In memoriam - Slavica Jungić (1945 - 2014)
4.07.2013. iz mog dnevnika
Nešto je malo iza podneva, zazvonio je
telefon. Prepoznajem glas, iako slabašan ima onaj prepoznatljiv i veseo ton.
–
Slavice, rekoh, baš mi je drago da te čujem. Kako si?
- Dobro sam, gdje si, jesi li u svom stanu ili
kod mame, što radiš poslije podne? Idem doktorici na kontrolu, pa bismo se
mogle poslije toga vidjeti ako si u svom stanu.
Ambulanta je nekih tristotinjak metara od
našeg stana.
Jesam, u svom stanu sam, jako bih voljela da
se vidimo – rekoh. Navrati do mene.
- Ne mogu se penjati na drugi kat, radije da
budemo vani, ugodnije je na zraku.
I tako se dogovorismo da me nazove kad dođe do
slastičarnice u blizini moje zgrade, bit ću spremna i dolazim za pet minuta.
Nismo se vidjele mjesec dana, vidjele se par
dana prije našeg odlaska snahi i sinu u Švedsku.
Promijenila se.
- Slavice jesi li ti to opet omršavila?
Jesam – kaže, 6 kg. Puno – rekoh – zašto, što je bilo?
Ma, nije mi bilo dobro, osjećala sam se slabo,
nisam mogla jesti.
Što ti kaže doktorica? – pitam ju.
Uvijek isto – Vi ste gospođo Jungić medicinski
fenomen. S ovim vašim nalazima, drugi ne bi bili živi, ili nebi ustajali iz
kreveta, a vi evo dolazite sami i još dobro raspoloženi.
- Nalazi su mi jako loši, borim se – kaže mi.
I bori se, junakinja je, ali ja u njenim očima
vidim duboko sakrivenu tugu i ispitivački
pogled da otkrije kako me se dojmila njena
izmjenjena pojava. Glumimo obje.
Trudimo se, ona da sakrije koliko joj je
teško, a ja da na meni ne vidi koliko sam potresena.
Bježimo od bolne stvarnosti, pričajući o
njenoj iznadprosječno pametnoj unučici, a kako Slavica duhovito prenosi njene
umotvorine, smijemo se od srca, ne obračajući pažnju na poglede gostiju.
Gledaju nas, kako neće, jer je njeno stanje uočljivo, a naša veselost nije
primjerena.
Taj divni «mali stvor», kako često naziva
svoju unučicu, čini ju sretnom, sve te priče njenih dječjih i školskih događaja
podižu joj duh, a radost ispunjava srce i dušu i hrana je njenom umornom
tijelu. Sretna sam i ja gledajući je s tim bljeskovima radosti u očima dok mi
priča o Lei. Smijemo se da ne zaplačemo.
Ni traga onoj Slavici s kojom sam do unatrag
tri godine pješačila Medvednicom, s kojom sam uživala u svim godišnjim dobima
po planini i koja nas je uveseljavala svojim šalama i pjesmom. Sjećam se njenih
izrazito plavih veselih očiju, čija se boja i sjaj izgubiše. Sjećam se njene
neobično guste plave kose i uvijek lijepe frizure, koja se također izgubila.
Bolno mi je gledati to propadanje. S njom sam
sve te godine.
9.04.2014.
Borila se, junački sve do današnjeg dana, a
svi smo se nadali da će joj dijaliza, na koju je trebala poći od idućeg tjedna
očistiti organizam i osnažiti ju. Vidjela sam je dan prije nego sam poslala
prilog o njenoj Lei. Bilo joj je teško, jedva me je ispratila do vrata.
Ne brini se, izvući ću se ja, koliko mi je
puta samo bilo loše, pa sam izdržala – govorila mi je. A posjetila sam ju prije
četrnaest dana da uzmem Leinu priču i odnesem joj lijepu veliku obećanu
bilježnicu u kojoj će pisati svoje priče i crtati.
Čule smo se od tada telefonom nekoliko puta,
bilo joj je drago zbog priloga o Lei, i rekla mi je da su ju mnogi zvali
oduševljeni Leinom pričom. U svakom
telefonskom razgovoru mi je nekoliko puta ponovila – ne brini, bit ću bolje, izvući
ću se. Ostajala mi je ta njena rečenica
u mislima, ali bježala sam od činjenice da ona sluti skori odlazak i da hrabri
i sebe i mene i sve nas prijateljice od onog što se približava.
Draga Slavice, kako je sudbina nepravedna. Toliko
si voljela život, prirodu, ljude.
Patila si nekoliko godina i otišla zauvijek
zbog kobne liječničke pogreške.
Teško se mirim s time, ne neću to nikad
prihvatiti.
Sjećat ću te se vesele, raspjevane, s iskrama
u tvojim prelijepim plavim očima, s predivnom bujnom kosom, i po smijehu nas
prijateljica planinarki na stazama Medvednice, koje smo te sve voljele, jer si
nam bila prava prijateljica, divan čovjek.
Počivaj u miru i konačno bez patnji draga moja
prijateljice.
Nataša
Medvednica, april 2008. |
Planinarke |
S Emirom na Trgu bana Jelačića |
Sljemenska žičara 2006. |
Tek stigle u Ljubljanu |
Yaprešić, dvorac Lužinica |
Labels: cajevcani, in memoriam
2 Comments:
Draga Natasa,
znam da te boli Slavicin odlazak, kao I sve nas sto smo je voljeli I druzili se s njom u nekom periodu naseg zivota. Na sve nas je njen beskrajni optimizam ostavio neizbrisiv trag.
Sjecam se njenih sala, nacina kako je pricala o svojoj djeci, o problemima. Uvjek sa nekom pozitivnom porukom .Nikad, bas nikad, nije se moglo cuti da joj je tesko. Najteze situacije je prepricavala tako da se ne osjeti kako joj je bilo, uvjek sa nadom da ce biti bolje.
Zato je valjda svima bilo tesko kad su pocele njene nevolje sa zdravljem. Zaista se napatila u zadnjih nekoliko godina. I opet je ona bila ta koja je davala nadu da ce sve proci I da ce sve biti OK. Samo jednom sam dozivjela da je nestalo te nade I optimizma. Bio je to nas predzadnji razgovor.Pomislila sam tada 'koliko mora da je bolesna I koliko je boli, kad ne moze razgovarati I kad se izgubio njen optimizam'. Medjutim, vec sljedeci razgovor, zadnji, bila je opet ona nasa Slavica. Da li je to ona ponovo tjesila mene, a trebalo je biti obrnuto? Ne znam.
Znam da je bila pravi prijatelj I da ce ostati u najljepsim uspomenama.
Pocivaj u miru draga nasa drugarice.
Nisam poznavala Slavicu , ali sam sretna zbog ovih priloga i komentara blogera koji su je poznavali.
Natasin prilog mi je kao oda velikom prijateljstvi. Ovako nesto samo dobre osobe mogu pisati o dobrim osobama.
Drago mi je sto je Nataša nasla vremena i volje da napise predivan prilog o njenoj unucici.. A jos draže sto je to Slavica bila u prilici citati zajedno sa svojom Leom
I sto ce na blogu ostati , dugi trag i uspomena,, na jednu divni baku , koja je po onome sto se o njoj napisalo sigurno prenijela divne osobine svojoj Lei.
Zelim cijeloj familiji snage da budu jaki i ponosni sto su imali takvu osobu pored sebe. I moje iskreno saucesce.
Pozdrav Saima
Post a Comment
<< Home