Bonbon

Slijedeca prica je o covjeku koji je sa nama zivio u istom gradu ali u sasvim drugom svijetu; Iako je uporno pokusavao da premosti dva svijeta hodajuci po ogradi Gradskog mosta i gradeci za nas Adu na Vrbasu mi njegov svijet nikad nismo shvatili i ruku mu pruzili. Siguran sam da ce spominjanje njegovog imena izmamiti mnoge osmjehe i uzdahe: “Eh nas Ale”.

Evo kako ga ja pamtim.

Ne znam tacno kad sam prvi put zapazio Alu, ali je to svakako bilo jos pedesetih godina, kad sam stanovao u Vakufskoj palati a on kao golobradi petnestogodisnjak sa majkom prolazio pored nase zgrade. Izbliza sam ga prvi put sreo kad je dosao do nasih vrata i moj otac mu dao sivu vojnicku kosulju i cizme. Njegova majka je pricala a on je samo gledao u zid i sutio. Kasnije je dolazio cesce u nase dvoriste koje je bilo, izmedju dvije palate, Djinica i Vakufske sa jedne strane a sa druge su bile Incelova i Francuska zgrada, kasnije Hotel Slavija. (Francuska zgrada smo je zvali po Francuzima koji su tu zivjeli dok se gradio Incel.) U dvoristu je bilo drvo pod cijim krosnjama smo od starih gajbi sagradili kucicu za pse lutalice koje bi lovili pored Crkvene i vezali za drvo. Ale bi se odnekud pojavio i bez rijeci odvezao psa i pustio ga. Mi se nismo bunili, kao sto bi to cinili da je bio neko drugi. Prema Ali smo osjecali neko posebno postovanje, ne toliko sto je bio stariji ili sto smo ga se bojali, mozda vise sto smo osjecali da se iza tog cutljivog momka krije nesto posebno, nesto sto nismo znali objasniti. U ostalom on je vec tada, a imao je svega petnestak godina, gradio svoju adu na Vrbasu, dok smo ga mi djeca sa divljenjem gledali kako gazi nabujalu rijeku, noseci ogromno kamenje.

U to vrijeme sam znao cesto odlutati, preko pijace i Dolca, cak do obale Vrbasa. Tog dana Vrbas je bio mutan i nosio grane, tako da na uscu Crkvene nije bilo ni uobicajenih ribara. Jedino je Ale, samo u gacama, hrabro gazio u nabujalu vodu izvlaceci grane na obalu. Ja sam sjedio i posmatrao ga. Ni jednog momenta nije pokazivao da me primjecuje. Ne znam koliko dugo sam tako sjedio, kad je iznenada otisao do svoje odjece i uzeo nesto. Prisao mi je gledajuci negdje u stranu i rekao nesto sto nisam zapamtio, pruzajuci mi nezamotanu “svilenu” bonbonu.

Godinama kasnije sam vidjao Alu u gradu i slusao kako mu djeca uzvikuju broj a on njima ime zivotinje iz Zivotinjskog Carstva. Nikad mu nisam prisao ili mu se obratio, ali sam se uvijek sjecao “svilene” bombone. Poslije potresa smo obadvojica stanovali u Boriku, gdje sam ga gledao sa prozora kako na ogradi Begoviceve kafane, dascicama od gajbi, ispisuje ogledalski “Zivio Tito”. Otac mi je pricao da kad god se sretnu Ale mu se na svoj nacin, u prolazu i ne gledajuci ga, obrati sa: “Oficir mi dao cizme”

Jedne kasne veceri osamdesetih godina, vracajuci se sa prijateljem iz grada, negdje u Boriku, naletim na Alu. Kao i obicno bio je zanesen u svoje misli i nije obracao paznju na nas. Da bi se zabavio prijatelj mu je rekao ime zivotinje a Ale njemu broj…i jos nesto? Pitam ga: “Sta je rek’o?” “ Mali oficircic”, rece mi prijatelj.

Bio sam siguran, onda na obali Vrbasa, dajuci mi svilenu bombonu, Ale je rekao: “ Mali oficircic”.

Manje poznati pojmovi:

Svileni bonboni – bonboni moga djetinjstva

Alijino ostrvo – simbol koji spaja dva svijeta

Abu