Nova

Sudeci po ovom blogu ispada da vise nitko ne slavi Novu godinu. Ili smo se i oko toga podijelili, pa je neki ne slave uopce, neki je docekuju u noci 31.12, a neki dva tjedna poslije... pa kao nije zgodno pisati o tome. A prema nekim Bl blogovima izgleda da se Nova, ona koju smo nekad svi slavili, docekuje jos samo u Americi i to iskljucivo kod Krese, uz orkestar tipa "jedan covjek-cijeli orkestar". U ona "nasa" vremena bina je bila puna muzicara, zene ukusnije obucene, a i plesalo se, cini mi se, nekako primjerenije gradskoj celjadi. E ja sam te doceke mrzila, kao i vecina zena udatih za muzicare. Za nas je to najcesce znacilo sjediti u nekom udaljenom kutu ili pak pored zvucnika koji su nam razarali usi.

Evo sjecanja na jednu koja je bila drukcija.

Polovina je osamdesetih. Krecemo ispred hotela Bosna oko dvanaest sati. Cilj Livno, tamo je dogovorena gaza. Dan hladan, siv, bez kise, a kamoli snijega. Miro vozi, a u autu osim mene, jos Melika i Braco. Ostali ce krenuti poslije. Mene, ako nista drugo, veseli dobro ugovorena lova.

Ispred Jajca nas doceka kisa, iza Jajca pocese padati prve pahulje. Oko Bugojna snijeg pada u slapovima. U zivotu nisam vidjela ljepsu zimsku razglednicu. Visoki, uspravni, tamni borovi, zaogrnuti snijegom, a guste, krupne pahulje raskosno uljepsavaju sliku. Do Kupreskih vrata stigosmo i ne pomisljajuci da bi dalje moglo biti drukcije. Odmah iza tunela nevidjeni smetovi snijega. Auta parkirana sa strane, prazna. Probijamo se jos kilometar, dva, a onda se ispred nas se poprijeci autobus. Za deset minuta snijeg naraste do pola vrata. Iskobeljamo se nekako iz auta pa pjesice prema hotelu u gradu. Miro me pridrzava da me udari vjetra ne bace na skarpu. U hotelu ludnica, svi koji su bili na putu sjatili su se tu. Milicija je zene s malom djecom smjestila po praznim sobama. Prvi put sam tu miliciju gledala s velikom naklonoscu.

Muzicari k'o muzicari brzo se skompaju. Tako i ova nasa dvojica odmah porazgovarese sa sarajlijama koji su tu svirali. Uglavnom postadosmo njihovi gosti, a Miro i Braco ce ih za uzvrat povremeno mijenjati za bubnjevima, odnosno klavijaturama. Dodje i konobar. Na stolu su vec meza i pice, ali ako zelimo jos nesto...

Pa... ja bih puru i kiselo mlijeko, govorim skanjivajuci se i sama svjesna neobicnosti te zelje, bar za ovu prigodu. Tu sam uvijek jela odlicnu puru, zasto ne bih i sad. Konobar ode sav zblanut, a pojavi se sef sale:
" Jel' vi drugarice zbilja hocete puru ?"

"Ne insistiram, ali ako nije problem."

Nakon pojedene pure oci mi se sklapase od umora i topline. Vidjevsi to, ljubazni sarajlije muzicari ponudise Meliki i meni svoje krevete, sto nas dvije sa zahvalnoscu prihvatismo. Malo iza ponoci Miro me probudi, cestita Novu godinu, ugura mi u usta nekoliko ploski kobasice, nali me s casom vina, a ja se odmah nakon toga okrenuh na drugu stranu i utonuh u blazen san.

Dva, tri dana iza toga u firmi prepricavamo kako se 'ko proveo. Ja se pohvalih kako sam Novu godinu docekala u krevetu jednog sarajlije. Naravno da sam pritom uzivala u unezverenim pogledima onih smjernih.

Nada Š. D.