Marija Bistrica - 14.12.2013.
Posjet ovom
zagorskom svetištu došao je sasvim neočekivano. Tek što sam izrekla da mi je
drago da prestajem sa zimskim izletima, došao je ovaj.
Poklopio se s ugođajem
predbožićnih dana, pa vam stoga šaljem ovaj zapis.
Spremali smo
se na Sljeme udahnuti čist zrak i uživati u šetnji po suncu, kojih sve manje
imamo zadnjih dana, jaka anticiklona drži se već danima, gusta magla pritisla
je grad i nizinu.
Jedna sam od
rijetkih koja voli maglu, ima u njoj ljepote i tajnovitosti, ali ne volim kad
traje po cijeli dan i danima.
Prijatelji
predložili da idemo na Sljeme preko Marije Bistrice, znajući da nas dvoje nismo
tamo nikad bili, a svega je 30-tak kilometara od Zagreba.
Obradovali smo
se, iako je bilo jasno da će nam po gustoj magli vidno polje biti znatno
suženo. Bilo je lijepo gledati bjelinu inja po drveću uz cestu i mliječnu
pozadinu.
Znala sam da
idemo posjetiti najčuvenije hodočasničko mjesto u Hrvatskoj, vidjela sam ga i
na TV ekranima podosta puta, ali nisam očekivala toliko velik kompleks,
izvanredne, brojne i raznolike arhitekture, lijepog položaja i zanimljive
povijesti.
Osjećala sam
se vrlo neugodno što ga nismo do sada posjetili. Što je bio razlog, teško je
reći. Moguće je da smo zaključili da nam tamo nije mjesto.
Što god bilo,
pogriješili smo.
Istina,
hodočasnički kompleks nije ovako izgledao do posjeta Pape, 2003. godine, kada
je mnogo toga obnovljeno, križni put popločan, završene sve postaje križnog
puta, a gradski trg ispred svetišta sređen.
Cijeli
kompleks izgleda “svjetski”, obišli smo unutarnje prostore i vanjsko
gledalište, te se popeli do zadnje postaje križnog puta. Prošli smo svoju
Kalvariju. Sami!
U maglovitom danu, bjelini mraza, hladnoći i vlazi koje nisu bile ugodne, uz postaje s prizorima iz zadnjih dana Kristova života, ne može se ne osjetiti patnja čovjeka.
U maglovitom danu, bjelini mraza, hladnoći i vlazi koje nisu bile ugodne, uz postaje s prizorima iz zadnjih dana Kristova života, ne može se ne osjetiti patnja čovjeka.
Iznevjerili su
ga! Čine to do dana današnjeg, a zaklinju mu se. Lažu ga!
Gdje li se
ljubav izgubila?
Posjetit ću
Mariju Bistricu i na proljeće, kad sve prolista i procvjeta i sunce obasja
cijeli kraj, birat ću dan kad nema procesija.
Gradski je trg
lijep, kitnjasto je popločan, fasade kuća su čiste, središnja jelka je okićena
licitarskim ukrasima, meni najdražima, bilo je i nekoliko štandova s licitarima
i igračkama, izvorno hrvatskim proizvodima pod UNESCO-vom zaštitom, i drugih domaćih suvenira i nezaobilazno kuhano vino na
štednjaku s početka 20.st.
Sredinom dana
prostor bazilike i trga se popunjavao turistima, i to gibanje, glasovi i glazba
davali su sasvim drugačiji ton.
Poslije ručka
i nezaobilaznih zagorskih štrukli i kuhanog vina vraćali smo se preko Stubičkih
toplica i Sljemena u Zagreb. Tek kod planinarskog doma Hunjka, cca 800m n.v., iako
je bilo već blizu 16h i spuštala se noć, magla je ostala ispod nas, a zalazeće
je zimsko koso sunce davalo čarobnu sliku prirode i pamuka tamo dolje gdje je
trebao biti Zagreb. Povratak niz Medvednicu bio je opasan, u magli se jedva
nazirala bijela rubna crta na cesti, a na nekim je mjestima bila prekrivena
tankim slojem leda. Sve je dobro završilo, i s noći, zadovoljni vratismo se
toplom domu.
Bili vjernici
ili ne preporučujem posjetu Mariji Bistrici, birati vrijeme kad je što manje
posjetitelja; oplemenit će vas. Osjetit će te bliskost, jedni s Bogom, drugi s
Univerzumom i dubok unutarnji mir u relaciji s Njim.
Iz svega
isključujem Crkvu, njenu hijerahiju i euharistiju, s njom nisam u miru.
Mjesto
Bistrica dobilo je ime po potoku koji njime protječe. Spominje se prvi put
1209. u povelji kojom hrvatsko-ugarski kralj Andrija II. vraća županu Vratislavu njegove zaplijenjene
posjede, uključujući i Bistricu. Župa u Bistrici spominje se prvi put 1334. Župna crkva bila je posvećena sv.
Petru i Pavlu. Od 1731. svetište i mjesto zovu se Marija Bistrica.
Kip
Majke Božje Bistričke potječe iz 15. stoljeća i bio je u crkvi
na Vinskom Vrhu. Zbog
opasnosti od Turaka premješten je u župnu crkvu u Mariji Bistrici, a 1650. zazidan u jedan prozor. Kip je pronađen 1684. i
od tada počinju brojna hodočašća.
Današnja župna
crkva u Mariji Bistrici građena je između 1879. i 1882. godine prema nacrtu
poznatog bečkoga arhitekta Schmidta, a pod nadzorom njegova učenika Hermana
Bolléa. http://hr.wikipedia.org/wiki/Hermann_Bollé
Djelomično je
izgrađena na starim baroknim temeljima i proširena u neorenesansnom stilu.
Slikar
Ferdo Quiquerez naslikao je 22 čudotvorna uslišanja po zagovoru Majke
Božje Bistričke, a D. Novak izradio kipove Krista Raspetoga i Sv. Kristofora.
Za vrijeme
gradnje, uoči blagdana Uznesenja Marijina izbio je požar u kojem je oštećena
cijela unutrašnjost crkve, osim velikoga oltara i čudesnog kipa Majke Božje.
Novi je oltar posvećen 1883. godine a bistrička crkva 1923. godine dobiva od
pape Pija XI. naziv manje bazilike.
Stilske karakteristike gotičkog kipa crne Bistričke
Madone odredila je u novije vrijeme dr. Anđela Horvat koja ga datira u 15. st.
Izvorno je kip bio svijetle puti dok su haljina i plašt bili obojani i tek je
naknadno, tijekom stoljeća, poprimio tamnu put i boju što je danas jedno od
njegovim karakterističnih obilježja. Marijanska haljina svojim horizontalnim,
eliptičnim naborima zadebljanih rubova i kaskadama nabora postrance proizlazi
iz stila tzv. «lijepih Madona» iz vremena oko 1410.-20. Nekoliko desetljeća
kasnije u manje vještim rukama jednog domaćeg majstora taj je sistem nabora
otvrdnuo, anonimni majstor nije mogao slijediti vrhunska likovna ostvarenja.
Uspio je ostvariti lik Bogorodice u svojoj naivnoj osebujnosti.
Selidba kipa, njegovo skrivanje i dva
pronalaženja budila su vjeru u njegovu čudotvornu moć.
Na stotine i tisuće čudesnih uslišanja po
zagovoru Bogorodice širilo je slavu Majke Božje Bistričke. Nadbiskup zagrebački
Antun Bauer 1935. godine okrunio je zlatnom krunom čudotvorni kip Majke Božje
Bistričke i proglasio je Kraljicom Hrvata.
Godine 1943. postavljene su
prve četiri postaje Križnog puta od kararskoga mramora u naravnoj veličini,
isklesane u Italiji.
Godine 1972. zagrebački
nadbiskup Franjo Kuharić ustanovio je nadbiskupski odbor za uređenje
proštenišnoga prostora. U godinama koje su slijedile podignute su nove
postaje križnog puta, djelo naših poznatih akademskih kipara: Krune Bošnjaka
(V. postaja), Ante Orlića u suradnji s Marijom Ujević ( XIII.), Stanka Jančića
(VII, IX, XI, XV.), Ante Orlića (X., XII., XIV.), Josipa Poljana (VI.) i Ante
Starčevića (VIII. postaja).
Nataša
0 Comments:
Post a Comment
<< Home