Leine priče (2)

Proljeće u našem gradu

Došla sam na selo. Doputovala sam sa suncem.

Vidjela sam da su ljudi neraspoloženi. Nije bilo cvijeća, grane su bile gole i sve je bilo tiho. Nisam znala otkud da počnem. Znam! Počet ću od ljudi. Otvorila sam torbicu i izbacila veselje. Ljudi su se odjednom počeli veseliti, klicati i zajedno plesati. Uskoro sam se vratila na prirodu. Prosula sam sjemenke i izrasle su visibabe, ljubice, jaglaci. Na njih sam prelila predivan miris. Trava je počela rasti ispod snijega. Što još nedostaje? Pa da! Uzela sam kamen, malen kao palac. Udarila sam s njim na jedno udubljenje. Iz zemlje je potekla voda. Malen potok. Vijugao je kao zmija. Čulo se žuborenje potoka, šum trave i.... Joj, trebam zazelenjeti grane. Ubrzo su grane bile zelene, s bijelim, ružičastim cvjetovima. Nakon toga doletjele su ptice selice s juga. Vrapci i druge ptice stanarice stale su se udvarati, ganjati, ali su ubrzo prestale. Nije bilo sunca. Svojim povjetarcem sam maknula oblake. Čulo se zujanje pčela i bumbara, koji su letjeli od cvijeta do cvijeta. Leptiri su letjeli. Čuo se i šum ptičjih krila, došle su do potoka da bi se napile. Poslije sam otišla dalje.

Izazvala sam oduševljenje među ljudima sa sela. Djeca su se često tamo igrala.

Napomena: U ovoj priči je Lea u ulozi proljeća.

Ljubavni zov

Pst! Znate li da sam se zaljubila u Leona? Sigurno ne. Ali, ja ću vam... Ha! Ha! Lea + Leon = CMOCK! , na ploču je napisala Ana.

Ta je zločesta. No, lako ću ja nju... „ Zašto se miješaš u to? Ha?“

„Zato, jer ti voliš Leona“.

„A ti voliš Patrika!“, rekla sam.

„Ali...“

„Nema ali! Dosta mi te, dosta!“, viknula sam. I onda smo se potukle.

„Stanite! Molim vas!„, u taj tren dovikne Leon.

„Leone! Nee!“ Leon je čuo mene i vidio kako me Ana tuče.

„ Ja Leu volim!“

„ A šta te na njoj privlači?“, pita Monika.

„Njeno lice. Rumeno. Tako lijepo. „

„Ah, Leone!“, viknem ja i zagrlim ga.