Dan poslije
Sa puta u Louisville, KY, osta mi nesto malo slika koje evo na brzaka slozih u mali album dok ih ne zaturim medju hiljadama koje polako ali sigurno ‘jedu’ disk kompjutera. Ovaj put se nisam trudio da slikam svaki pokret (one s kojima se vidjam vec pomalo hvata panika kad me vide, znaju da sve sto urade ide na blog) ali ima tu ipak nekoliko fotografija koje vrijedi sacuvati za buducnost.
Posebno sto sam okom kamere uhvatio nekoliko trenutaka prilikom posjete Dzani i Nedzadu Kreso koji se polako spremaju za stari kraj pa ko zna kada ce biti prilike da se ponovo okupimu u ovom sastavu.
Dan nakon vjencanja u Bardstown-u, ekipa koja se smjestila kod Dzindica (Enisa, Zaja, Nera i ja) navrati u kasno poslijepodne do Dzane i Nedzada jer nam nije bilo druge: vece prije smo obecali da cemo doci pa ni moje uporno insistiranje da odgledam zadnju utakmicu Steelers-a nije moglo poremetiti planove. Prva grupa je otisla malo ranije (Nedzad je vec odavno pripremio pecnicu i provjerava kada stizemo) a Sasa i ja se zaputismo u pravcu Bardstown-a po zavrsetku tekme.
Kod Kresa zivo: domace suseno meso je vec na stolu a stigosmo u zadnji momenat da uhvatim pripremu pize prije stavljanja u rernu. Caskom se sto napuni specijalitetima: salata, jagnjetina, sarma… Stize i crno, pa uz ziv razgovor, vrijeme prosto leti.
Ispica nam Dzana kako su svoje prve izbjeglicke dane proveli u Spaniji, kako im je tamo bilo lijepo ali su zbog spajanja s familijom odlucili da se zapute u Ameriku. Bi tu price i o planovima povratka u Mostar, ako sve bude onako kako su zamislili. Jede se sarma (ja navalio na suho), polako nestaje pecena janjetina, ali stize tu i piza iz rerne, sve se podmazuje crnim vinom, pa se uz poznatu Nedzadovu pec atmosfera sve vise zagrijava. A na vani zahladnilo i snjezi sve jace.
Vece prodje brzo, razgovora medju prijateljima nikad dosta, ali se mora kuci. Bilo je to jedno lijepo druzenje raje iz starog kraja kojeg cu se uvijek rado sjecati. A Krese cu valjda opet vidjeti kada se jednog dana ponovo zaputim u rodni kraj. Ako nas zdravlje posluzi.
Kod Dzindica se prije spavanja jos malo cavrljalo pa na spavanje: sutra je novi dan, treba se zaputiti nazad u Pittsburgh a vrijeme se kvari.
Slijedeceg jutra, nako jutarnje kavice i dorucka, provjerih email, pa kako Emira na laptopu stalno ‘vrti’ Skype, zapazih da su Saima u Sarajevu i Sejo Bahtijarevic u Njemackoj ‘budni’ pa ih na brzaka ‘zvrcnusmo’. Opet se razveze prica, ovaj put na daljinu, koristeci ove nove tehnologije koje sada zamjenjuju ona nekadasnja druzenja. Bi mi drago da se nakon duze vremena cuh sa oboma a palo je i obecanje da ce to ubuduce biti cesce.
Eto tako se zavrsi nas posjet Kentakiju krajem decembra prosle godine a ovih dvadesetak slika mi ostadose kao sjecanje na jedno lijepo druzenje, kako je to uvijek bilo kod nase raje.
Na kraju bih zelio da Dzani i Nedzadu pozelim sretan put s nadom da cemo se ponovo vidjeti u prelijepom (ali nesretnom) gradu na Neretvi.
Posebno sto sam okom kamere uhvatio nekoliko trenutaka prilikom posjete Dzani i Nedzadu Kreso koji se polako spremaju za stari kraj pa ko zna kada ce biti prilike da se ponovo okupimu u ovom sastavu.
Dan nakon vjencanja u Bardstown-u, ekipa koja se smjestila kod Dzindica (Enisa, Zaja, Nera i ja) navrati u kasno poslijepodne do Dzane i Nedzada jer nam nije bilo druge: vece prije smo obecali da cemo doci pa ni moje uporno insistiranje da odgledam zadnju utakmicu Steelers-a nije moglo poremetiti planove. Prva grupa je otisla malo ranije (Nedzad je vec odavno pripremio pecnicu i provjerava kada stizemo) a Sasa i ja se zaputismo u pravcu Bardstown-a po zavrsetku tekme.
Kod Kresa zivo: domace suseno meso je vec na stolu a stigosmo u zadnji momenat da uhvatim pripremu pize prije stavljanja u rernu. Caskom se sto napuni specijalitetima: salata, jagnjetina, sarma… Stize i crno, pa uz ziv razgovor, vrijeme prosto leti.
Ispica nam Dzana kako su svoje prve izbjeglicke dane proveli u Spaniji, kako im je tamo bilo lijepo ali su zbog spajanja s familijom odlucili da se zapute u Ameriku. Bi tu price i o planovima povratka u Mostar, ako sve bude onako kako su zamislili. Jede se sarma (ja navalio na suho), polako nestaje pecena janjetina, ali stize tu i piza iz rerne, sve se podmazuje crnim vinom, pa se uz poznatu Nedzadovu pec atmosfera sve vise zagrijava. A na vani zahladnilo i snjezi sve jace.
Vece prodje brzo, razgovora medju prijateljima nikad dosta, ali se mora kuci. Bilo je to jedno lijepo druzenje raje iz starog kraja kojeg cu se uvijek rado sjecati. A Krese cu valjda opet vidjeti kada se jednog dana ponovo zaputim u rodni kraj. Ako nas zdravlje posluzi.
Kod Dzindica se prije spavanja jos malo cavrljalo pa na spavanje: sutra je novi dan, treba se zaputiti nazad u Pittsburgh a vrijeme se kvari.
Slijedeceg jutra, nako jutarnje kavice i dorucka, provjerih email, pa kako Emira na laptopu stalno ‘vrti’ Skype, zapazih da su Saima u Sarajevu i Sejo Bahtijarevic u Njemackoj ‘budni’ pa ih na brzaka ‘zvrcnusmo’. Opet se razveze prica, ovaj put na daljinu, koristeci ove nove tehnologije koje sada zamjenjuju ona nekadasnja druzenja. Bi mi drago da se nakon duze vremena cuh sa oboma a palo je i obecanje da ce to ubuduce biti cesce.
Eto tako se zavrsi nas posjet Kentakiju krajem decembra prosle godine a ovih dvadesetak slika mi ostadose kao sjecanje na jedno lijepo druzenje, kako je to uvijek bilo kod nase raje.
Na kraju bih zelio da Dzani i Nedzadu pozelim sretan put s nadom da cemo se ponovo vidjeti u prelijepom (ali nesretnom) gradu na Neretvi.
posted by co | 10:45 PM
3 Comments:
Lijep susret prijatelja, ali kratko.
Ne volim rastanke!
(oni bakrorezi su predivni)
Sretan put,
BB 66
Gledam ove slike sa svadbe mladenke iz porodice Kreso i gledam Nedju. Skoro da se nije promjenio od kako ga znam. Poneka bora, al boze moj. Prepoznao bi ga na kraju svjeta, pa i Djevdu, al Zlaju ne bih nikad mogao prepoznati. On je mlada raja.
Prisjetih se jedne male anegdote, iz mog zivota, a vezane za Nedju koji je od mene stariji. Jednom prilikom dok sam kao djecarac od sedam, osam godina imao golubove u dvoriste je dosao Buco iz Novih zgrada i stalno me zadirkivao, rugao mi se, te provocirao sa svojim golubovima. Tu negdje se desi i Nedjo. Gleda Bucine golubove, uze jednog pred Bucom da mu "isproba" letacke sposobnosti. Okrenu ga naopako, onako ledjima nadole i pusti. Golub poleti i pade na zemlju. "Eto vidis Buco, kako tvoji golubovi ne mogu da lete". Buco cuti ko riba, jer bi moglo pasti jos i sore mare. "Micini su golubovi bolji", zakljuci Nedjo. Ja likujem, jer eto, imam nekog ko je na mojoj strani.
Naravno, pretpostavljam da se Nedjo toga ne sjeca, jer je bilo davno, al eto ja se sjecam tog momenta, a tada za klinca vrlo vaznog.
Koristim ovu priliku da mladencima zazelim mnogo srece u braku, a porodicama Kresa dobro zdravlje i sve najbolje u zivotu.
mico-bruja
Poslije burne svadbe i veselja, jos se vise uziva u drustvu starih prijatelja i lijepoj veceri uz duge razgovore.
Impresionirana sam radovima u bakru i slikama unucica
pozdrav svima
dubravka
Post a Comment
<< Home