Druženje s Tufekčićima

 

Prije povratka u USA posjetili su nas Tufekčići, Jasna i Izet. Odvojili su par dana da skoknu do Istre iako su ovogodišnji boravak u starom kraju proveli obilazeći više gradova i mjesta, uz obavezni odmor na Jadranu. Lijepo je to od njih da nađu vremena za bivše komšije jer svaki dan za nas u ovim godinama je neka vrsta lutrije. Svjedoci smo toga svakodnevno i ko zna šta se može desiti u narednih godinu dana.

Iako je vrijeme ovog oktobra malo lošije nego inače (u drugoj polovici je bilo nekoliko kišnih dana), ipak smo imali sreće da obiđemo naš bliži i dalji komšiluk.

Prvi dan smo, prije ručka koji je Nera pripremila (dan ranije je kupila odličnu teletinu u mesnici gdje se prodaje svježe lokalno meso), prošetali Verudelom i popili naše kave u restoranu Bonaca s čije terase se pruža lijep pogled na otvoreno more i okolne otoke. Iako je vrijeme bilo sunčano, na nekim mjestima je duvao malo jači jugo dok je opet u nekim uvalama bilo mirno, bez daška vjetra.

Drugi dan smo većinu vremena proveli u Balama, malom mjestu ne tako daleko od Pule, šetajući uskim ulicama starog dijela grada na kojima turista gotovo da i nema. Vrijeme je bilo poluoblačno ali lijepo za laganju šetnju i razgledavanje starina kojih je gradić prepun. Primijetili smo da se na nekoliko objekata vrši restauracija što ovakva mjesta svake godine čini sve privlačnijima. Nedavno sam čitao u lokalnim novinama kako Bale postaju interesantne i za osobe srednjih godina koje odlučuju da život u velikim gradovima zamijene mirnim životom u malim istarskim mjestima iako je do prije nekoliko godina trend bio suprotan.

Zanimljiv je bio razgovor s Luiđijem, penzionerom iz mjesta koji sa svojih 88 godina nije pokazivao znakove mentalnih problema tipičnih za one koji uđu u devetu deceniju života. Pričao nam je Luiđi o svom životu, o radnom vijeku koji je proveo u Uljaniku, o svojoj djeci koja žive u okolini Bala, o bratu kojeg je život odveo u Australiji. Kaže da s penzijom od 1,000 eura može živjeti, da i djeca nemaju većih problema s primanjima koja su mala u odnosu na ona na koja smo mi koji smo dio života proveli u USA navikli. Čini se da ima i onih koji su zadovoljni s malim u ovo naše doba kada je trka za bogatsvom sve prisutnija.

Nakon obilaska Bala svratili smo na kavicu u Fažanu. Vrijeme se počelo kvariti pa smo odlučili da jedemo kod nas u Pješčanoj uvali, u restoranu Cave Romane iz kojeg se pruža lijep pogled na naš zaliv. Restoran je poznat po dobrim pizzama pa smo se i mi odlučili da ne biramo previše. I nismo pogriješili. Uz čašu piva i prijatan razgovor, vrijeme je brzo prošlo.

Zadnji dan smo, nakon doručka i šetnje Pješčanom uvalom, na kavicu otišli u novootvoreni restoran El Brutale, kod Igora, koji, prema našoj ocjeni, pravi najbolja makijata u Puli i okolici. Tu će nam ove zime vjerojatno biti baza jer gotovo svaki dan tokom cijele godine ispijamo naša makijata u baštama lokalnih kafića, čak i u danima kada nema sunca ili kada pada kiša. Tako je bilo ovih četiri godine od kada smo Pittsburgh zamijenili Istrom a nadamo se da će biti tako i u buduće sve dok nas zdravlje koliko toliko služi.

Nakon kavice i novih evociranja uspomena iz prošlosti (najčešće iz godina prije rata), Tufekčići su sjeli u svoju novu Toyotu, koju su kupili prošle godine kako ne bi morali rentirati auto kada dođu iz Amerike, i zaputili se prema Zagrebu koji je polazna tačka njihovih obilazaka starog kraja. Vrijeme se proljepšalo tako da je Nera odlučila da „baci“ bar jedno kupanje prije ručka a ja sam otišao u stan da pokušam riješiti problem s televizijskim prijemom jer se poslije podne igra El clasico, susret Real Madrida i Barcelone. Tako nam je prošlo još jedno lijepo druženje s našom starom rajom iz kojeg će nam ostati lijepi uspomene i fotografije koje ćemo pregledavati u godinama koje su pred nama.