Carnegie Blues Festival

Kada se nasa raja u izbjeglistu sastane, cesto se povede diskusija o tome kako smo nekad zivjeli i kako nam je zivot bio puno sadrzajniji nego sada ovdje u tudjini. “Ovdje na ovom trulom zapadu nema nista a mi smo imali sve”. Ono nase mladalacko doba nam se cinilo bez mane, a i kasnije, kada smo se pozenili, okucili i dobili djecu, opet nam je sve izgledalo mnogo ljepse nego sada. Pred Amerima smo uvijek puni hvale kako smo imali sve, kako je svaki dan imao sadrzaj, itd, a eto ovdje, u Americi, toga nema.

Vrlo cesto sam se uhvatio kako hvalim sve ono kako je bilo kod nas, cesto zaboravljajuci problem i nestasice (ulje, benzin, deterdzent), kupovina na kredit, borbe za stan, itd. Koncerata je bilo tu i tamo, mnogi od nas nisu ni znali da postoji nekakav muzej (ja se banjaluckog vise ni ne sjecam), a vecina je u pozoriste isla samo u srednjoj skoli, kada je to skola organizirala.

Evo napravih citav uvod a zapravo sam imao namjeru da nesto napisem o Carnegie Blues Festival-u, koji se svakog septembra odrzava u ovom malom gradicu, jednom od mnogobrojnih predgradja Pittsburgh-a. Festival traje tri dana i privlaci poprilican broj posjetilaca sa svih strana ovog dijela Pennsylvania-e. Glavna ulica se zatvara za promet, postavljaju se satori u kojima se vecinom prodaje hrana (hvala boga to je ovdje u Americi popularno, to se odmah primjecuje cim se kroci nogom na ovaj kontinent), a duz ulice se podizu bine na kojima se izmjenjuju mnogobrojne grupe, meni uglavnom nepoznate.