Iz Yerevana

Juce smo cijeli dan bili na rancu Franinog prijatelja. Selo mu je na 2000 m nadmorske visine, priroda izmisljena. Prijatelj se zove Ruben i on je onaj sto je radio za nasu "Vranicu" kad se radila Jerevanska bolnica. Mnogo ljudi zna za Sarajevo. Prvo preko "Vranice" pa preko ZOI 84  i onda preko konflikta. Ponose se tom bolnicom jer je zaisa grandiozna.

Kad smo stigli gore, vrt je bio pun jabuka, popadalih sa grana, i vec trulih. Na granama ih je bilo jos dosta, pa smo ga ja i Vice zamolilo da nam donese lotre i kese pa ce mo mi obrati.

Nije nam bilo tesko, a onda je Frane rekao da smo ga rasplakali jer smo ga podsjetili na njegove roditelje. On je stalno imao traumu sto jabuke propadaju, jer se sjeca vremena kad su od toga zivjeli i bili sretniji od ljudi u gradovima, koji su u redovima cekali da kupe komad ili pola kile nekog voca.

On ima zenu i troje djece, dvoje su dovoljno odrasli da bi to mogli sami raditi.
Dok smo mi brali, jedan je malo dosao u vocnjak sa bananom u ruci. Ja sam morala to prokomentarisati, jer jabuke su nevjerovatnog kvaliteta i ukusa.

Citala sam Milanov prilog, njegovu borbu za prezivljavanje u Zagrebu. Ovo branje jabuka i tuga  covjeka koji radi cijeli dan za istu americku firmu sa Franom, a ostatak familije ne pomislja da bi mogao dati svoj doprinos i mene je rastuzila. Supruga ne radi.

Sjetila sam se mnogih poznanika i rodbine, koji samo kukaju i misle da su svi drugi duzni da za njih rade.

Sjetila sam se i ceste izreke mog oca koji je znao reci "da novac lezi na ulici, samo ga treba pokupiti".

Ne znam je li onaj socijalisticki sistem ostavio svugdje onu devizu "ne mogu me toliko malo platiti, koliko ja mogu malo raditi." Mozda ipak vrag lezi u mentalitetu i geografskom odredjenju, mislim da nisu samo Crnogorci izvikani kao lijenjcine. Svuda ih ima.

Pozdrav Saima