije prihvatio ovaj poziv. (Tek kasnije sam doznao kakvu sam "počast" propustio! Naime, svi poslanici prvog saziva Narodne skupštine Republike Srpske, kao "državotvornog" saziva su dobili izuzetne, "nacionalne" penzije, kao i najviša odličja, čemu, usput rečeno, nisu mogli da odole ni "opozicioni" poslanici!)Istovremeno sam odbio da glasam na, više nego licemernom, referendumu za Jugoslaviju, koju sam, naravno, volio, iako sam bio svjestan nekih njenih slabosti. Razlog za takav moj stav je bio u činjenici da je referendum organizovala Srpska demokratska stranka, pa je tako bilo riječi i o Jugoslaviji u njenoj interpretaciji. U pitanju je, zapravo, bila drska zloupotreba imena Jugoslavije i grupa manipulacija osjećanjima ljudi, upravo od strane onih koji su među prvima udarili na same temelje ove države, koji su, kao i njihov glavni beogrdski mentor, verbalno pozivali na očuvanje Jugoslavije, a praktično povlačili poteze koji su je nepovratno rušili. S druge strane, na martovskom referendumu sam, zajedno sa suprugom, dao svoj glas za nezavisnu Bosnu i Hercegovinu. Iako do kraja projugoslavenski orijentisan, na ovaj potez sam se odlučio prvenstveno zbog toga što je proces osamostaljivanja ostalih YU republika bio gotovo završen. Spasavati cjelovitost BIH u tim okolnostima, za mene je značila, ne samo potvrđivanje njenog viševjekovnog državnog kontinuiteta, već i sprečavanje njene podjele između velikosrpskog i velikohrvatskog projekta.
Nije bilo teško predvidjeti da pokušaj takve podjele ne bi mogao proći bez rata. Kao i više puta u prošlosti, tako je i ovaj put istorija to nedvosmisleno potvrdila. Uz ova dva, treba pomenuti i treći razlog za podršku očuvanju cjelovitosti i integriteta BIH, koji se, nažalost, ubrzo pokazao kao nerealan i naivan. Riječ je o nadi u obnovu Jugoslavije, koja, i po mom tadašnjem uvjerenju, nije bila moguća bez očuvanja Bosne i Hercegovine. Uz sve to sam čvrsto odlučio da ni po koju cijenu ne obučem uniformu nijedne od zaraćenih vojski, na što sam u svakoj prilici pozivao i druge.
Naravno da sam bio svjestan mogućeg rizika - pa i onog najvećeg - koje je podrazumijevalo ovakvo moje ponašanje. Međutim, drugačije nisam niti mogao, niti htio da se ponašam, bez obzira na moguću visoku cijenu takvog, za mene, prije svega, MORALNOG izbora. Bio sam duboko ubijeđen da je ovo bilo vrijeme kada je veća hrabrost bila ne uzeti oružje u ruke, nego ga uzeti.
NAPOMENA: Preuzeto iz casopisa DANAS
posted by co | 12:09 AM
0 Comments:
Post a Comment
<< Home