Nešto između

Bosna ponovo gori. Sa različitih strana stižu kontradiktorne vijesti. Jedne tvrde da se radi o istinskoj pobuni naroda kojem je došlo do grla dok drugi govore o režiranim protestima kako bi se srušio Dayton, ukinuli (bl)entiteti i ostvarila vlast većine nad manjinom. Ni informacije koje stižu iz svijeta nisu najjasnije. U Pittsburgh Post-Gazette jučer piše kako se mora organizirati drugi Dayton na kojem ne bi učestvovali stranci već samo zainteresirane strane koje bi se trebale dogovoriti kako riješiti probleme. Pisak članka kao da je pao  s marsa. Na Internetu se vodi pravi medijski rat. Spominju se zavjere, političari optužuju jedni druge za nerede, čak se i raja koja se okupila na ulicama prepire šta se dešava i ko govori istinu. Za mene, totalne konfuzija.

Trošim previše vremena pretražujući Internet, čitajući šta kažu jedni, pa drugi, pa treći. Nerviram se. Pitam se, zašto? Niti mogu pomoći, niti odmoći. Bit će onako kako većina odluči, kao što je to odlučila devedesetih. U toj utakmici nisam igrao, čak nisam bio ni na rezervnoj klupi. Sada sam prestar I da šutnem loptu a kamo li da zabijem gol. Ili napravim faul. Mladi su tu da odluče ko će pobijediti. Ja još od prvog dana tupim kako će se stvari početi mijenjati tek kada oni koji su završili škole shvate da budućnosti nema. Da godine prolaze a ništa se ne radi. Da se bliži starost a neće biti penzije. Da se nacionalizam ne može namazati na kruh.

Izgleda da su to neki u većem (bl)entitetu shvatili dok oni u manjem još uvijek vjeruju da se može živjeti od zraka. Onaj iz okolice Banjaluke ih ubijedio. Dokle će tako biti, vidjet ćemo. Ili neki od nas neće.

Nego, nisam zapravo htio pisati o ružnim stvarima ali ja uvijek nekako zastranim pa “skočim” do Bosne. A tamo nikako da svane.

Prva longplejka koju sam kupio u NAMI

U ovu prošlu nedelju nazva me moj komšija Tufe i upita šta gledamo na TV. Ja se prihvatio laptopa i čitam o protestima, neredima i dogovorima i izjavama plemenskih poglavica a ni Nera ne obraća puno pažnje šta se vrti na ekranu. Čekamo Downtown Abby, britansku seriju, sličnu sapunicama koje se na bosanskim ekranima vrte po cijeli dan o kojima sam slušao od drugih. Ništa posebno, ali lijepo snimljeno. Radnja kao što je to obično u sapunicama ali mi oku godi pogledati prekrasnu prirodu, interesantan dvorac, malo mjesto s karakterističnim engleskim kućama i dvorištima. “Pa zar ne gledate Beatlese?” začudi se Tufe. Ne gledamo. Nismo znali. Brže-bolje prebacišmo kanal kad tamo… Okupilo se puno poznatog svijeta. Tu su Paul i Ringo. A vidim i Yoko Ono. I ona je tu iako ih je ona rasturila. A na pozornici, meni poznati i nepoznati pjevači i muzičari izvode pjesme Beatlesa. Sve poznati hitovi iz moje mladosti. Znao sam ih sve napamet. Od prvog dana. Slušao na radiju i pamtio riječi. Provodio noći slušajući Radio Luxemburgh. Mnoge sam pjevao sredinom šezdesetih i početkom sedamdesetih dok sam “glumio pjevača” u grupama Sjenke, Usamljeni, Amori, Pro at Contra, Eight Band…  Odjednom se u mislima vratih u te dane i počeh se prisjećati mjesta gdje smo nastupali i pjesama koje smo svirali. Sjetih se prvog nastupa u ferijalnom domu Brioni (šezdesetčetvrte) kojeg odavno nema. U posjeti nam bili ferijalci Sarajeva. Pa onda Kasina u kojem smo imali svoju vjernu publiku. Sale Čajavečkog hotela i kratkog nastupa kada su nam članovi VIS-a Uragani dozvolili da odsviramo par pjesama. Prva od njih je bila “Things we said today” (nadam se da se čuje u background-u). Pa onda redom,  bašta starog hotela Bosna, Dom JNA, Pedagoška akademija, Tehnička škola, Tehnički fakultet, foaje Narodnog pozorišta, bašta KAB-a iza pozorišta, Dom kulture, bar hotela Palas… Pred očima mi za trenutak bljesnuše mnoge zgode i nezgode iz tog vremena. Sjetih se nosanja ono malo instrumenata što smo imali u doba kada je malo ko imao auto. Svaka nova pjesma me je sve vise vraćala u to moje mladalačko doba kada nije bilo gladnih ali ni prebogatih. Kada je posla bilo za sve a penzije bile zagarantirane. Kada nismo bili muslimani, Srbi i Hrvati, već raja. Kada nismo jedni drugima pratili svaku izgovorenu riječ, ljutili se ako nam neko nešto kaže, uskakali u riječ sa nekim svojim istinama. Kada nam je politika bila zadnja rupa na svirali.

"Igranka" u Domu kulture od prošle godine

Emisija posvećena prvoj posjeti Beatlesa Americi 1964. godine je trajala dobra dva i pol sata. Zadnjih pola sata su se na pozornicu popeli Paul i Ringo kao šlag na tortu. Bilo je to dva i pol sata u kojima sam zaboravio šta se događa u Tuzli, Sarajevu, Zenici, Mostaru… Slike paljenja, bacanja kamenica, tuče s policijom su za trenutak zamijenila lijepa sjećanja. Nezadovoljni i obespravljeni su za trenutak izblijedili pred slikama naših druženja šezdesetih, sedamdesetih, osamdesetih… . Slike sukoba su ustukle pred slikama šetnji na korzu u Gospodskoj. Zvuci električnih gitara su nadjačali zvuke sirena i galamu protestanata.  

A onda, novi dan i povratak u stvarnost. Ponovo pretraživanje Interneta i sati zurenja u ekran računara.

Možda su neki u pravu kada kažu da o haosu u Bosni ne treba pričati. A onda opet pomislim kako imamo obavezu da se uključimo barem ovako virtuelno, jer i mi smo još uvijek dio te Bosne i naše mišljenje se treba čuti. Ima nas puno koji više nismo tamo a možda bi mogli nešto učiniti kada bi se organizirali. Jer, najlakše je reći, mene se to ne tiče.