Miris Bosne

Ljeto polako prolazi, u Pittsburgh stizu prelijepi jesenji dani, jos jedna godina se blizi svom kraju. Sto je covjek stariji, cini se da dani prolaze sve brze i brze. A kao da je to bilo jucer, kada je proljece stiglo u ove krajeve i kada se covjek radovao svakom lijepom danu nakon zime koja se ponekad zna neocekivano produziti.

Materijala za nove priloge ni od koga, cini mi se da su se vec svi zamorili od ‘blogiranja’. Obicaj da se posalje koja fotografija sa druzenja, putovanje, posjete starim prijateljima, odmora, rodjendana, iz vrta, kuhinje... se polako zaboravlja. Cini mi se da se vrlo brzo zasitimo svega i da nakon pocetnog odusevljenja svi padamo u nekakvu letargiju.

Prelistavajuci albume da nadjem nesto sto bi mi moglo posluziti kao podloga za jos jedan prilog, naletih na ovaj fotos tegli, u kojima se, ovdje u jednoj od najrazvijenijih zemalja svijeta, pravi sok od ruze na stari bosanski nacin. Mi Bosanci (neki) izgleda ne znamo drugacije, bar ova moja generacija. Ma gdje da se nalazimo, ma kakvim aparaturama i tehnikom da smo okruzeni, uvijek nastojimo ubaciti i nesto iz onog naseg vremena i kraja. Uz svu ovu ‘brzu hranu’, nebrojene proizvode upakovane i spremne za brzu pripremu, nadje se i onih koji pokusavaju da zaustave vrijeme, da ga povuku unazad, u neko doba kada se nije moglo otici u trgovinu i kupiti sokova i drugih napitaka za narednih mjesec dana.

Iako smo u prvim danima zivota u novom kraju mislili da cemo se morati odreci mnogo toga na sto smo se navikli, malo po malo smo pronalazili stvari iz starog kraja. Polako smo shvacali da se u ovoj Americi moze naci ama bas sve, samo se treba malo potruditi. Nasla se tako i vegeta, i germa, i cokoladice zivotinjsko carstvo, koje sam vec spominjao.

Tako je jednog dana u nas vrt stigla i ruza, ona prava ‘bosanska’, ona od koje se pravi odlican ruzin sok. A kako se to desilo, evo price.

Jednog jutra, prije nekih 7-8 godina, pri Nerinom ulasku u laboratoriju u kojoj je tada radila, osupnu je poznati miris. Cijela laboratorija je bila ispunjena mirisom ruze, one nase 'domace', ni divlje ni pitome, koji se sirio iz vazne na stolu jedne od Nerinih radnih kolegica. Iz razgovora koji je slijedio, ispostavilo se da je ruza jos davno stigla iz Italije, a donio ju je djeda radne kolegice Italijanke. Huanita! (cudno ime za Italijanku) obeca da ce u jesen, ili kada za to bude pogodno vrijeme, iskopati par korijena i donijeti ih, pa ako bude srece, imat cemo i ruzu koja ce nas podsjecati na stari kraj.

Tako i bi. Korijenje je presadjeno, ruza se primila i nakon par godina je bilo dovoljno cvjetova da se mogao napraviti prvi sok. I kako tada, tako i danas. Svake godine u proljece u jednom vrtu u Carnegie-u u srcu Pennsylvania-e, na suncu bljeste tegle sa ruzinim sokom. I limuntoz je pravi, nabavljen u jednoj ruskoj prodavnici u, vec davno prije spominjanom, Strip District-u. Boja i ukus isti kao nekad. Onaj poznati ukus koji budi sjecanja na stare krajeve, basce, balkone i prozore na kojima se mogla vidjeti ista slika.

U stvari, mozda zivim u zabludi, mozda ruzinog soka u mom starom kraju vise ni nema. Mozda on zivi jos samo ovdje na novom kontinentu. Poznavajuci mentalitet novopridoslih, nisam siguran da ga netko od njih priprema, jer tamo je mnogo onoga sto je vezano za otjerane postalo sinonim necega sto se po svaku cijenu mora potisnuti u zaborav.

Sok od ruza nije jedina veza jednog vrta u dalekoj Americi i starog kraja. U njemu se nasla i ciklama sa Sehitluka, olijander sa Hvara, neven iz Slavonije, a u povrtnjaku se moze naci salata, tikve, te mahune (stigle) iz Norveske. Da, umalo zaboravih i djetelinu, kupljenu u Banjaluci, koja polako ali sigurno jaca svoje pozicije u njegovanom travnjaku, a na cudjenje prvih susjeda.

Sta reci. Izgleda da sva cuda suvremene tehnike i svi oni silni specijalno obuceni sluzbenici nisu odradili svoj posao. Bosna je prosvercovana u Ameriku. Na nasu srecu. Ili mozda...