I ovo je Amerika ili gazda Lazo i ja

O Lazi Delicu ili gazda Lazi kako su ga mnogi zvali, vec smo ‘culi’ na ovim stranicama. Za one mladje, gazda Lazo je bio legenda kao sto je to i Ale, a mozda bih u to drustvo mogao ubrojati i ludo Jozu i Direktora. Svi su oni ostavili pecat u nasem gradu, svako na svoj nacin.

A otkud meni (danas) pade na pamet gazda Lazo? (Novembra 7-og, ljeta gospodnjeg 2009.)
Dan prekrasan, suncan, kako to znaju biti dani u jesen ovdje u zapadnoj Pensilvaniji. Cijeli dan sam u dvoristu, skupljam lisce, cistim povrtnjak, podkracujem zbunje. Treba se pripremiti za zimu. S vremena na vrijeme svratim u kucu da nesto na brzinu pregrizem ili da provjerim ima li novih komentara koje treba objaviti: zao mi da ‘publika’ ceka.

Izlazim tako iz kuce a moje ‘radne’ patike obasjalo sunce. Taj pogled na njih me vrati u djetinjstvo i dane na Predgradju: sjetih se gazda Laze. Sjecam ga se u dugackim gacama koje je nosio umjesto hlaca, ogrnut u nekakav kaput povezan spagom, u onim dubokim gumenim cizmana, cak i u dane kada je temperatura vise bila za japanke. Hodao je gazda Lazo u cizmama, ponekad gurao tacke, i prkosio onima koji su mu oteli sve jer je pripadao gospodskoj klasi a takvi se u ona poslijeratna vremena nisu uklapali u novonastalo drustvo. Imao je gazda Lazo para (bar su tako govorili) da se ljepse obuce, ali nije htio. Kaznjavao je sebe misleci da tako kaznjava tadasnju vlast.

Gledam ja svoje patike, u posljednjim fazama raspadanja, povezane zicom umjesto pertli i tako se sjetih Laze i njegovih cizama i spage umjesto kaisa. Podsjetise me one i na ratne dane u nasem gradu kada smo se iznenada vratili godinama unazad. Sjetih se bicikla cije sam gume vezao zicom (bile su u istoj fazi raspadanja kao moje americke patike) kako bih ga mogao korisiti za svakodnevni prevoz na relaciji Starcevica - Predgradje. Dok su oni privilegovani jos uvijek vozali auta, mi, ostali smo se snalazili svako na svoj nacin.

Imam ja i drugih patika ali mi ove nekako drage, prve koje sam kupio u Americi. Stigle su one i u stari kraj, obisle novi komsiluk nebrojeno puta, a zadnjih godina imaju posebnu ulogu: koristim ih ekskluzivno za radove u dvoristu. Od silne upotrebe se poderale a ja nikako da ih se rijesim. Nera me napada sto ih jos cuvam, spominje prijatelja iz starog kraja koji je uvijek bio upicanjen (i dan danas je takav), ma sta da je radio, a ja hodam okolo k’o Lazo.

I moj komsija Geri zna pricu o gazda Lazi jer sam mu objasnjavao zasto nosim patike koje ni oni najsiromasniji ovdje u Americi ne bi htjeli pogledati (ovdje se moze biti bez mnogo toga ali patike moraju biti ‘prave’). Znam da je komsiji cudno sto ih i dalje nosim oko kuce, sada kada bih svaki dan mogao nositi drugi par, ali meni se nekako ne odvaja od njih. Dodju mi kao nekakva veza sa starim krajem, sa danima kojih odavno nema.

Sada kada sam ih ovako ‘ovjekovjecio’ odlucio sam da ih ipak posaljem u historiju. Zasluzile su. Srijeda je dan kada nam odvoze smece pa ce patike konacno otici tamo gdje im je mjesto. A i red je da se pomogne ekonomiji jer treba Ameriku izvuci iz krize. Vrijeme je.