Moj identitet - umjesto komentara

Mirsad Hadžikadić je bio moj direktor, direktor Razvoja Medicinske Elektronike - RČ, onih jednu ili jednu i pol godinu, koliko je boravio u Banjaluci nakon povratka iz USA. Povratak iz USA, pretpostavljam, jedna je od rijetkih njegovih pogrešnih odluka, koja nije iznenađujuća, jer je dobrim ljudima bilo teško predvidjeti onako tragičan raspad Jugoslavije. Ipak, shvatio je na vrijeme što se događa, kakva je perspektiva Medicinske elektronike u onakvom okruženju, ali i problemi s kojima se nosio unutar same organizacije, mislim tu na direktora ME i nedovoljno stručan inžinjerski kadar. Njegov ponovni povratak u USA pred sam rat bio je sasvim razumljiv. Moram priznati da mi je to teško palo, jer je otišao vrstan stručnjak, a tamni oblaci zla su se ubrzano približavali.

Taj period za njegovog vođenja Razvoja ME bio je zadnji svjetao period u radnoj sredini pred naš konačan odlazak iz Banjaluke, koji je uslijedio nepune dvije godine kasnije.

Za njega mogu reći samo riječi hvale; iznimno inteligentan i stručan, vizionar, jasan, organiziran, elokventan, izvanredan u komunikaciji s ljudima, poduzetan.

Vidjela sam na You-Tube neke njegove postove, koje teško vezujem uz njega, kakvog sam ga poznavala, a u nedostatku informacija mogla bih pogriješiti u zaključivanju.

Svi mi volimo narod kojem pripadamo, ali ako našu aktivnost u očuvanju njegovog identiteta vežemo uz vjersku zajednicu, napravit ćemo kardinalnu pogrešku, što je povijest ovih prostora previše puta potvrdila.

Draga Saima, veoma mi je drago vidjeti da se Sarajevo razvija.

Voljela sam Sarajevo, iako sam u njemu bila svega nekoliko puta, uvijek na jednodnevnim službenim putovanjima, što je nedovoljno da ga se upozna.

Kada sam prvi put išla za Sarajevo, bilo je to vlakom i bilo je na samom početku mog radnog vijeka, gotovo ništa nisam znala o Bosni. Putovanje je, kako je vlak odmicao od Banjaluke postajalo prilično šokantno i to se povećavalo kako smo se primicali Zenici, Kaknju; sivo, crno, mračno, jako, jako siromašno. Sarajevo je taj utisak ublažilo.

Orijentalan ugođaj, zanimljiva živopisna Baščaršija, impozantna džamija, uz prelijepe zgrade, meni bliske arhitekture iz doba Austro-Ugarske, Miljacka, brda uz rijeku, sve mi je to bilo neobično i lijepo. Sve ono što se događalo na ulicama kojima sam prolazila, pogotovo govor, bilo mi je također neobično. Banjaluka je bila drugačija.

Trudila sam se što više upoznati  Bosnu; u našoj kućnoj biblioteci imamo Kuran, riječnik turcizama, knjigu o islamskoj umjetnosti i arhitekturi Bosne, i naravno svu značajniju literaturu bosanskih pisaca.

Za mene je multikulturalnost Bosne bilo njeno bogatstvo, njena ljepota, ali to na kraju ne ispade tako.

Lijepo je vidjeti ove Saimine fotografije sarajevskih kutaka. Vjerujem da će ih nastavljati slati.

Želim sve vas koji navraćate na ovaj blog podsjetiti, ili vas upoznati s velikim arhitektom, Josipom pl. Vancašom, čija su predivna zdanja također dala svoj pečat Sarajevu i unijela evropski duh u grad.

Izgradio je najznačajnije državne zgrade, katedralu, zgradu pošte, i brojne palače, gotovo 200 objekata. Gradio je i u Hrvatskoj i Sloveniji.

Vancaš se rodio sredinom 19.st. u Sopronu u Ugarskoj, tada Austro-Ugarskoj, gdje mu je otac službovao, ali hrvatska obitelj odlazi u Zagreb, gdje završava gimnaziju, studira u Beču. Po završetku studija dobiva narudžbu iz Sarajeva i od tada postaje, moglo bi se reći, dominantno bosanki arhitekt.

http://hr.wikipedia.org/wiki/Josip_Vancaš

http://hr.wikipedia.org/wiki/Katedrala_Srca_Isusova

Njegova je predivna zgrada Prve hrvatske štedionice s Oktogonom na Cvjetnom trgu u Zagrebu.

http://hr.wikipedia.org/wiki/Oktogon_(Zagreb)

1921. se vraća u Zagreb gdje nakon nekoliko godina umire.

Sarajevo ima još puno vrijednih građevina, drugih poznatih arhitekata; Sinagoga, Saborna crkva,..., iznimnih vrijednosti i za turistički razvoj; nadam se da će biti prilike bolje se upoznati s Gradom.

U zadnje sam vrijeme, sticajem okolnosti, a i zahvaljujući Jergoviću, «šetala» Sarajevom i Bosnom.

Interesantno je da me ni u Banjaluci, ni u Sarajevu nikad nitko ni kod poznanika ni u restoranima ili slastičarnicama nije ponudio salepom. Gotovo sva bosanska jela sam probala, i bozu također, ali salep nikada. Zahvaljujući internetu saznala sam o kakvom se piću radi.

Mimara - noc muzeja

Bila sam u muzeju Mimara na otvorenju izložbe starog bosanskog nakita iz fundusa Zemaljskog muzeja BiH za vrijeme Noći muzeja, o čemu je pisala Nada. Čest sam posjetitelj muzeja, gotovo nijedan postav mi ne pobjegne, biram kad je manje posjetitelja da što bolje upoznam eksponate. Unatoč velikim gužvama, za Noći muzeja uvijek obiđem barem jedan muzej u znak podrške toj akciji grada i Ministarstva kulture. Ovaj put je povod bio i susret sa starim nakitom Bosne. Bilo je puno ljudi, bilo je i puno značajnih ljudi iz javnog života, bosanskih korijena, pjevao je Kemal Monteno, volim njegovu glazbu. Vrijedna i lijepa izložba! Replike nakita su vrlo lijepe, izrađene su od srebra i zlata, kao i originali, ali ono što bih izabrala, preskupo je, a prilika da ih nosim premalo je. Žao mi je što nisam financijski pomogla sarajevskom muzeju.

Upoznajte se s eksponatima:

http://www.mimara.hr/hr/hr/izlozbe/clanak-izlozbi/?articleid=8464

Pod jakom rasvjetom reflektora, i u velikoj gužvi, bilo je teško iPhonom napraviti uspješne fotografije.

Nataša