Knob Hill Farm

Naš kolega iz Rudi Čajaveca mi se javio emailom nakon čitanja Emirinog priloga, a uz njegovo dopuštenje, ja ga evo objavljujem. Vjerujem da će neki od nas koji smo morali otići iz Banjaluke u ona ružna vremena prepoznati neka osjećanja jer su nam poznata.

Postovani Milane,

gledajuci slike i opis trznice nemogu a da se ne sjetim moga prvog odlaska u 'Knob Hill Farm" iliti "rogonja" kako sam ga zvao jer je u amblemu imao naslikanu bikovu glavu. Nalazio se u Cambridge-u obliznjem gradu iz tz zlatnog trokuta koje cine tada industrijski gradovi Kitchener-Waterloo, Guelph i Cambridge (proizvodnja je danas uglavnom u Kini). Kako je bio udaljen oko 15 km prvi puta me je odvezao prijatelj kojega sam upoznao ovdje u Kitchener-u a rodom od Backe Palanke, Slovak po rodjenju koji napusti Backu da nebi otisao u prljavi rat koji Srbija povede protiv bratskih bivsih republika. To je bilo u proljetnim mjesecima 1994 godine dok su moji brat i sestra sa porodicama i supruzini roditelji i njeni bliski rodjaci jos uvjek bili u psiholoskom i fizickom zatvoru koji je pretstavljao nas "voljeni"grad.

Gomile hrane, od beskrajnih rashladnih vitrina sa raznim vrstama mesa, makaroni raznih oblika, rize, povrce i voce, te razne kucne potrebstine ucinile su da mi se pomalo zavrtilo u glavi. Gledajuci tada, jos nenavikao na ljude sa dosta kilograma na sebi, poslije gladovanja u Banja Luci kako guraju plasticne korpe, na kolicima, iz kojih je nagomilana ispadala hrana. U momentu me je zabolila glava jer su mi u pamet dosli svi moji koji ostadose u Banja Luci i koji su ovisili o Merhametu, Karitasu i poneki o Crvenom krizu-krstu. U pamet mi dodje prica koju mi je ispricao rahmetli punac Jusuf Serdarevic, koji veci dio svoga radnog vjeka provede u RO EPU ili televiziji kako smo je mi u gradu zvali. Saznavsi da se djeli pomoc penzionisanim radnicima Cajaveca, on ode u bivsi restoran drustvene prehrane ali ga vratise sa obrazlozenjem da se hrana djeli samo Srbima. To ga je tako pogodilo da je jedva dosao do kuce, znajuci da je svoju mladost, energiju i znanje ostavio u Rudi Cajavecu boreci se za dobro svih radnike te radne organizacije negledajuci tko je koje narodnosti ili religije, djeleci ljude na dobre i lose, sto mu je bio moto uzivotu.

Izasao sam iz "Rogonje" da se nadisem svjezeg zraka jer me je u grudima stezalo i glava bolila gledajuci kako se ovdje hrana razbacuje i vjerovatno propada u velikim kolicinama dok u dobrom djelu Afrike i Azije, a ni srednja ni Juzna amerika nije bila bez stanovnika koji gladuju, kao i u nasoj domovini. Dugo mi je trebalo da dodjem sebi i da pomislim kako su Kanadjani sretni jer zive u miru i blagostanju manje vise neznajuci za stvarne patnje po sistemu "sit gladna nerazumje" jer uz sve silne humanitarne organizacije koje ovdje postoje i nazalost lavovski dio prikupljenih sredstava koriste za svoje plate, uz casne izuzetke,ta pomoc je prilicno malena. Razne donacije preko Crvenog krsta, Bosansko-Kanadskog i slicno posluzile su mi da makar na neki nacin posaljem pomoc onima kojima je potrebna, u nadi da ce je zaista i dobiti, kao pokusaj da nezaboravim tegobe od kojih sa otisao a  kojima su mnogi sirom ove kugle izlozeni.

Tako uvjek kada odem u vece prehrambene radnje sa nagomilanom hranom u glavu mi se vrati moja prva slika i razmisljanja iz davne 1994-te godine.

Pozdrav

Aljosa Mujagic