Punta Cana 2013.

Kako nam je Jadran predaleko a dana odmora premalo, Karibi nam nekako dođu kao dobro rješenje. Direktan let iz Pittsburgh-a traje nešto manje od četiri sata i hladni novembarski dani se časkom zamijene toplim ljetnim danima Kariba. A i jeftinije je. Za dvije avionske karte do starog kraja može se dobiti sedam dana ljetovanja u lijepim hotelima Punta Cane, all inclusive, što prevedeno na naš jezik znači, avionski prevoz, prevoz do hotela, soba, hrana i piće. Nama ostaje samo da spakujemo i raspakujemo garderobu. I pustimo mozak na pašu.

Pored lijepog vremena, dočekao nas je i lijepi hotel Now Larimar, s prekrasno uređenom i održavanom  okolinom, lijepom plažom, toplim morem, restoranima i barovima, mnogobrojnim bazenima, i izuzetno ljubaznim osobljem.

Vrijeme svih sedam dana je bilo prekrasno, bez kiše, voda Karibskog mora topla, a večeri prijatne, uz odličan zabavni program koji je organizirala grupa mladih domaćina. Osoblje hotela zaduženo za zabavu je organiziralo mnogobrojne aktivnosti tokom cijelog dana, a sve bi kulminiralo uveče kada se na trgu hotela održavao zabavni program koji je morao zadovoljiti i najzahtjevnije goste. Ove godine smo Nera i ja  po prvi puta odlučili da, osim kupanja, izležavanja u hladovini uz pivo i dobru knjigu, učestvujemo u nekim od aktivnostima. Nera je izabrala jogu, aerobik i učenje lokalnih plesova a ja sam nekoliko puta iskušao svoje sposobnosti u odbojci i nogometu na plaži. Razultat toga je povrijeđeni palac desne noge i bolovi u cijelom tijelu, što i nije neobično kada se jedan penzioner odluči na takmičenje sa momcima tri puta mlađim od njega. I Nera je jednom pokušala da se okuša u odbojci ali je njena prva „akcija“ završila povredom zgloba šake ruke koju još uvijek sanira 

.

I pored ovih malih nezgoda, drago nam je da smo se podsjetili na dane mladosti. Zarekao sam se da ću, kada dođem kući, svaki dan trenirati kako bih slijedeće godine bio u boljoj kondiciji. Jer, tamo sam, među brojnim gostima iz cijelog svijeta, predstavljao Bosnu, a to nije mala stvar.

Hrana je bila odlična i u ovih par dana sam uspio nabaciti koju kilo što u mom slučaju nije ni loše. Iako zbog mojih problema sa stomakom ne bih trebao piti alkohol, niti jedan dan nije mogao proći bez nekoliko piva. Teško bi mi bilo lješkariti se na plaži gledajući svu ljepotu oko mene, ili uveče sjediti na trgu hotela slušajući odličnu živu muziku (momci su uglavnom svirali pjesme iz našeg doba) a da nešto ne cugnem. Za sada mi se čini da je sve u redu a šta će se pokazati kasnije, vidjet ćemo.

U hotelu smo zapazili veliki broj gostiju iz Rusije. Za razliku od Arube, na kojoj su većina gostiju bili Amerikanci, ovdje je pored Rusa bilo gostiju iz Kanade, Njemačke, Francuske, Engleske, Škotske… Dok su u Arubi gosti većinom bili naših godina pa prizor na plaži nije bio posebno zanimljiv, ovdje sam mogao odmarati oči gledajući lijepe Ruskinje, što me je podsjetilo na naš Jadran. Istina je da to za moje godine nije baš najzdravije (u mojim godinama treba pripaziti na srce) ali sam si taj rizik mogao dopustiti znajući da u hotelu dežura doktor.

Posmatrajući sav taj svijet iz Rusije, nisam mogao da ne uporedim njhovu sudbinu sa našom. Dok smo mi nekada bili građani svijeta, oni su živjeli u bijedi, bez mogućnosti da se ikuda maknu iz svoje zemlje. Evo, dvadesdetak godina od tih dana, naša raja u Bosni jedva preživljava a Rusi osvajaju svijet. Ne vjerujem da da je itko od nas to mogao predvidjeti.

Kada sam objavio slike na facebook-u, jedan moj facebook prijatelj prokomentarisa da trebam zahvaliti Karadžiću za sve ovo, na što se ja složih, uz jednu opasku. Uradit ću to, svakako, ali kad izađe iz zatvora. A to znači, nikada!

Nešto od slika sam ubacio u prilog a nadam se da ću imati vremena da napravim i kratki video klip jer po svom običaju sve što napišem nastojim potkrijepiti dokazima.