Susret s Ratibom

Ima tome više od mjesec dana kada smo u našem novom kraju sreli s još jednim komšijom iz zgrade. U kratku posjetu Puli je stigao naš komšija i prijatelje Tiro Ratib. U Banja Luci smo ga sreli, čini mi se, tri godine, a prije toga se nismo vidjeli od devedeset treće kada je i on napustio grad kao i mnogi drugi prije i poslije njega.

Kratki susret u Banjaluci je bio slučajan, na paklenoj vrućini, u redu ispred MUP-a gdje prognani veoma često navraćaju da bi pribavili neke od dokumenata za koje im nova vlast izvlači pare kao što je to radila početkom devedesetih. Oni na vlasti su, i početkom devedesetih, a i sada, dobro razradili sistem: uzmi od obične raje i posljednju paru dok se oni, posebno ovi današnji, vozaju u luksuznim autima, šepure u raskošnim kancelarijama, prostiru crvene tepihe i izigravaju elitu dok većina, tu mislim prvenstveno na one domaće, jedva sastavljaju kraj s krajem.

Stanovali smo u istom ulazu, u ulici Đede Kecmanovića, mi u visokom prizemlju a Tire na prvom spratu. Naš Davor i njihov Amir su bili najbolji drugari. Mi stariji smo se počeli intenzivnije družiti kada je u Banja Luci počelo sranje, kada su nas počeli dijeliti prema naciji i vjeri, kada su vlasti činile sve da nas što više otjeraju kako bi grad mogli prisvojiti sebi. U sjećanju su mi ostala naša noćna druženja, često u mraku jer struje nije bilo, uz posljednje kapi rakije koja nam je davala neku sigurnost.

Tire su djecu, da bi ih zaštitili od zla koje se nadvilo nad gradom, poslali rodbini u Tursku a onda su i oni, nakon nekoliko mjeseci završili u Švedskoj, odlazeći autobusima koje je organizirala tadašnja vlast. S djecom su se spojili nakon dosta peripetija u Švedskoj koja im je postala nova domovina. Mi smo završili u USA da bi, sticajem sretnih okolnosti, penzionerske dane „odrađivali“ u predgrađu Pule, gradu koji smo od prvog dana zavoljeli i gdje se osjećamo kao kod kuće.

Sa Tirom smo sreli na „našem terenu“, u Pješčanoj uvali, u kafiću Dolcea, gdje ljeti svakodnevno izlazimo na naša obavezna makijata. Prekrasno predvečerje, blizina mora, dobra kava i ugodan razgovor trajali su do večernjih sati. Uz priče o sadašnjosti dosta smo vremena proveli sjećajući se prošlosti pa i onih dana kada smo morali otići. Srećom, nove sredine su nas lijepo primile a mi smo, zahvaljujući svojim znanjima, iskustvom i poštenim odnosom prema drugima našli svoje mjesto pod suncem i evo dočekali da se srećemo i družimo makar daleko od rodnog grada.

Tiru ćemo, nadamo se, sretati u danima koji su ispred nas a s našeg druženja je ostala jedna fotografija za uspomenu i lijepa sjećanja.