Nemezis i Dunja

Ovo malo dana pravog odmora sam zaista uživao. Pored lijepog ambijenta, dobre i ukusne hrane, hladnog piva, toplog vremena i lijepog vremena, mom dobrom raspoloženju su doprinijele i dvije knjige koje sam na tenane čitao u hladovini hut-a na plaži Karibskog mora. Od svakodnevnih obaveza kod kuće rijetko se mogu opustiti i uživati u svakoj pročitanoj riječi kao što sam to činio na plaži Punta Cane, ne žureći nikamo.

Knjige koje su mi uljepšale odmor su The Namesake indijske književnice Jhumpa Lahiri i Nemezis i Dunja, naše banjalučanke Asime Smajić.

The Namesake opisuje život imigranata iz Indije koji me u mnogome podsjetio na živote nas izbjeglica iz Bosne. Mnogi opisi su me podsjetili na vrijeme i događaje kroz koje smo i sami prolazili a da nismo bili ni svjesni o čemu se radi.

Namjera mi, međutim, nije bila da pisem o toj knjizi, već sam želio da čitaocima bloga približim Asimino pisanje koje me posebno oduševljava. Čitajući njene knjige sam zaista uživao. Asima definitivno ima izuzetan talenat za pisanje i za mene njene knjige ni malo ne zaostaju za knjigama najpoznatijih književnika. Čovjek se za pisanje mora roditi, kao što je to slučaj sa svakom vrstom umjetnosti: muziku, slikanje... Njeni opisi ljudi i događaja i našeg okruženja mi je pomoglo da onom na čemu radim priđem drugačije, s više strpljenja.

Knjiga Nemezis i Dunja je sastavljena od više priča a ja sam si uzeo slobodu da ukradem dio priče Bijele Noći jer se u njoj spominje Dom kulture, ta kultna građevina u centru grada koja je bila dio i moga života. Čitajući komentare onih pravih banjalučana na facebook-u i drugim Internet portalima, shvaćam koliko su ta zgrada i popularne igranke imale značenja za njih. Mnogima su se neizbrisivo usjekli u sjećanja na jedno vrijeme koje je nepovrtano prošlo.

A sada, evo „ukradenog“ odlomka iz knjige koju definitivno preporučujem svima onima koji istinski vole Banjaluku. A Asimine buduće knjige s nestrpljenjem očekujem. Nadam se da će slijedeća uskoro ugledati svjetlost dana.

....
Daleko od zlih vremena naše sazrijevanje je dobilo u sticanju moralnih vrijednosti što se u sredini porijekla njegovalo i čuvalo. ON je stanovao na samom kraju aleje Nurije Pozderca, a ja jednu ulicu dalje. Bila je to moja prva godina zaposlenja. U rana jutra, skrštenih ruku, čekao bi me naslonjen na našu lipu, a u dugačkom drvoredu nizala su se stara stabla širokih krošnji, zaklanjajući nebo. Stabla su ličila na raznolika ljudska bića u pokretu, zastala voljom prirode. I moj koračaj prema njemu meni je bio stih i melodija, ista pjesma koja bi se pjevala i s kojom bi započinjao novi dan. Njegovoj visokoj prilici na istom mjestu čekajući me sa osmjehom radovala sam se i žurila mu u susret. Još iz daljine prepoznavali bih njegov stari mantil sivo smeđe boje, sa dubokim džepovima u koje smo zajedno gurali ruke i provjeravali zajednički novac. S njim bismo očekivali subotu i plaćali ulaz u plesne dvorane Doma kulture. Bože, koje li radosti dočekati tu subotu, grozničavo oblačiti haljine cvijetnih motiva sa širokim, uštirkanim podsuknjama, žuriti na sastanak, samo dalje od kuće, od uvijek brižnjih roditelja. Zatim ugledati bijelu zgradu Doma kulture, širom otvoreni ulaz, ugledati velike sjajne lustere, svjetlost, poznata lica, oslušnuti zvuk muzike koji je pozivao na ples i koračati stepenicama pokrivenih crvenim stazama, sve do prostranih balkona. Tim prvim utiscima djevojke bi postajale ptice u letu. Svi smo po svojim ličnim navikama imali svoja stajališta, odakle bi se brižljivo pratilo prisustvo mladića, čekala prilika da iza mnogobrojnih prolaza naiđe drago biće i koristili bi se susreti da se izmijene zaljubljeni pogledi. A, oni bi u prolazu nehajno usporavali hod, a onda brzo skretali u hodnike ižurno pristizali ponovo na stazu na kojoj smo se tražili. Moja drugarica Dušanka uglavnom bi se hvatale toplih radijatora na kraju glavnoh hodnika kuda bi svako u svom kruženju morao proći. Ili bi se zaklanjale iza širokih ukrasnih stubova na balkonu odakle se pružao pogled na cijelu salu i muzički orkestar. Ta slatka mladalačka igra ispunjavala je našu maštu, rađala snove i nade, i ovjekovječila to doba banjalučkog življenja i mladosti.

Sjećam se našeg prvog susreta. Tu, na balkonu, konačno, nakon dugog iščekivanja i neizvjesnosti, ON mi je ponudio prvi ples. A, mislila sam da će stići naše vrijeme starenja, nego što se on i ja nađemo na plesnom platou. Pitala sam se što mu je toliko vremen trebalo da mi priđe, zašto je uvijek oklijevao, svjesna da nam ruka u ruci obadvoma vidno podrhtava. Njegovo jedino crno odijelo, čuvano za te prilike, mirisalo je na zrele dunje koje mu je mati držala na ormarima spavaćih soba. Kretao se lagano, kao da nikada nikuda ne žuri, povijao bi ramena kako bi mu moja visina bila što dostupnija. Isuviše diskretan, dubokog mirnog glasa, sa kovrđavom kosom boje zrelog žita, poštenog mladalačkog lica, sve zajedno ispunjavalo me potpunim povjerenjem. I u njega, i u sebe, i u nas. Nije me smetala ni njegova šutnja, riječi bi u tom skladu poremetile osjećanje pripadnosti koje se samo osjeća, a ne izgovara. I naša sreća potrajala je samo tu jednu, jedinu zimu. I zato pamtim duboke snjegove i aleje moga grada, i zato se sjećam ruke u ruci u džepu starog sivog hubertusa i dugo potom subotnje noći ni donesoše nemir i tugu, a neka nova mladost započe svoj odlazak u plesne dvorane Doma kulture. Da li sa istom radošću kao ja, kao mi, ne znam, da li sa istim onako istančanim osjećajima za male događaje, draga poznanstva, ne znam, za haljine sa cvjetnim motivima i širokim podsuklnjama, ili je sve to otišlo u staru modu, ni to ne znam. Ali znam da nikada neću zaboraviti tu našu zimu, kada smo dugo i u tišini koja boli, jedno veče stajali ispod naše lipe. Nekako je izgledao drugačiji. Kao da je usnio. Kao da se sva toplina u njemu istopila, on postoji, ali kao u nekom drugom svijetu. Naslućuje i slutim. I drhtim. Ne od snijega ni od hladnoće. Drhtim od tjeskobe, a on i dalje šuti. Samo me gleda nekim usporenim pogledom. A, tako mi je bilo ugodno kada bi očima šarao moje lice, a onda bi me obuzimalo nekontrolisano rumenilo. I polahko, iz nedokučive tišine, stigoše riječi. Kratke, a meni se čini da ih izgovara neko drugi. Mora otići iz grada, odmah i zauvijek, u neku drugu zemlju. Nekamo daleko...