Pittsburgh DiverseCity Festival
Prosle subote pade dogovor da sa Tufekcicima ‘izadjemo’ malo u carsiju. Za Pittsburgh je to malo neobicno, jer se u gradu, osim utakmica, pozorista ili koncerata, uvece malo toga desava, pa je grad u to doba uglavnom prazan.
Prosle nedjelje je gradska vlast organizirala festival pod zanimljivim nazivom: Pittsburgh DiverseCity Festival, pokusaj da se u gradu Pittsburgh-u nesto ucini da se u njega privuku emigranti iz razlicitih zemalja svijeta. Gradski oci su zabrinuti sto u grad emigranti ne dolaze u broju u kojem se to dogadja u nekim drugim americkim gradovima, pa nastoje uciniti nesto da bi ih privukli u ove krajeve.
Amerika, sto znaci svaki americki grad, je poznata po sarolikosti nacija i vjera. U svakom gradu, na svakom mjestu, u svakom trenutku, se primjecuje to bogatstvo nacija i rasa. Kod mene u Law Library, na primjer, ima nas iz Kine, Indije, Etiopije, Japana, uz naravno mene kao predstavnika Bosanske nacije (ako takva postoji). Ima nas katolika, ortodoksa, hindu vjere, protestanata, a bogami i bezvjernika.
Sva ljepota Amerike je upravo u tome, i za ovih mojih 13 godina ovdje nisam primijetio da nekome smeta sto je neko druge nacije, boje koze, ili vjere (uz normalne izuzetke, kojih ima u svakoj oblasti zivota i rada). Na zabavama koje se organiziraju, vrlo cesto se nadje hrane i poslastica sa svih strana svijeta: svako se trudi da svoju zemlju predstavi u najboljem svjetlu, pa sam tako ja kod nas u skoli postao poznat po baklavi. Kada se priprema godisnja zabava, svi me napominju da obavezno moram donijeti baklavu, koja je ovdje pobrala sve moguce pohvale.
Uzivajuci uvece u muzici na otvorenom (nastupao je jedan od legendi americkog bluza, Buddy Guy), misli mi odlutase u nase krajeve i nehotice poceh razmisljati o raznovrsnoti u nasem gradu (a i drugim dijelovima Bosne).
Banjaluka, grad koji (kako sam ja bar mislio), nije patio od nacionalizma, gdje su svi bili primani u drustvo bez obzira ko su i odakle dolaze, sada se dici monolitnoscu. Iako je po izgledu i govoru tesko razluciti ko je ko (kojoj naciji ili vjeri pripada), nasi ‘strucnjaci’ za ljudski rod i razlike medju ljudima su se specijalizirali u otkrivanju onih ‘drugih’. Posljedica njihovog rada je grad u kojem sada vecina pripada jednom narodu (I jednoj vjeri!) i gdje oni drugi vise ne predstavljaju opasnost za cistocu nacije.
Cak i fudbalski klub, za koji je nekad navijala vecina Banjalucana, i u kojem su nekada igrali igraci (a ne Srbi, Bosnjaci-muslimani ili Hrvati), sada se ponosi jednonacionalnoscu. Posljedice toga su sjajni rezultati koje sada ovaj klub, koji se jos uvijek naziva istim imenom (zanimljivo), postize. Zadnjih godina cak ne moze da udje u Premijer ligu BiH (koja sama za sebe ne predstavlja nista na evropskom nogometnom ‘nebu’), vec igra sa klubovima iz Ramica, Zaluzana, Kostajnice, itd. Zaista impresivno! Ali to je manje vazno. Vaznije je da su igraci ciste krvi, a za igracke sposobnosti je manje vazno.
Citam ovdje u novinama kako se mora uciniti nesto da se u grad privuku nove, svjeze, snage, ljudi sposobni i voljni da se uhvate u kostac sa buducnoscu i opet pravim poredjenja. U Banjaluci, u kojoj su nekada postojale velike fabrike, radili mnogi strucnjaci, sada nema posla ni za one mlade koji zavrsavaju fakulteta, iako pripadaju ‘pravoj’ naciji. One, drugih nacija i vjera, koji rade u vladinim organizacijama i preduzecima ne racunam, jer su tu zbog kljuca koji je nametnula medjunarodna zajednica. Da nije toga, vecina bi obijala pragove Zavoda za zaposljavanje, jer nekog ozbiljnog preduzeca u nasem gradu nema. Egzistiraju samo ona bez kojih je zivot nemoguc: elektroprivreda, grijanje, snabdijevanje vodom…
Bi mi zao sto mi misli za trenutak odlutase tamo negdje daleko, gdje su razumu i pameti davno rekli zbogom, dok se ovdje, meni ispred ociju, legenda bluza trudi da nam vece ucini prijatnom uz zvuke njegove svirke. Buddy Guy udje medju masu, svirajuci i pjevajuci pjesme koje govore o teskom zivotu naroda kojem i sam pripada i ja se vratih u stvarnost. Svi oko mene se, bez obzira na vjeru, naciju, boju koze ili starost, nekako zatalasase, pokusavajuci da mu se priblize i zapjevaju i zaplesu s njim. Nisu se culi oni pogrdni, primitivni krici koji se cuju u nasem gradu kada, kojim slucajem, u njemu 'gostuju' oni drugi.
Buddy Guy se nadje na ovim stranicama iako nije iz Banjaluke. Iako nije nas sugradjanin, svoje mjesto ovdje je zasluzio jer sam siguran da spada u grupu onih koji svakome moze bez srama pogledati ravno u oci.
Pitam se koliko takvih ima danas u nasem gradu?
Prosle nedjelje je gradska vlast organizirala festival pod zanimljivim nazivom: Pittsburgh DiverseCity Festival, pokusaj da se u gradu Pittsburgh-u nesto ucini da se u njega privuku emigranti iz razlicitih zemalja svijeta. Gradski oci su zabrinuti sto u grad emigranti ne dolaze u broju u kojem se to dogadja u nekim drugim americkim gradovima, pa nastoje uciniti nesto da bi ih privukli u ove krajeve.
Amerika, sto znaci svaki americki grad, je poznata po sarolikosti nacija i vjera. U svakom gradu, na svakom mjestu, u svakom trenutku, se primjecuje to bogatstvo nacija i rasa. Kod mene u Law Library, na primjer, ima nas iz Kine, Indije, Etiopije, Japana, uz naravno mene kao predstavnika Bosanske nacije (ako takva postoji). Ima nas katolika, ortodoksa, hindu vjere, protestanata, a bogami i bezvjernika.
Sva ljepota Amerike je upravo u tome, i za ovih mojih 13 godina ovdje nisam primijetio da nekome smeta sto je neko druge nacije, boje koze, ili vjere (uz normalne izuzetke, kojih ima u svakoj oblasti zivota i rada). Na zabavama koje se organiziraju, vrlo cesto se nadje hrane i poslastica sa svih strana svijeta: svako se trudi da svoju zemlju predstavi u najboljem svjetlu, pa sam tako ja kod nas u skoli postao poznat po baklavi. Kada se priprema godisnja zabava, svi me napominju da obavezno moram donijeti baklavu, koja je ovdje pobrala sve moguce pohvale.
Uzivajuci uvece u muzici na otvorenom (nastupao je jedan od legendi americkog bluza, Buddy Guy), misli mi odlutase u nase krajeve i nehotice poceh razmisljati o raznovrsnoti u nasem gradu (a i drugim dijelovima Bosne).
Banjaluka, grad koji (kako sam ja bar mislio), nije patio od nacionalizma, gdje su svi bili primani u drustvo bez obzira ko su i odakle dolaze, sada se dici monolitnoscu. Iako je po izgledu i govoru tesko razluciti ko je ko (kojoj naciji ili vjeri pripada), nasi ‘strucnjaci’ za ljudski rod i razlike medju ljudima su se specijalizirali u otkrivanju onih ‘drugih’. Posljedica njihovog rada je grad u kojem sada vecina pripada jednom narodu (I jednoj vjeri!) i gdje oni drugi vise ne predstavljaju opasnost za cistocu nacije.
Cak i fudbalski klub, za koji je nekad navijala vecina Banjalucana, i u kojem su nekada igrali igraci (a ne Srbi, Bosnjaci-muslimani ili Hrvati), sada se ponosi jednonacionalnoscu. Posljedice toga su sjajni rezultati koje sada ovaj klub, koji se jos uvijek naziva istim imenom (zanimljivo), postize. Zadnjih godina cak ne moze da udje u Premijer ligu BiH (koja sama za sebe ne predstavlja nista na evropskom nogometnom ‘nebu’), vec igra sa klubovima iz Ramica, Zaluzana, Kostajnice, itd. Zaista impresivno! Ali to je manje vazno. Vaznije je da su igraci ciste krvi, a za igracke sposobnosti je manje vazno.
Citam ovdje u novinama kako se mora uciniti nesto da se u grad privuku nove, svjeze, snage, ljudi sposobni i voljni da se uhvate u kostac sa buducnoscu i opet pravim poredjenja. U Banjaluci, u kojoj su nekada postojale velike fabrike, radili mnogi strucnjaci, sada nema posla ni za one mlade koji zavrsavaju fakulteta, iako pripadaju ‘pravoj’ naciji. One, drugih nacija i vjera, koji rade u vladinim organizacijama i preduzecima ne racunam, jer su tu zbog kljuca koji je nametnula medjunarodna zajednica. Da nije toga, vecina bi obijala pragove Zavoda za zaposljavanje, jer nekog ozbiljnog preduzeca u nasem gradu nema. Egzistiraju samo ona bez kojih je zivot nemoguc: elektroprivreda, grijanje, snabdijevanje vodom…
Bi mi zao sto mi misli za trenutak odlutase tamo negdje daleko, gdje su razumu i pameti davno rekli zbogom, dok se ovdje, meni ispred ociju, legenda bluza trudi da nam vece ucini prijatnom uz zvuke njegove svirke. Buddy Guy udje medju masu, svirajuci i pjevajuci pjesme koje govore o teskom zivotu naroda kojem i sam pripada i ja se vratih u stvarnost. Svi oko mene se, bez obzira na vjeru, naciju, boju koze ili starost, nekako zatalasase, pokusavajuci da mu se priblize i zapjevaju i zaplesu s njim. Nisu se culi oni pogrdni, primitivni krici koji se cuju u nasem gradu kada, kojim slucajem, u njemu 'gostuju' oni drugi.
Buddy Guy se nadje na ovim stranicama iako nije iz Banjaluke. Iako nije nas sugradjanin, svoje mjesto ovdje je zasluzio jer sam siguran da spada u grupu onih koji svakome moze bez srama pogledati ravno u oci.
Pitam se koliko takvih ima danas u nasem gradu?
0 Comments:
Post a Comment
<< Home