SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Thursday, September 06, 2007

Miris Bosne

Ljeto polako prolazi, u Pittsburgh stizu prelijepi jesenji dani, jos jedna godina se blizi svom kraju. Sto je covjek stariji, cini se da dani prolaze sve brze i brze. A kao da je to bilo jucer, kada je proljece stiglo u ove krajeve i kada se covjek radovao svakom lijepom danu nakon zime koja se ponekad zna neocekivano produziti.

Materijala za nove priloge ni od koga, cini mi se da su se vec svi zamorili od ‘blogiranja’. Obicaj da se posalje koja fotografija sa druzenja, putovanje, posjete starim prijateljima, odmora, rodjendana, iz vrta, kuhinje... se polako zaboravlja. Cini mi se da se vrlo brzo zasitimo svega i da nakon pocetnog odusevljenja svi padamo u nekakvu letargiju.

Prelistavajuci albume da nadjem nesto sto bi mi moglo posluziti kao podloga za jos jedan prilog, naletih na ovaj fotos tegli, u kojima se, ovdje u jednoj od najrazvijenijih zemalja svijeta, pravi sok od ruze na stari bosanski nacin. Mi Bosanci (neki) izgleda ne znamo drugacije, bar ova moja generacija. Ma gdje da se nalazimo, ma kakvim aparaturama i tehnikom da smo okruzeni, uvijek nastojimo ubaciti i nesto iz onog naseg vremena i kraja. Uz svu ovu ‘brzu hranu’, nebrojene proizvode upakovane i spremne za brzu pripremu, nadje se i onih koji pokusavaju da zaustave vrijeme, da ga povuku unazad, u neko doba kada se nije moglo otici u trgovinu i kupiti sokova i drugih napitaka za narednih mjesec dana.

Iako smo u prvim danima zivota u novom kraju mislili da cemo se morati odreci mnogo toga na sto smo se navikli, malo po malo smo pronalazili stvari iz starog kraja. Polako smo shvacali da se u ovoj Americi moze naci ama bas sve, samo se treba malo potruditi. Nasla se tako i vegeta, i germa, i cokoladice zivotinjsko carstvo, koje sam vec spominjao.


Tako je jednog dana u nas vrt stigla i ruza, ona prava ‘bosanska’, ona od koje se pravi odlican ruzin sok. A kako se to desilo, evo price.

Jednog jutra, prije nekih 7-8 godina, pri Nerinom ulasku u laboratoriju u kojoj je tada radila, osupnu je poznati miris. Cijela laboratorija je bila ispunjena mirisom ruze, one nase 'domace', ni divlje ni pitome, koji se sirio iz vazne na stolu jedne od Nerinih radnih kolegica. Iz razgovora koji je slijedio, ispostavilo se da je ruza jos davno stigla iz Italije, a donio ju je djeda radne kolegice Italijanke. Huanita! (cudno ime za Italijanku) obeca da ce u jesen, ili kada za to bude pogodno vrijeme, iskopati par korijena i donijeti ih, pa ako bude srece, imat cemo i ruzu koja ce nas podsjecati na stari kraj.

Tako i bi. Korijenje je presadjeno, ruza se primila i nakon par godina je bilo dovoljno cvjetova da se mogao napraviti prvi sok. I kako tada, tako i danas. Svake godine u proljece u jednom vrtu u Carnegie-u u srcu Pennsylvania-e, na suncu bljeste tegle sa ruzinim sokom. I limuntoz je pravi, nabavljen u jednoj ruskoj prodavnici u, vec davno prije spominjanom, Strip District-u. Boja i ukus isti kao nekad. Onaj poznati ukus koji budi sjecanja na stare krajeve, basce, balkone i prozore na kojima se mogla vidjeti ista slika.

U stvari, mozda zivim u zabludi, mozda ruzinog soka u mom starom kraju vise ni nema. Mozda on zivi jos samo ovdje na novom kontinentu. Poznavajuci mentalitet novopridoslih, nisam siguran da ga netko od njih priprema, jer tamo je mnogo onoga sto je vezano za otjerane postalo sinonim necega sto se po svaku cijenu mora potisnuti u zaborav.

Sok od ruza nije jedina veza jednog vrta u dalekoj Americi i starog kraja. U njemu se nasla i ciklama sa Sehitluka, olijander sa Hvara, neven iz Slavonije, a u povrtnjaku se moze naci salata, tikve, te mahune (stigle) iz Norveske. Da, umalo zaboravih i djetelinu, kupljenu u Banjaluci, koja polako ali sigurno jaca svoje pozicije u njegovanom travnjaku, a na cudjenje prvih susjeda.

Sta reci. Izgleda da sva cuda suvremene tehnike i svi oni silni specijalno obuceni sluzbenici nisu odradili svoj posao. Bosna je prosvercovana u Ameriku. Na nasu srecu. Ili mozda...

4 Comments:

Anonymous Natasa said...

Dragi Co!
Da bi blog zivio, potrebno je poznavati zelje i interese citatelja. Zato predlazem da napravis anketu, kojom bi dobio podatke o zadovoljstu citatelja prilozima na blogu, te prijedloge tema.
Pretpostavljam da zelis da blog osjecamo svojim.

Thursday, 06 September, 2007  
Blogger co said...

Zurim na posao pa nemam vremena da prokomentarisem Natasin komentar na predhodni prilog ali cu to uraditi kada uhvatim vremena. Komentar je interesantan, daje novu dimenziju svemu pa ne zelim da mu pridjem na brzinu.

Sto se tice bloga i njegovog egzistiranja, tesko je uskladiti misljenja i zelje sviju. Interesi i zelje su toliko razliciti da, vodeci se njima, vjerojatno ni jedan prilog ne bi bio objavljen. Bar je takav moj utisak na osnovu razgovora i emailova koje ponekad dobijam.

A sto se tice ankete, tesko da bi to pomoglo, jer se gotovo nitko ne javlja i onda kada bi bilo za ocekivati da ce biti mnogo interesa. Ljudi su jednostavno takvi, nezainteresirani (iz razno-raznih razloga) i nista ih ne moze pokrenuti iz mrtvila. Ja sam mislio da poznajem psihologiju i razmisljanja barem onih koje sam poznavao, ali se pokazalo da nisam bio u pravu. Zato vise ni ne gajim nekakvu nadu da bi ovaj blog mogao postici vise od ovoga sto je do sada postigao (ako je ista?). Zivjet ce dotle dok svi mi to budemo zeljeli ali sudeci po trenutnoj situaciji, buducnost mu nije sjajna.

Thursday, 06 September, 2007  
Anonymous Emira said...

Co,
Nije u pitanju nezainteresovanost nego neko, nazovimo normalno stanje duha u vrijeme vrucina, ljetne fjake, godisnjih odmora. Blog se uveliko cita na svim meridijanima I dobija najpozitivnije kritike. To znam iz prve ruke tj. iz razgovora sa mnogima za koje sam mislila da ne znaju ni da postoji tvoj blog. Naravno, ne slazu se svi sa bas svakim komentarom ili prilogom, ali je to po meni normalno jer je ‘sto ljudi, sto cudi ’. Ne bi valjalo kad bi svi isto mislili I svi se slagali u svemu (Na parkingu u mojoj firmi cesto vidim auto sa sticker-om na kojem pise ‘Ako se svi slazu – nesto nije kako treba’ ).
Razloge ne javljanju treba traziti i u cinjenici da vecina nas nije naucila da iskaze svoje misljenje u pisanom obliku. To je zaista mnogo teze nego pricati s nekim . Kad se pise, pazi se na gramatiku, na recenice I sva ta pravila pa se covjek vrlo lako predomisli I odustane. A nije lako ni pisati , nabadati sa dva prsta, jer nasa generacija ipak nije rasla sa kompjuterima I tipkanje nam nije jaca strana. Zasto se cesto desi da neki prilozi ostanu bez komentara posebno oni koji zadiru u politicka dogadjanja od devedesetih na ovamo? Mislim da je razlog ne zato sto se neko boji, nego sto je tesko sve to iskazati rijecima. Meni se cini da je sve sto se dogadjalo u devedesetim u nama jos ziva rana I da previse boli. Ne moze se to svesti u kratke komentare, svakome od nas trebala bi knjiga da se sve napise I opise. A mi nismo pisci nego samo obicni ljudi.
Zato nam je svima lakse davati komentare na priloge druge vrste jer oni najcesce bude lijepa sjecanja na dogadjaje i ljude, jer nas raduju uspjesi mladih, jer nas raduje svaka nova beba , jer nas raduje svaki novi susret sa starim prijateljima, pa bio I virtualni na slikama na blogu.
Ovim sam ti samo htjela reci da se tvoj trud isplati, da ne odustajes I da pokusas da odrzavas blog sto duze (iako svi znamo da ti oduzima puno vremena I snage).

Thursday, 06 September, 2007  
Anonymous majda said...

Pozdrav svim bloggerima, mislila sam se javiti sa prilogom (ljetnih zbivanja), ali evo prvo komentara. Prvo se zelim prikljuciti cestitarima na novorodjenim i vjencanim, sve najbolje.

Sto se tice stanja bloga koje je uvijek iskritizirano od strane „vlasti“ mislim da se ulaze veliki trud i da su velika ocekivanja, te tako i razocarenje.
Za ovaj blog znaju svi moji prijatelji koji nemaju veze sa Banjalukom, neki poslije silne moje price me gledaju u cudu, s nekima raspravljam o nekim temama sa bloga. U usporedbi s drugima ja sam relativno malo vremena ukljucena, ali to je bilo dosta da ovaj blog postane dio mene.
Evo jednog citata (koji ne moram nikome od Vas reci gdje sam ga procitala) za kraj:
„ Ne lice na junake, a najteze ih je uplasiti prijetnjom
Dugo se ne osvrcu ni na sta, svejedno im je sto se oko njih desava,
a onda odjednom sve pocne da ih se tice,
sve isprevrcu i okrenu na glavu, pa opet postanu spavaci…“

Thursday, 06 September, 2007  

Post a Comment

<< Home