Jimov rođendan
Sa Ninom i Jimom |
Zima se kod nas
neda. Cijeli januar i polovinu februara temperature nisu prelazile nulu a
snijega je bilo više nego i jedne godine od kako smo dvadesetak godina ranije
stigli preko velike bare. U subotu konačno malo ugrijalo. Dan sunčan a temperatura
oko 15 stepeni. Bio je to razlog da se razbacim u backyardu. Cijeli dan sam
proveo podrezujući živu ogradu a nisam završio ni jednu petinu. U nedelju, opet
zahladnilo. I bit će tako narednih desetak dana. Znači, opet sjedi u kući i
proviruj kroz prozor nadajući se nekom poboljšanju.
Nekad crkva, sada restoran |
U nedelju popodne
svratismo na proslavu 65. rođendana našeg američkog prijatelja Jima. Supruga
Nina pripremila „surprise party“. Rade to Amerikanci često. Kod njih uvijek mora
biti nešto posebno pa tako bi i ovaj put. Mjesto događaja, restoran Cefalos.
Nekadašnja crkva pretvorena u restoran. Mjesto služenja bogu Kathlyn i Leonard
Cefalo pretvorili u mjesto zabave. Može to ovdje u Americi. Vjernika je sve
manje a zabave nikad dosta. U „našem malom mistu“ koje broji jedno dvadesetak
hiljada duša crkava ima više nego u Banjaluci. Samo na Mensvild bulevaru se
nalaze tri jedna do druge. U blizini Cefalosa, na nekih stotinjak metara u krug
nalaze se još četiri. Neke su zatvorile svoja vrata, jedna je pretvorena u
restoran, jednu su Indijci pretvorili u svoje okupljalište (može se tu otići na
jogu a ponekad se sa svojim prijateljem Raom za vrijeme njegove pauze nađen na
ručku u indijskom restoranu), a jedna je postala Islamski centar. Već odavno se
spremam da se za lijepa vremena zaputim u njihov obilazak, da ih zabilježim
kamerom da ne bude da nešto izmišljam. Dok ovdje sve manje ljudi pridaje pažnje
svevišnjem, u starom kraju je situacija obratna, ako je suditi po broju
vjerskih objekata koji su izgrađeni u zadnjih dvadesetak godina i koji se još
uvijek grade. Ko je u pravu, oni koji se okreću svakodnevnici i trude se da im
je za ovog života lijepo, ili oni koji se uzdaju u onog gore da im obezbijedi
kruha bez pogače, nikada nećemo saznati. Ili možda hoćemo, samo će za neke od
nas biti kasno, po onoj narodnoj „kasno se je.... kajati“.
Nina, Nera i Kathlyn |
Nađosmo se tako
Nera i ja u lijepo uređenom prostoru u kojem se okupilo tridesetak Jimovih prijatelja
i članova familije. Na maloj bini osrednji muškarac zabavlja prisutne. Muzika
prijatna za uho a ne kao na nekim našim okupljanjima kada od muzike ne možeš
progovoriti ni riječi sa osobom za tvojim stolom. Uzesmo po piće i sjedosmo za
jedan stol. Malo kasnije Nina nas upozna sa bračnim parom naših godina. Kathlyn
i Leonardo, vlasnici restorana. Bi nam drago da upoznamo nekog novog jer već
godinama se krećemo u istom krugu ljudi. Prijatni ljudi. Iznenadiše se kada
saznaše da smo iz Bosne. Razgovor sam od sebe skrenu na rat. Kathlyn se sjaća
događaja, ne razumije zašto se Amerika nije upetljala prije sukoba, zanimaju je
naše sudbine. Leonard je često ustajao od stola i odlazio da nadgleda kako se
party odvija a ponekad bi se prihvatio i mikrofona. Lijepo pjeva. Kada mu
spomenuh da sam i ja nekada davno zabavaljao raju pokuša me nagovoriti da i ja
koju otpjeva. Nisam se dao prevariti. Grlo me već odavno ne služi pa ponekad
pomislim da sam sebi umišljam da sam nekada uopće mogao pjevati.
Leonard za mikrofonom |
Stiže i hrana.
Buffet. Biraš šta ti se sviđa. Odosmo svi zajedno do stola za hranom. Ja si
nagrabi ono što volim (pečeni krompir mi je izgledao odlično) a onda mi gazda
ubaci komad pohovane piletine sa sirom u sosu od paradajza. Reče da je sve
pravljeno od sirove hrane, da je glavni kuhar njegov sin i da je hrana odlična.
Nisam ga mogao odbiti iako sam imao namjeru da izaberem nešto drugo. Težak sam
na hrani ali, šta je, tu je. Odlučih da se svim silama potrudim da pojedem ono
što je u tanjiru pa makar mi kasnije bila muka. Za divno čudo, hrana je bila
izuzetno ukusna. Pojeo sam sve u slast i naravno, pohvalio domaćine. Bilo je to
iskreno i nisam trebao glumiti.
Pogled na bar s balkona |
Kasnije nas je Kathlyn
provodala kroz cijeli restoran pričajući nam kako su se odlučili za ovaj potez,
kako su restorirali pojedine dijelove crkve pretvarajući ih u veoma prijatan
ambijent u kojem se istovremeno može održavati nekoliko svečanosti. Da bi se
napravili važni, spomenusmo im Krese i njihov restoran u Bardstown-u, gdje su Merima
i Dževad za te potrebe iskoristili staro kino. Bi im drago čuti da ima još onih
koji imaju originalne ideje kada je u pitanju ugostiteljstvo.
Kathlyn i Nera u uredu |
Sve u svemu, bilo
je to jedno prijatno popodne. Malo drugačije od onih svakodnevnih. Na rastanku
smo se dogovorili da se opet družimo, vjerojatno kod nas kada vrijeme otopli i
Nera „otvori“ svoju “ljetnu kuhinju“.
4 Comments:
Restoran...Zasto ne ? Pa to je samo zgrada. Vitraji i korintski stupovi ne cine crkvu. Ja sam doduse ocekivala da ce biti nesto u stilu Poslednje vecere ; beskvasni kruh i rujno vino, a vi napravili prave gastronomske orgije. Mozes li zamisliti da je nekom palo na pamet tu otvoriti kupleraj ? Frivolno jeste, ali samo zbog nasih predrasuda prema tim zgradama. U ostalom, pod okriljem crkve rade se i gore stvari. Nikako ne zelim reci da su svi zlocesti, ali i ovo sto je izaslo u javnost zadnjih godina previse je i za nekoga tko ne idealizira svijet.
Sa mnom je u Disldorfu radila jedna mlada cura , inace clan Protestantske crkve. Zamolila sam je da me jednom povede sa sobom. Pri ulazu u Dvoranu gdje se odrzavaju obredi osjetila sam smrad ili miris, ovisno o ukusu, kiselog kupusa i graha. Objasnila mi je da se u susjednoj prostoriji priprema vecera na koju su pozvani svi u crkvi. Takav je obicaj. Dvorana je inace vise licila na konferencisku, nego na ono sto mi zamisljamo u svojim kliseiziranim predodzbama. Posebno me iznenadilo kad su nakon svecenikove pripovijedi ljudi poceli, jedan po jedan, pred svima iznositi svoje intimne probleme. Licilo mi je to na one grupne terapije, i nije mi bilo po ukusu. Ustvari, jedva sam cekala da odem, a ni vecera me nije privlacila.
Meni je ustvari bilo puno ljepse ka smo isli u irski pab. Znam da osobe kao ja nisu Bogu mile, ali se bar ne pretvaram da sam nesto drugo.
Lijepi vam pozdrav, Nada
Slusamo Miro i ja danas na radiju Wild Thing ( The Troggs - ako si zaboravio ), a Miro ce: " Ovo je Co bas dobro pjevao, glas mu odlicno pasao za tu pjesmu.
Kako vidis, neki se sjecaju.
Naravno da se sjecam svake pjesme i sastava koji ju je pjevao. Kada se sjecam tih "mizickih dana" interesantno je da me pojedine pjesme podsjecaju na tacno odredjenu svirku. Eto kas spomenu Wild Thing, napamet mi pade svirka u sali nekadasnje Pedagoske akademije, zgradi koja se nalazi odmah do zgrade voljenog vodje Mileta. Kada sam neku vece gledao emisiju posvecenu Beatlesima, u jednom trenutku pustise njihovu manje poznatu pjesmu Boys. E ta me pjesma uvijek podsjeca na koncert u Domu kulture u Ljubiji, ni sam ne znam zasto. Mozak ti je komplicirana sprava i ko bi znao na koji nacin funkcionira.
A sto se tice Mire, on bi me se morao sjecati jer proveli smo lijepih par godina zajedno. Ja se sjecam mnogih zajednickih svirki i vjerojatno ce tako biti sve dok mi pamet ne pocne hlapiti.
I u Zagrebu iskorištavaju se neobićne građevine ili ustanove (koje se ne koriste )u druge svrheTako se u napuštenoj tvornici MEDIKA utočište našli skvoteri,kao i nevladina organizacija ATACK,koja organizira gostovanje bendova iz raznih zemalja,kazališnih predstava izložbi i sl.Isto se dešava u napuštenoj klaonici,a Vojarne tj.kasarne iskorištene su za za potrebe fakulteta(čula sam da je to ućinjeno i u B.L.)
Žao mi je Co što nisi na Jimovom rođendan bar nešto odsvirao,ako ti je glas već "zahrđao.Pozdrav Niskana
Post a Comment
<< Home