Na današnji dan

(Iz knjige koja će jednog dana biti napisana)

Nakon dva dana provedena u Požegi zaputismo se ka Banjaluci. Ivo nas je potrpao u kola i krenusmo rodnom gradu u posjetu. Prvi put nakon odlaska. Prošlo je već osam godina kada smo zadnji put prošetali njegovim ulicama. Bilo je to onog jutra kada smo s torbama žurili ka sabirnom mjestu u Kočićevoj. Mnogo toga se od tog dana promijenilo. Mnogi više nisu tamo. Rat je stao, situacija se smirila ali prognani se nisu vraćali u svoje kuće i stanove. U gradu su živjeli neki drugi ljudi, stigli sa svih strana. Kakav će biti taj naš prvi susret s gradom u kojem smo rođeni i odrasli, nismo znali. Da li ćemo se osjećati prijatno ili će nam biti nelagodno? Da li će nas novopridošli gledati ispod oka? Možda će nam biti svejedno! Sjedio sam u autu, slušao najnoviji CD Arsena Dedića koji sam kupio u Zagrebu i razgovarao s bratom. Dan je bio prekrasan, topal, sunčan. Auto je klizio Požeškom dolinom, pa autoputom prema Zagrebu, a onda skrenusmo ka granici. Prođosmo kroz Novi Varoš. Tu i tamo sam primijetio nekoliko novih građevina ali je bilo i ruševina koje su podsjećale na onaj dan kada smo ovom istom cestom išli na put u nepoznato.

Na carini nas nisu dugo zadržavali i preko mosta na Savi uđosmo u Bosansku Gradišku. Grad pun auta, neuredan, autom se jedva probijamo ulicom čiju su drugu polovinu zakrčili kamioni koji čekaju na svoj red na carini s bosanske strane. Stadosmo na jednom mjestu da u trgovini preko puta kupimo milošte, kave, šećera i piće, za one koje smo namjeravali posjetiti. Dolaze gosti iz Amerike pa nije red da idu praznih ruku. Nera iziđe iz auta a ja i Ivo ostasmo unutra ne gaseći ga. Stakla s obe strane auta su bila spuštena. Vrijeme je bilo prijatno pa smo iskoristili ovo čekanje dok Nera ne obavi kupovinu u jednom od mnogobrojnih kioska načičkanih uz ulicu da uhvatimo malo zraka s vana, mada je bio zagađen izduvnim gasovima mnogobrojnih vozila. Uz auto se odnekud stvori čovjek u svojim pedesetim, sa štakama u rukama, te nas upita možemo li mu šta udijeliti. Reče da je ratni vojni invalid i da nema od čega živjeti. Bilo mi je to čudno. Po tablicama na autu morao je vidjeti da dolazimo iz Hrvatske a ipak nam je prišao da isprosi koju paru. I uz to spomenu da je vojni invalid. Izgledao mi je pošten i da se to desilo u neka druga vremena, vjerojatno bih mu nešto dao. Ovako, s pomiješanim osjećajima, zadovoljan što ću nakon toliko vremena konačno vidjeti svoju rodbinu i prijatelje, i bijesan, što sam rodni grad morao napustiti pod pritiscima i strahom da će nam se nešto desiti, rekoh mu da nemam sitno, uzdržavajući se da mu kažem da se on sam izborio za ono što sada ima i da treba biti zadovoljan time. Htio sam mu reći da bi mene bilo sramota da prosim od onih protiv kojih se borio ali ne rekoh ništa. On se ne pomaknu od auta, kao da se nadao da će na kraju ipak nešto isprositi. Bilo mi je neugodno sjediti u autu i praviti se da ga ne vidim ali srećom Nera se vrati brzo s miloštama i mi nastavismo put.

Vozili smo se za mene poznatom gradiškom cestom koja mi je sada, osam godina kasnije, bila gotovo nepoznata. S obe strane ceste su bile načičkane ogromne benziske pumpe, nove, kojih je bilo deset puta više nego na najprometnijoj ulici u Americi. Pored njih su se obično nalazili novi restorani i kuće, vile, izgrađene u arhitektonskim stilovima iz svih zemalja svijeta i iz raznih historijskih razdoblja. Na vilama su bili nakačeni balkoni raznih oblika, mašta arhitekata i graditelja je bila neiscrpna. Od nekada lijepih naselja nastale su nekakve arhitektonske rugobe koje su prostor između Gradiške i Banjaluke zagadile za sva vremena. Ivo mi reče da je cijeli put do Banjaluke jedna velika ulica i da ću imati prilike da „uživam“ u mašti novih neimara.

Vozeći se tako prema rodnom gradu pričajući s bratom, s jednim uhom načuljenim na radio, u jednom trenutku mi se učini da spikerica spomenu polaganje kamena temeljca za obnovu Ferhadije i mogućim neredima. Upitah brata o čemu se radi a on mi potvrdi da je vijest tačna i da se sutra sprema svečanost povodom postavljanja kamena temeljca. Iznenadi me to jer o Ferhadiji nisam ništa čuo sve ove godine u izbjeglištu. Istovremeno mi bi drago što se moj dolazak poklopio s ovom svečanošću. Ferhadiju sam uvijek doživljavao kao simbol grada a ne kao vjerski objekat i njeno rušenje je za mene bio barbarski čin nedostojan ljudskog roda.  Rekoh bratu da sutra idemo zajedno na svečanost ne znajući šta nas čeka.

Stigosmo u grad predveče. S autoputa skrenusmo u Rosuljama i uskoro se nađosmo u kući najstarijeg brata. Nakon što smo se izljubili i raspremili, sjedosmo da nešto pojedemo. Priči nikad kraja. Prošlo je skoro osam godina kada smo ovako zajedno sjedili. Stigli smo, a ko zna kada ćemo ponovo doći. Uveče izađosmo u grad. Iako smo na vijestima čuli da bi sutra moglo biti problema, po atmosferi u gradu to se nije moglo naslutiti. Na kraju Maslešine, uz samo pozorište, omladina je igrala košarku na igralištu pod reflektorima. Uz jednu stranu igrališta su se nalazile male tribine koje su bile pune. Navijalo se, kao što se nekad navijalo na utakmicama rukometaša Borca na gradskom stadionu. Gospodska je bila puna raje. U baštama ispred kafića gotovo da se nije  moglo naći slobodnog mjesta. Nismo šetali dalje od hotela Palas. Nakon pića koje smo popili u jednoj od mnogobrojnih bašti vratismo se kući negdje poslije ponoći. Na putu, negdje oko biskupove crkve poče slaba kiša.

Sutradan, nakon doručka, zaputismo se u grad. Vrijem se promijenilo, bilo je oblačno i prohladno. Obukao sam levisice, vindjaknu (Tommy Hilfiger), a na noge sam navukao bijele K-Swiss patike, kupljene neposredno po polasku iz Amerike. Već u Zagrebu sam primijetio da me mlađa raja zagleda, valjda što sam bio ubučen neobično za osobu u pedesetim. Uz sebe sam imao fotoaparat kojim sam bilježio naš prvi dolazak u rodni kraj nakon odlaska. Na prvi pogled se moglo primijetiti da se radi o nekome ko je tek stigao iz inostranstva. Hodajući polako od bratove kuće u Rosuljama ka centru grada zagledao sam se u lica prolaznika ali nisam vidio niti jedno poznato. Približavali smo se Gospodskoj. Već na njenom početku kod zgrade opštine moglo se primijetiti da se u gradu nešto dešava. Iz pravca Kastelovog čoška i hotela Palas je do naših ušiju dopirala galama. Svakim korakom buka je postajala sve jača. Kada smo stigli blizu nebodera primijetili smo manje grupe ljudi na platou između Boske i hotela Palas ali je prava gužva bila na samom raskršću ispred Palasa. Ulica je bila puna ljudi okrenutih u pravcu gdje se nekada izdizala Ferhadija. Masa je galamila i zviždala, prijeteći podižući ruke prema nekom koga nismo mogli vidjeti. Čule su se psovke sa svih strana, a riječi balije je bila najčešće korištena. Nenaviknut na prizore nereda i odgajan u familiji koja nije mrzila nikoga, bio sam zatečen. Iako sam grad morao napustiti zbog sigurnosti i pod sve većim pritiskom srpskog nacionalizma koji se bivšom domovinom širio kao požar, do odlaska devedeset treće nisam ga osjećao u tako otvorenom obliku kao taj dan. Gledao sam ispred sebe lica puna mržnje prema drugima ne vjerujući svojim očima. Ko su ovi ljudi? Otkud oni ovdje? Da li je to grad u kojem sam se rodio i odrastao? Gdje su meni poznata lica s kojim sam dijelio život do trenutka kada je počelo zlo? Nikoga nisam poznavao. Progurah se kroz masu i ispred sebe ugledah ogradu napravljenu od debelog konopca. S druge strane ograde su bili raspoređeni policajci koji nisu dozvoljavali razjarenoj masi da se približi mjestu postavljanja kamena temeljca. Priđoh skroz do konopca i obratih se jednom od policajaca. Rekoh mu da sam banjalučanin koji je protjeran devedeset treće i da sam došao da prisustvujem svečanom polaganja kamena temeljca nadajući se da će me on propustiti u pravcu mjesta gdje je nekad bila Ferhadija. Ljubazno mi odgovori da mu je zabranjeno da bilo koga propusti ka mjestu gdje se trebala obaviti svečanost i da pokušam prići s druge strane Ferhadije, one okrenute Kastelu, gdje je jedini zvanični ulaz u ograđeni prostor. Zahvalih mu se i krenuh kroz masu nazad prema hotelu Palas. Po pogledima rulje oko mene, punih mržnje, shvatio sam da su čuli moj razgovor s policajcem. Pogledom sam tražio Neru i brata koji su ostali desetak metara dalje od ograde. U trenutku kada sam im se približio, čuh jednog kako, gledajući me u uči, naglas reče onom do sebe da je balija najbolji šest stopa ispod zemlje. Znao sam da to meni govori. I brat ga je čuo. Gledao sam ga prkosno, ne shvaćajući da sam se našao u okruženju rulje koja je spremna na sve i da bi bilo bolje da se ne izlažem nepotrebnoj opasnosti.

Povukosmo se na trotoar ispred hotela gdje je bila manja gužva. Brat, zabrinut, reče da požurimo i dodade da ne pravim gluposti, shvatajući da je situacija mnogo gora nego što nam se činila. Predložih da pokušamo da sa tržnice vidimo šta se dešava. Odlučismo da pokušamo s te strane. Rulja je bila svuda oko nas. Probijali smo se kroz masu ljudi i kad dođosmo do tržnice na čijem sam betoniranom krovu nekada davno s rajom iz Tehnike igrao na male, pokušah da se probijem do ograde da bolje vidim šta se događa. Uz ogradu su bili poredani stolovi za prodaju robe koji su zaklanjali pogled prema Ferhadiji. Stolovi su bili gusto postavljeni jedan do drugog i gotovo da nije bilo mjesta da se dođe do ograde. Pokušah da se nekako provučem između dva stola kada me žene koje su prodavale robu počeše vrijeđati. „Kud si navalio? Šta gledaš? Hrpu kamenja! E, ako je boga, nikada se neće izgraditi!“ dobacivale su. Uspio sam priči ogradi ne odgovarajući na dobacivanja ali s mjesta na kojem sam bio ništa nisam mogao vidjeti. Provukoh se nazad do Nere i brata ne obraćajući pažnju na žene koje su nastavile sa svojim provociranjem.

Živci su proradili, nisam htio da se sve završi na ovome. Htio sam prići bliže, ne shvaćajući da je to nemoguće i da će svi moji pokušaji biti neuspješni. Rekoh bratu da idemo s druge strane, kroz gradski park pa prema SUP-u, i da onda pokušamo prići Ferhadiji negdje od zgrade Tehničkog fakulteta. Na ulicama je bilo sve više svijeta, atmosfera je postajala sve zapaljivija. Masa u blizini Palasa je navaljivala prema policiji. U zraku se osjećala velika napetost. Trebalo nam je dosta vremena dok smo, praveći veliki krug, stigli blizu fakulteta. Sve prilazne ulice prema Ferhadiji su bile blokirane, morali smo otići skroz do zgrade SUP-a odakle smo uspjeli doći do fakulteta i približiti se mjestu gdje se nalazi Safikadin grob. Ferhadpašina ulica je bila blokirana. Mnoštvo specijalaca je sprečavalo bilo kakav pokušaj da se priđe blizu mjesta gdje se nekada izdizala banjalučka ljepotica. Na travnjaku u blizini fakulteta i na trotoaru se nalazilo dosta ljudi ali nije bila gužva kao ispred hotela Palas. I niko nije galamio. Mirno su posmatrali šta se događa. Ulici koja od gradskog mosta ide pored Kastela i dalje paralelno s Ferhadpašinom prema Titovoj nije se moglo prići od policije. Bilo je očigledno da se mjestu gdje se nalazi Ferhadija ne može prići niti s jedne strane. Sva moja nastojanja da se približim Ferhadiji i da vidim šta se događa su bila uzaludna.

Stajali smo na trotoaru u blizini Safikadinog groba i čekali razvoj situacije. Nedugo po našem dolasku, preko gradskog mosta pređe nekoliko autobusa koji se zaustaviše u našoj neposrednoj blizini. Iz autobusa počeše izlaziti policajci. Bilo ih je puno. Pojačanje. Počeše se raspoređivati u prostoru od Ferhadije prema Katelu. Napraviše dva reda. Odmah nakon toga istim putem stiže kamion nepunjen šljunkom i ispriječi se na ulici negdje u blizini mjesta gdje se slijevala na gradski most.  Bilo je očigledno da se nešto ozbiljno dešava. U tom trenutku zapazih Alu koji se odjednom pojavi u našoj blizini. Nera i ja mu priđosmo dok je brat ostao na istom mjestu. Ale se obradova i odmah iz torbe izvadi bombone Bronhi i podijeli nam. Uzeh fotoaparat i uslikah Neru i njega. Dok sam ih slikao primijetih kako su policajci u našoj blizini posmatrali šta to radimo. I ljudi koji su stajali okolo su nas intenzivno posmatrali ali niko ne reče ništa. Ostadosmo s Alom još par trenutaka a onda priđosmo bratu. U tom trenutku primijetih kako me jedan čovjek s kišobranom u ruci mrko gleda. Ne skida pogleda kao da mi time želi nešto reći. Na licu mu se oslikavala mržnja ali nije ništa govorio. Brat ga također primijeti i predloži mi da idemo kući. Ja ne htjedoh jer sam htio da vidim šta će se dalje dešavati.

Nekoliko trenutaka kasnije primijetismo neko komešanje među policijom. Razmaknuše se, napraviše kordon s svake strane ulice a onda se od pravca Ferhadije pojaviše ljudi. Bili su to učesnici svečanosti koji su kroz kordon policije ulazili u iste one autobuse koji su dovezli policajce. Ljudi su išli brzo, niko nije ništa govorio. Na licima nekih sam primijetio zabrinutost. Autobusi se brzo popuniše i krenuše u pravcu gradskog mosta. Kamion s pijeskom se pomjeri da im oslobodi prolaz. Kada autobusi nestadoše iz našeg vidokruga nas troje se uputismo nazad idući ulicom ispred ulaza u Tehnički fakultet koja Kozarsku spaja s gradskim mostom. Primijetih da nas onaj čovjek s kišobranom prati na jedno desetak koraka. I brat to primijeti i reče mi da požurimo. Ja mu odgovorih da ne brine, da sam ga već primijetio i da nema razloga da se brinemo. Okolo je bilo puno policije i u slučaju da se nešto desi mogli smo zatražiti njihovu pomoć. Nisam bio siguran zašto nas ovaj čovjek prati. Da li se radilo o nekome kome nije bilo drago što smo pripadali onima koji su došli da prisustvuju svečanosti ili se možda radilo o policajcu u civilu koji je samo radio svoj posao nikada neću saznati. Išao je za nama sve do zgrade SUP-a a onda sam ga izgubio iz vida.

Kada smo stigli u visini ulice Meše Selimovića predložih da svratimo do Nerine rođake koja je stanovala u velikoj kući na dva sprata pri kraju ulice. Planirali smo da je posjetio a sada je bila dobra prilika jer smo bili u blizini. Obradova se kada nas ugleda. Znala je da dolazimo ali nije znala da smo stigli u grad. Njena djeca su uz Nerinu pomoć završila u Pittsburgh-u. Zanimalo ju je kako žive, kako su se snašli u novoj sredini. Zadržasmo se četrdesetak munuta a onda se zaputismo nazad ka bratovoj kući. Prođosmo pored Gimnazije, skrenusmo na Bulevar a onda Šošinom pored banke ka ulazu u gradski park. Bulevar je u blizini Expres restorana još uvijek bio blokiran.  Kada stigosmo do ulaza u Gradski park učini nam se kao da se spustila magla. U zraku se osjećao nekakav čudan miris. Primijetili smo da se na čošku kod hotela Palas nešto događalo jer su ljudi glasno pričali, gestikulirali. Dim je tamo bio još gušći. Kada smo stigli do mjesta gdje se nalazi spomenik Petru Kočiću sretosmo policajce koji su vodili dvojicu mladića držeći im ruke savijene iza leđa. Ista scena se ponovi na Kastelovom čošak. Shvatih da policija hvata one koji su pravili nerede. Magla i miris koje smo osjetili je zapravo bio suzavac koji se proširio centrom grada.

Na početku Gospodske jedan policajac je grubo vukao za sobom mladića kojem se na licu mogao primijetiti bol od uvrnute ruke. Neke babe su vikale na policajce da ga puste. Policajac nije obraćao pažnju na njihovu galamu, dok je mladić cvilio od bola, saginjući se prema zemlji kako bi ublažio bol. Za trenutka mi bi drago. Rulja koja se skupila na Titovoj ispred Palasa je zaslužila takav tretman. Gledajući tu scenu policajca koji vodi uhapšenog mladića, te babe koje na njih galame, onako iz zeze, upitah.

„Koji su ovi, a koji su ovi“, pokazujući na policajca i uhapšenog.
„Ma, obojica su naši, ali su ovi policajci prodane duše. Vidiš kako hapse naše, majku im jebem. Platili im oni iz Sarajeva.“ Reče mi jedna baba u marami, sva crvena u licu, ne shvaćajući da ih ja zezam.

Ja na to ne rekoh ništa već se samo nasmijah. Brat mi tiho reče da se ne zezam jer bih mogao imati problema. Srećom, seljanke nisu shvatile da ih zezam i mi se žurno uputismo niz Gospodsku. Ulica je bila neuredna, bilo je vidljivo da se tu prije našeg dolaska dogodili neredi. Raja se muvala na sve strane, čule su se uzbuđene diskusije. Očigledno da se raspravljalo o hapšenjima za koja smo predpostavljali da su se dogodila dok smo bi bili kod Safikadinog groba i u posjeti kod Nerine rođake.

Prolazeći pored kina Kozare htjeli smo svratiti na čevape kod Muje. Već smo drugi dan u gradu a čevape nismo probali. Čim smo skrenuli ka čevapčinici, primijetismo da su stakla na objektu polupana. Očigledno je nastradala u neredima koji su se dogodilo. Jeli su mi se čevapi pa predložih da odemo do druge čevapčinice u blizini bivše škole Učenika u privredi ali mi brat reče da je bolje da na njih zaboravimo i da se požurimo kući. Iduće Titovom prema parku Mladen Stojanović sretali smo dosta svijeta koji se muvao po gradu. Bilo nam je jasno da se vijest o neredima u gradu proširila i da su mnogi žurili da vide šta se dešavai. Stigosmo do bratove i snahine kuće. Bi im lakše kada nas vidješe jer je i do njih stigla vijest o neredima pa su se bojali da se nama nešto nije dogodilo. Čuli su da je posebno bilo gadno u dijelu ulice od hotela Palas ka Ferhadiji, da je rulja probila policijski kordon, da su demostranti napali autobuse sa učesnicima svečanosti i da ima povrijeđenih. Policija je koristila suzavac, a ima i uhapšenih. Neredi su se proširili i na neke druge dijelove grada gdje je razjarena rulja pokušala da demolira radnje muslimana. Tek tada sam shvatio da sam bio previše naivan kada sam mislio da ću moći prisustvovati svečanosti postavljanja kamena temeljca. Bio sam, zapravo, u jednom trenutku u okruženju koje su činili najekstrimniji učesnici protesta i moja sreća je što sam se odatle izvukao prije nego što je rulja izmakla kontroli policiji. Da sam se na tom mjestu našao kada je počela bitka između policije i demostranata ko zna šta bi se sa mnom desilo.

Sutra u novinama pročitasmo šta se jučer dešavalo. Učesnike svečanosti postavljanja kamena temeljca je napala rulja koja je probila policijski kordon i zasula autobuse kamenjem. Bilo je povrijeđenih a kasnije smo saznali da je jedno osoba podlegla od posljedica ranjavanja. Grad Banjaluka je ponovo pokazao svoje pravo lice. Šest godina od završetka rata mržnja je ponovo izbila na površinu. Od nekadašnjeg grada koji je više vukao Zagrebu i zapadnoj kulturi nego i jedno drugo mjesto u Bosni, postao je to centar srpskog nacionalizma u svom najgorem obliku. Šest godina nakon prestanka ubijanja nije bilo dovoljno da se usijane glave ohlade. Grad je prigrlio srpske ekstremiste sa svih strana koji su ono malo normalnog svijeta držali u svojoj šaci. Kako sam već osam godina bio daleko, nisam znao šta se u rodnom gradu u međuvremenu dešavalo. Moj prvi posjet nakon odlaska me je osvijestio i nada da će jednog dana Banjaluka biti opet ono što je nekada bila se definitivno raspršila. Uzbuđenje i sreća što ponovo šetam ulicama djetinjstva su se raspršili kao mjehur od sapunice. Gledajući rulju koja je nasrtala na policiju i uzvikivala pogrdne riječi prema nekadašnjim stanovnicima grada koji su došli s raznih strana svijeta da prisustvuju svečanom činu obnove vjerskog objekta porušenog od pripadnika te iste rulje vratilo me u ružnu stvarnost i podsjetilo na neke događaje iz djetinjstva koji su objašnjavali sve. U glavama pojedinaca se ništa nije promijenilo, čak suprotno. Nekadašnja mržnja gajena u tajnosti se sada ispoljavala otvoreno, bez bojazni da će biti kažnjena. Teško mi je pala činjenica da je moj rodni grad postao centar te mržnje nakon mnogih godina u kojima je otvorenih ruku primao sve pridošlice.

U gradu smo ostali još samo dva dana. Nisam imao ni volje ni želje da obiđem mjesta koja sam planirao. Moje razočarenje je bilo potpuno. Shvatio sam da za mene ovdje više nema mjesta i da se trebam okrenuti ka budućnosti u kojoj vjerojatno više neće biti Banjaluke koja je početkom devedesetih svoju dušu prodala đavlu i više nikada neće biti ono što je nekada bila.