Koincidencija ili naš prijatelj Duško

Pretražujući Interet čovjek “naleti” na mnoge interesantne stvari i sazna mnogo toga što bi mu ostalo nepoznato bez ovih novih tehnologija. Ponekad se desi da se, nekom čudnom koincidencijom, neki događaji poklope kao da neko odozgo vuče konce.  Ako se to nastavi, možda se i ja odlučim za pokajanje i zatražim oprost od svevišnjeg dok još nije kasno. Rade to mnogi pa često pomislim da sa mnom nešto nije u redu jer uporno ostajem pri svojim principima koji izgleda više ne piju vode. Ovdje kod nas u USA, malo, malo pa najave smak svijeta a znamo šta se tada dešava: svi u red kod onog koji sve vidi i koji će svakome udijeliti prema zaslugama. Dođe vam to nekako kao i penzija: koliko dugo si radio i kolika su ti bila primanja, toliko će ti svakog prvog u mjesecu poštar donijeti u koverti. Biće to tako nekako samo ne znam kako će se “radni staž” računati onima koji su “mijenjali firmu”? Hoće li se “povezivati” kao što je to slučaj sa republikama bivše Juge ili će neki biti zakinuti ako ne ispunjavaju sve uvjete. Na prijmer, imaš manje od 15 godina u onom bivšem režimu u manjem blentitetu pa se to vrijeme ne pika. A možda ti se rad u “staroj firmi” odbije od ovog sada pa je još gore. Bilo bi interesantno ćuti razjašnjenja od onih koji se bolje razumiju i koji su dobro savladali “tranziciju”. Nigdje nisam pronašao pravno tumačenje ovih zavrzlama a ni oni koji su eksperti u tome se ne oglašavaju. Ostaje mi samo nada da ću na vrijeme saznati šta mi je raditi jer godine idu prebrzo i nema se puno vremena da se izgubljeno nadoknadi.

A sada da se vratim na koincidenciju. Saimin prilog “Moj identitet” i moj komentar na “Jesam li luda?????” je jedan primjer. A drugi, informacije sa nekoliko strana o Dušku Jakšiću, našem uvaženom radnom kolegi iz nekadašnjeg Rudi Čajaveca kojeg će se neki koji navraćaju na ove stranice sjetiti. U ona prijeratna vremena radio je Duško u FELM-u, ne sjećam se na kojoj funkciji, ali znam da je bila direktorska jer se njegovo ime u razgovorima često spominjalo. Kasnije je prešao na Ekonomski Institut grada Banjaluke. Nastavio je Duško raditi i za vrijeme rata a i nakon njega. Što bi naši ljudi rekli, čovjek za sva vremena. Poznajem nekoliko takvih tako da to nije neka posebna "vrlina".

Ne bih se Duška ni sjetio da prije dva dana ne naletih na izvještaj sa suđenja Radovanu Karadžiću na kojem se naš Duško pojavio u ulozi svjedoka odbrane. Pozvao ga je “gospodin” Karadžić da svjedoči u njegovu korist jer Duško ima informacije iz prve ruke koje govore o njegovoj nevinosti. Čitam.

Kaže naš Duško da je Autonomna Regija Krajina formirana još prije nego što je formiran SDS i da je to urađeno poštujući standarde Evropske Unije. “Gospodin” Karadžić je bio “fin”, mnogo finiji od nekih drugih u to doba. I nije istina da su muslimani iz Banjaluke tjerani, oni su odlazili (plačući) svojom voljom. Ima tu još toga pa koga zanima (a engleski mu nije stran) neka sam pročita.

Dakle, da sumiram, ARK je bila naša budućnost, samo mi to nismo znali. Da jesmo, još početkom devedesetih, za vrijeme vladavine “gospodina” Karadžića, osjetili bi kako to izgleda živjeti uz evropske standarde. A mi navalili da idemo. Ko nam je kriv. Oni koji su ostali su živi svjedoci kako je to bila prava odluka (da ne spominjem one duge, naročito iz Prijedora, Kozarca i Omarske).  A ovi što sada po raznim forumima kukaju kako su protjerani samo lažu da bi napakostili onima koji su u stvari svima željeli dobro.

Nekako u isto vrijeme, Internetom kruži Duškov email kojim se obraća bivšim prijateljima, posebno Čajevčanima. I opet Duško ostaje pri svome. I njemu je, kaže, početkom devedestih nuđeno da ode (kao što je to “nuđeno” njegovim bivšim radnim kolegama koje su to jedva dočekale) ali on nikada nije zažalio što je ostao! A i sada čini sve da Banjaluka bude još ljepša i bolja!

Toliko o koincidenciji. A i o nama koji još uvijek kukamo. Vrijeme je da priznamo svoje greške i prestaneno kriviti druge za ono što nam se desilo.