A gdje su grobari?

U Banjaluci je nedavno osvanulo nekoliko smrtovnica. Jednu sam „posudio“ za blog jer znam pokojnika, a znaju ga i neki koji na blog navraćaju. Vidim da se po Tuzli raja digla protiv grobara a kod nas u Banjaluci  još razmišljaju. Ožalošćenih ima mnogo ali izgleda da su još pod sedativima pa nisu svjesni veličine gubitka.

Većinu grobara sam lično poznavao. Neki više nisu među živima ali ima i onih koji su svoj posao dobro naplatili i sada sve promatraju iz prikrajka i smeškaju se. A ima tu krivice i do ožalošćenih. Neki su mislili da bolest nije opasna pa nisu na vrijeme tražili pomoć. Ima i onih koji su vjerovali da je terapija koju su doktori propisali prava pa sada kada je pacijent umro ostadoše iznenađeni.

A ni dijagnoza nije prava. Smrt nije nastupila iznenada. Rudi Čajavec je obolio znatno ranije, još na samom početku devedesetih samo što to mnogi nisu primjećivali ili nisu htjeli da primijete. Jer da nije tako, ne bi se smrtovnice pojavile ovih dana kada od pokojnika više ništa nije ostalo.

P.S.

Kada sam prilog objavio, primijetio sam da sam ispustio još nešto. U ovom gore slučaju (a i u svim ostalim sličnim), doktori i grobari su iste osobe, samo su radili duplu smjenu. Prekovremeni rad se i tada (a i danas) duplo plaća.