Pismo prijateljima u Ameriku - nastavak

Kako sam u međuvremenu uspostavio kontakt sa Osmanom, razgovarali smo, između ostalog, i o članku u „Glasu Srpske“. Reče Osman da ima njegovu kopiju i da je čuva kao uspomenu na ona ružna vremena i neke ljude iz svoje radne  okoline. Dobro je što ga ima jer je to dokaz o vremenu kada je na površinu isplivalo ono što je najgore u ljudskom rodu, talog koji se godinama skrivao na dnu. Tih dana su se skinule maske i svakome je postalo jasno da su neki među nama godinama igrali dvostruke uloge. Svako od nas razasutih svijetom smo imali priliku da se u to lično uvjerimo i bilo bi dobro kada bismo b sve ono što smo doživjeli stavili u jednu knjigu kao primjer sudbine stanovnika jednog grada koji su vjerovali svojim bližnjima da bi u jednom trenutku bili prevareni.

Novinar koji je napisao članak koji sam spomenuo u predhodnom prilogu, naravno, niti jednog trenutka ne otkriva ko je izvor informacija. Nameće mi se pitanje, zašto je to tako? Zašto je pojedac ili pojedinci, koji su odlučili da „slučaj“ iznesu na svjetlo dana, nisu imali hrabrosti da stanu javno iza svojih tvrdnji? Da li im je nedostajalo hrabrosti ili su imali u planu da i dalje nastave sa dvostrukom igrom. Ili, možd, izvor informacija uopće nije postojao? Možda jesve smišljeno u određenim krugovima koji su razradili taktiku kako se riješiti pojedinaca koje su mrzili. Možda su se zato koristili „jaki argumenti“ tipa „kako kažu zaposleni“. Isti ili sličan šablon su koristila i ostala braća po peru u to doba kada istina nije bila na visokoj cijeni.

U razgovoru sa Osmanom sam saznao dosta toga. Kako je teško radio da bi postigao ono što je postigao. Kako je, nakon zanata, nekoliko puta polagao prijemni za mašinski fakultet u Sarajevu i Zagrebu, da bi konačno jedne godine bio primljen. Kako je svakom ispitu prilazio sa velikom ozbiljnošću kako i dolikuje poštenom čovjeku. Kako je na kraju diplomirao na Višoj mašinskoj školi u Zagrebu, što mu je donijelo diplomu mašinskog inžinjera.

U Rudi Čajavecu je promijenio mnoga radna mjesta, od KV i VKV majstora, pa do direktora. Na poslu se isticao svojom odgovornošću i predanim odnosom prema imovini preduzeća. O njegovim uspjesima i pristupu poslu se pisalo u fabričkim novinama. Tako se u članku „Okončanje tri sporna odnosa“ govori o Osmanovoj upornosti da se izbori za prava OOUR-a u sporovima sa velikim svjetskim korporacijama koja je zahvaljujući svojoj upornosti Osman dobio. U drugom članku, „Osmanova jesen –Nemam puno vremena“, novinar je vodio razgovor sa Osmanom povodom njegovog odlaska u penziju nakon 40 godina rada. Čak i tada, kada je već bio penzioner, Osman je nastavio raditi na inovaciji koju je započeo ranije. Dolazio je u fabriku redovito kako posao ne bi ostao nedovršen. Radio je tako jer drugačije nije znao. Za Osmana niti jedan posao nije smio ostati nezavršen pa ga u tome nije sprečavala ni penzija.

A onda, nakon ovih lijepih članaka, iznenada, druga priča. Pored članka objavljenog u listu „Glas Srpske“ („Pismo prijateljima u Ameriku“), nekoliko godina kasnije se pojavio članak u poznatim „nezavisnim“ Nezavisnim novinama. Autori: G. Maunaga i P. Klincov. Po pravilu „nepoznati izvor informacija“, obavještava novinare kako je „pljačkan Čajavec“ u članku pod nazivom „Tragovi novca u Srpskoj banci“. Opet se u članku pojavljuje ime Osmana Kovačevića koji je, zajedno sa Rudijem Kalajdžićem, „novac od potraživanja koja su u Čajavecu vođena kao neplaćena, usmjeravali na privatne račune u nekoj od austrijskih banaka“. Navodno, radili su to još prije ovog zadnjeg rata a „nepoznati izvor“ se tek nakon par godina sjetio da tu činjenicu iznese na vidjelo. A „Nezavisne novine“, kao što se to obično radi u ovakvim situacijama, objavljuju vijest bez ikakvih provjera. Teško se optužuju ljudi bez ikakvih dokaza.

I pojeo vuk magarca.

Eto tako su pisali, i još uvijek pišu, „novinari“ u našem gradu. I nikom ništa. Bez ikakve odgovornosti i grižnje savjesti. Znaju da im niko ne može ništa jer ni cijela vlast nije ništa bolji. Počevši od onoga kojeg se sve pita i koji o svemu odlučuje. Lagao je sviju i prije dvadesetinešto godina kada je bio „Titin komunista“ a laže i danas kada je veći katolik od pape.

Znajući sve ovo sa žalošću moram konstantirati kako se običan svijet, onaj koji je na kraju platio najveću cijenu, ponaša. Niko ne reagira. Svi ćute, kao da se ne radi o stvarima od velike važnosti za svakog od nas. Ne reagiramo ni mi koji smo doživjeli sva ova poniženja i koji smo svoje poštenje i naivnost platili istjerivanjem iz našeg grada. Tu i tamo naletim na ponekog ko otvoreno i bez bojazni i kalkulacija javno kaže šta se to dogodilo u našem gradu devedesetih i kako su se pojedinci, njihove bivše radne kolege ponijele u ta gadna vremena. Njima skidam kapu jer bez njih bi oni koji dolaze iza nas ostali prikraćeni za istinu koja se ne smije prešućivati.

A gdje su ovih dana ti novinari koji su širili laži devesetih? Da li još uvijek žive u našem gradu? Da li šetaju ulicama našeg grada mirne savjesti ? Da li se i jedan od njih javno pokajao za svoju ulogu u onim sramnim vremenima? Kako se osjećaju kada znaju da se ljudi o kojima su širili laži vraćaju u Banjaluku i da ih sreću na ulicama grada u lice? Da li, bar, prelaze na drugu stranu ulice kada se to desi ili ih svajest uopće ne peče?

A šta je sa Osmanom? Kako se on osjeća danas, nakon svega onoga što mu se dogodilo?

Osman uživa u svojim penzionerskim danima, istina daleko od grada iz kojeg je istjeran, ali mirne duše i čista obraza. I ponekad svrati u Banjaluku u inat onima koji su mislili da će ga se, kao i mnogih od nas, zauvijek riješiti. On, i svi mi koji smo preko glava preturili sve ono što nam je bilo spremljeno devedesetih smo njihova najveća mora.