Ništa nas ne može iznenaditi

Link na video klip muzičke večeri „Ko nekad u osam“ imam već odavno, čak sam klip downloudorao s namjerom da ga na miru pogledam i eventualno uploudiram na server gdje držim svoje stvari i onda predstavim ovdje na blogu ali ne učinih to ni sam ne znam zašto. Možda je jedan od razloga što o tom događaju još uvijek nemam konačno mišljenje zbog poznatih razloga.

Danas sam odlučio da link ipak objavim na blogu jer predpostavljam da ima onih koji klip nisu vidjeli a voljeli bi.

Program nije loše osmišljen, na snimku se mogu vidjeti i neki naši sugrađani koje dugo nismo vidjeli, a ima tu i muzike koja nam vraća sjećanja na godine i atmosferu u gradu koje se nikada beće ponoviti.

Kao kontratežu ovom događaju, koja pokazuje svu apsurdnost onoga što se zadnjih godina dešava u našem gradu, „ukrao“ sam par slika objavljenih u Nezavisnim novinama snimljenih tridesetak dana kasnije na istom mjestu gdje je održana muzičko veče. 

Na prvoj vidimo kako u sali Doma kulture ondašnja vlast slavi srpski Božić. Izgleda da im nije dovoljno crkava koje su izgradili na svakom čošku u gradu već su okupirali i nekadašnji hram kulture. Žalosna vremena za grad i objekat koji je prirastao svakom pravom banjalučaninu. U centru događanja je naravno Mile, najveći pravoslavac poslije patrijarha Irinija, a uz njega su njegovi ministri, od kojih su neki prodali svoje dostojanstvo za dobru plaću. Jedan od njih je u prvim redovima, vjerujem da će ga neki prepoznati.

Ova druga fotografija me podsjeća na Sjevernu Koreju. Jedino se još u Pjong Jangu mogu vidjeti ovakvi prizori.

Ova treća doduše nije snimljena u Domu kulture već u zgradi nekadašnje SDK. A na njoj je opet prvi među pravoslavcima ali mu se oko pogače motaju i neki koji bi da ga jednog dana zamijene.

Da mi je neko prije dvadesetak godina govorio da će se nešto ovako događati, rekao bih mu je lud. Međutim, izgleda da se ipak moram držati one iz našeg vremena:"Ništa nas ne može iznenaditi". Kako će se stvari daljeprepuštam onima sa više mašte od mene.