Muke po Osmanu

Dok u Tomašici otkopavaju masovnu grobnicu nedužnih pobijenih od strane onih koji su „branili svoja ognjišta oružjem koje je, između ostalih, dijelio naš radni kolega (i „pjesnik“) iz Profesionale, mediji u Banjaluci šute. To su isti oni mediji koji su u vrijeme kada su se dešavali ovi stravični zločini optuživali naše radne kolege da rade protiv srpskog naroda. Vijest o sudbini nevinih stanovnika Prijedora i okolnih mjesta potvrđuje moje tvrdnje o pogubnosti članaka u „Glasu Srpskom“ koje su se igrale sa životima pojedinaca kao da se radi o uobičajenim vijestima kojima se puno kolumne lista.

Uvijek sam se pitao kako su se osjećali ljudi koji su širili te laži tada a kako se osjećaju danas kada je svima jasno o čemu se radi. Rijetki su oni koji su se pokajali kao što je to slučaj sa vojnikom vojske Republike Srpske kojeg je grižnja savjesti natjerala da otkrije mjesto masovne grobnice. „Naš pjesnik“, jedan od onih čija je uloga u događajima devedesetih nesporna, nema problema s grižnjom savjesti. Kako vidim, njegov „rad devedesetih“ se još uvijek cijeni. Član je „Regulatorne agencije za komunikacije B i H“ a prošle godine je njegova knjiga proglašena najboljim knjigom u manjem blentitetu. U njegovoj biografiji o njegovoj ulozi prije i za vrijeme rata nema ništa i, čini mi se, nikoga to ne brine. A kako su se osjećali pojedinci koje su banjalučki mediji optuživali devedesetih možemo vidjeti iz opisa tih dana koje mi je nedavno poslao Osman Kovačević, o kome sam pisao u nedavnom prilogu.

Evo Osmanovog emaila:

Članak u Glasu Srpske je objavljen 01.05.1992 godine. Taj članak je unio u našu obitelj još veći strah i nervozu. Vidjeli smo da nas komšije poprijeko gledaju, ali nismo znali zašto. To dopodne Muaz nam je javio da je u novinama izašao članak o nama. Odmah sam otišao i kupio novine. Kad smo pročitali, sledili smo se.

Nismo znali što da se radi? Ne znam zašto, sjeo sam u auto i otišao u fabriku.  Parkirao sam pred barakom Stambene zadruge i naišao na grupu ljudi, znao sam da su iz fabrike. Pozdravio sam, a oni onako u prolazu su gunđali i psovali.

Najveći problem nam je bio, šta ćemo sa sinovima? Mirza je tada imao 26, a Idriz 20 godina. Stjecajem okolnosti i puno truda Mirza i Idriz su  isti dan u maju 1992. godine otišli  iz Banjaluke. 

Nije potrajalo dugo, počelo je maltretiranje telefonom i prijetnje: „Što čekaš, što ne ideš“. Mislim da je bilo malo dana a da se neko ne javi. Neke sam i prepoznao po glasu i po načinu govora. Zvao sam ih i nikad mi nisu priznali da su to oni.

Zvali su i Emiru njene “prijateljice i prijatelji“.

Jednog dana došao mi je u stan jedan radnik Preciznog liva i donio rješenje za moj stan, govoreći da je on ranjen i da je sada moj stan njegov. Ja to nisam prihvatio. Otišao je ljut. Nekoliko dana poslije ujutro, otišao sam na tržnicu u kupovinu. Kad sam se vratio Emira plače. Pitam je što je bilo? Emira reče: „Bila sam u kuhinji  i čistila šporet“.  Čula sam neku buku.  Kad sam izašla iz kuhinje vidjela sam da neko provaljuje u stan. Prepala sam se i izašla na balkon i iz sveg glasa zvala pomoć. Za desetak minuta stigla su dva policajca i jedan civil. Taj civil je objašnjavao policiji da su oni imali informaciju da sam ja demolirao stan i da u stanu nema nikoga.  Sutradan je došla supruga od radnika koji je meni donio rješenje o tome da je stan njihov.  Rekla je da je u stan provaljivao inspektor za suzbijanje kriminala policijske stanice Mejdan.                    

Sutradan, kad smo se malo smirili, donijeli smo odluku da idiote zovnemo i da kažemo da se slažemo da mijenjamo stan.

Oni su stanovali na Čairama u jednoiposobnom stanu na petom katu. Svakom je jasno kakav je posao bio pred nama. Naš stan je bio od 98 kvadrata i pun kao šipak. Nešto smo prodali za male pare, nešto podijelili, nešto ostavili njemu.

U takvim situacijama čovjek se ne ponaša racionalno. Poseban problem bilo je preseljenje. Kad smo zamijenili stanove i prenijeli stvari u stan u ulici Đure Đaković, osjetili smo nekakvo olakšanje. S prozora stana gledali smo utakmicu na BSK-ovom igralištu. Kasnije smo čuli da su oni pijankom i pucnjavom proslavili naše istjerivanje iz ulice Braće Odiće.

Sad ću pisati o događajima koji su nam se događali prije našeg iseljenja.

Jednu večer zvono je oglasilo da je neko na vratima. Otvorio sam vrata i pokaza se vojnik i pruža mi papir i kaže: “Ovo je poziv za mobilizaciju“. Upitah ga: „Je li ja tebi izgledam kao vojnik za mobilizaciju“. On mi odgovori: “Ne“ i ode sa pozivom.

U Banjaluci su bile česte racije po stanovima.  Jednog dana dođoše četiri vojnika i prvo što upitaše: “Gdje su vam djeca? “ Vidjeli su u trpezariji na satu dvije slike naših sinova.  Odgovorio sam „u inostranstvu“.

Bila je još jedna racija u kojoj je bilo pet vojnika, a jedan od njih je u trpezariji držao pušku na gotovs. Ostali su se razišli po stanu i pretresali.  Jedino su nam oni ostavili potvrdu da su bili.

Kad smo se 2002. vratili u stan, umrla je Emirina  Majka. Stavili smo smrtovnicu na vrata na ulazu u zgradu. Tu smrtovnicu su zapalili.  Očito ostali su isti.

Eto, tako je to bilo devedesetih. Osman je, za razliku od mnogih u Prijedoru, imao sreće. Danas, on se može prošetati Banjalukom podignute glave i čista obraza za razliku od nekih koji se sada prave kao da se ništa nije dogodilo. Kao što je to, na primjer, „naš pjesnik“ koji je ponovo postao Crnogorac, iako je devedesetih bio osnivač Srpske Demokratske Stranke u našem rodnom gradu.

Ima i onih koji se sada prave ludi i koji se pri slučajnom susretu sa radnim kolegama „zalete“ da se pozdrave, kao da nikada ništa nije bilo.

O nekim od njih, uskoro.