Huso sa šarafa
Huseina
Smailagića, Husu, ili Sinca, kako smo ga zvali, znaju svi koji su radili u Rudi
Čajavecu. Radio je Huso u Čajavecu godinama, sve do vremena kada su u našem
gradu neki postali nepodobni. Bilo je to devedesetih kada je gradom vladao
Brđanin i njegova klika. Tada su mnogi muslimani i Hrvati dobili otkaze i
većina ih je završila u progonstvu.
Godinu-dvije
prije tih događaja sam napustio Profesionalu i otvorio svoju firmu ali sam
zadržao veze sa rajom iz fabrike. Redovito sam dobivao izvještaje o događajima
u fabrici i znao šta se događa. Tek u danima kada je počelo ludilo informacije
su postale rjeđe. Znao sam da se dijele otkazi ali nisam znao detalje.
Od polovine
devedesettreće do polovine devedesetčetvrte sam kao izbjeglica preživljavao u
Zagrebu u kojem se skupilo dosta izbjeglica iz Banjaluke. Tu i tamo bih nabasao
na nekoga iz fabrike i tako saznavao sudbine pojedinaca. Jednom, tako, neko mi
reče: „Jesi li čuo za Sinca“? „Šta“? upitah. „Jesi li čuo da je završio na
šarafu"? "Kakvom šarafu“? „Eno Huse na sjevernom polu!“
Tako sam saznao
za njegovu sudbinu koja ga je odvela u zemlju Eskima. Mi smo tih dana čekali
odluku o odlasku u Ameriku. Aplicirao
sam za odlazak u više zemalje, između ostalog u Kanadu, Švedsku i Norvešku, ne
razmišljajući da bismo mogli završiti tamo gdje je bog rekao laku noć. Na
sreću, prihvati nas Amerika i završismo u Pittsburgh-u. A Huse, eto završi na
šarafu, nakon što je u fabrici kojoj je toliko toga dao odjednom postao
nepodoban.
Sa Husom sam
uspostavio kontakt prije par mjeseci preko facebook-a i sada imam informacije
iz prve ruke. Čuli smo se telefonom pa mi je Sinac ispričao nekoliko događaja
iz onih dana devedesetih, te prvih izbjegličkih dana koje oslikavaju jedno
vrijeme za koje nismo pomislili da će ikada doći. Huso priča iskreno, otvoreno,
kao što je to uvijek činio. Nema kod njega zamotavanja riječi u šarene papire, zavisno
od prilika i slušaoca. Priča Huse
jasnim, svima razumljivim jezikom i riječima u kojima nema dvoumice. Takvog ga
se sjećam iz fabrike, takav je ostao. Mnogima to ne odgovara ali Huso na to ne
obraća pažnju. Zbog toga sam ga uvijek cijenio.
U par priloga ću
prenijeti Husine dogodovštine, ma kako bila prijatna za uši jednim i neugodna za druge.
Za početak, evo
jedne interesantne crtice iz njegovog izbjegličkog života, Husinim riječima.
Članak u švedskim novinama je iz 1996. godine, neposredno kada sam iz Norveške uspio da dođem kod kćerke u Švedsku. U to vrijeme sam išao u školu i tada sam još prilično dobro govorio švedski a danas sam već više od polovice zaboravio jer nemam prakse, ne družim se s njima. Jednog dana pozvao me novinar lokalnog lista pokrajine Vermland i pitao me šta ja mogu da kažem u vezi povrtaku u Bosnu jer je međunarodna zajednica izdvojila ogromne pare da se mi vratimo u Bosnu. Ja sam njemu tada rekao: "Od toga nema ništa, jer da su oni (međunarodna zajednica) htjeli nešto da urade oni ne bi dozvolili da se dogodi što se dogodilo, i ja ne vjerujem u te njihove namjere. Ja, da ti kažem, ostajem u Švedskoj trajno, nema od povrtaka ništa". On se malo začudio ali eto, to je bilo 1996. i evo danas se vidi da sam ja bio u pravu.
Na jednom mjestu u tom tekstu se vidi da sam također rekao da sam u Banjaluci rekao (Viti Rakiću) "neću više sa vama Srbima pa taman otišao na Sjeverni pol." A tako me i zapalo. Kad sam došao u Norvešku, bacilo me tamo na Sjeverni pol, haman. Razgovarao sam i trgovao sa Eskimima oko onih njihovih koža.
2001. godine kada
sam u Banjaluci sreo Vitu, tamo u baraci gdje su se kupovali stanovi (nisam ga
mogao izbjeći), on mi priđe i pozdravi se i upita kako je ono bilo na Sjevernom
polu? Ja sam reko, nije bilo loše, nije dugo trajalo (jedno dvije godine) i da sam nakon toga došao kod djece i situacija se puno promijenila.
A i gore mi je bilo ugodno, ne mogu nikada da se požalim. Niti je to bila neka velika hladnoća, kao što svijet misli.
Evo ovo bi bilo prvo Husino javljanje. Slijedećih dana će biti još toga. Bit će tu interesantnih događaja iz fabrike devedesetih i susreta sa bivšim radnim kolegama.
A i gore mi je bilo ugodno, ne mogu nikada da se požalim. Niti je to bila neka velika hladnoća, kao što svijet misli.
Evo ovo bi bilo prvo Husino javljanje. Slijedećih dana će biti još toga. Bit će tu interesantnih događaja iz fabrike devedesetih i susreta sa bivšim radnim kolegama.
Labels: cajevcani, ratna sjecanja
1 Comments:
Moj burazer Huso je jedan od rijetkih
koji dio svog Srebrnog doba podobro koristi
negirajuci lazi, neistine o Donjim krajima.
Moj burazer Huso je jedan od rijetkih iz
najlonke-strumpagle-halter generacije koji se u
svom Srebrnom dobu nije zaustavio na „tasun, tasun, tanana...
Nas did Ejub nije imao kompjuter, ali se u Srebrnom dobu
hrvao sa mladjima od sebe...
Moj burazer Huso danas izgleda kao
Dag Hamarseld...
iskreno, Grof
Post a Comment
<< Home