SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Friday, September 07, 2007

Hankići

Majda se javila nakon duzeg vremena i za razliku od mojih priloga, njen govori o lijepim stvarima. Uvijek je lijepo kada se stari prijatelji ponovo okupe, pa makar to bilo i nakon 15-tak godina. Takvi susreti su za nas postali nesto uobicajeno i dogadjaju se na sve strane svijeta.

Evo sta nam Majda pise:

Ljeto je zavrsilo, pa evo i mog javljanja, nisam Vas zaboravila. Za prvu ruku saljem vam par slika koje su ovjekovjecile posjetu Hankica. Familija iz Banjaluke, danas Svedska ( Slava, Tina, Dino i Ahmet).

Vec sada padaju planovi za sljedecu godinu, kako to vec biva, znate i sami.

Ovaj njihov posjet bio je u toliko interesantniji za mene, jer je sa njima dosla i Tina (kcerka). Imale smo se priliku druziti samo par dana, zbog raznoraznih drugih obaveza. Kada su najavili svoj dolazak i rekli da i Tinica dolazi s njima nije bilo kraja mom odusevljenju, stvarno sam bila sretna sto cu poslije toliko godina vidjeti svoju prijateljicu.

S tom curom sam sjedila u skolskoj klupi u prvom osnovne, u njezinom drustvu sam docekala skoro svaku Novu godinu. Svaki vikend, il kod nas, il kod njih, il kod pokojnog Želje Šipke i Brane.
Prvi put dozivala duhove, prvi put razbile koljeno, prvi se put spustale Vrbasom (Rekavice).

I onda bude sta bude,… godine prodju i poslije jedno 15 godina dolazi ta djevojcica koja danas skace iz aviona sa 4 500 m. Koja je visa od mene za jedno dvije glave (sto iskreno nije opste tesko). I kojoj kad je hladno je vazno da ima carape.

Puno vise je proslo Novih godina koje nismo slavile zajedno nego onih sto jesmo.
Grubo mi zvuci rijec nepoznam, nepoznat, jer niko mi ne moze i ne smije reci da ja svoju Tinu ne poznam, mada je to gorka istina koju ne zelim ni sama sebi priznati.

Ali tako je prihvatiti cinjenice i krenuti dalje u borbu s vremenom i razdaljinom i nadati se da cemo jos koju Novu docekati u istom drustvu na bilo kojoj strani svijeta. Vazno je da imamo priliku se ponovo upoznati.

U Zagrebu je bilo lijepo kako mozete vidjeti!


P.S. Na slici gore, s lijeva na desno: Marjan (suprug), baka Jelica, tata Zdravko, cika Ahmet i teta Slava.

0 Comments:

Post a Comment

<< Home