Ja, umjetnik

...malo se smjeskam, ma valjam se od smijeha...al’ tako ti je to. Das paceru par komplimenata, a on to odmah shvati kako drugi niko ne bi, pa se navuce na iglu uobrazilje. S te se igle teze skida nego s heroina. Tako bar kazu...

E, ja sam od malih nogu tezio da se uvucem u te, umjetnicke krugove. U pocetku kao model, vidljivo sa slike, a kasnije... ide ova prica:

"Sva nasa lijepa sjecanja imaju predznak daleke proslosti. Kao da sjecanja mogu i imati neki drugi predznak. Pogotovo nasa, pa lijepa... U ona doba kad sam na nasem izlazu/ulazu, Mikroelektronike na kraju radnog vremena znao sresti Marija, mog tadasnjeg radnog kolegu i prijatelja u osnivanju, pa skupa krenuti put kapije… Neke granice one prirodne, za koje ne postoje pasosi, prelaze se neprimjetno i tek kad ih predjes, i nadjes se sa druge strane, shvatis da si ih presao. Ni ne znas kad. Elem, ko poznaje samo jednoga od nas dvojice, zna da prica nije imala sanse da se zavrsi do kapije, Cajevceve. E onda bi sve zavisilo od Marija. Ili bi se ukopali i s nogu zavrsili pricu, usput isprativsi sve druge Cajevcane koji bi za to vrijeme mozda vec rucali, ili...

...bi krenuli lagano Strossmayerovom, sto bi moglo da znaci da Marijeva bivsa djevojka (ne autoriziram ovaj izraz; pozajmljeno) hemijom sikira drugu smjenu Gimnazije. Za neke Cajevcane, Strossmayerova se zavrsavala na pocetku, u Domu penzionera, i za mene ponekad, a nekima za sankom Sokare ili u basti Hotela Bosna… za nas dvojicu u restoranu (mom dnevnom boravku) Doma kulture. Da ne zaboravim, neki su isli i direktno kuci. Svakakvog svijeta ima.

Volio sam ja taj restoran, a i mnoga druga mjesta karakterno slicna (zavisno od doba dana/ noci). Neka i nisam, recimo Kajak. He, he, he... da nasikiramo malo konkurenciju. Ali stvarno sta cu ja tamo. Ako dodjes u neko adekvatno vrijeme, sretan si ako zauzmes polozaj rode na jednoj nozi. Treba da zaboravis na bilo kakve pokrete brze od slowmotiona da ti uho ne bi posluzilo kao pepeljara komsiji do tebe. Nema sanse da cujes ni ono sto sam sebi pokusas ispricati, sto je u neku ruku i dobro. A konobara regularno uloviti; e, to je posebna prica. U stvari iz tih razloga, takva mjesta sam i najvise izbjegavao. Zao mi bilo konobara. Ma, salim se, Monnet mi bio blizi. (Co, ako se usudis ovo objaviti mozda ti se uveca broj komentara na blogu. Ja odoh na godisnji, a ti vidi sta ces, sa komentarima...) U jeb’o te, zaboravih Marija u restoranu Doma kulture...

E, u tom restoranu znalo nam se desiti da nas u neko vrijeme, uz duzno izvinjenje, konobar Rade obavijesti da bi osoblje islo kuci. E, to nikako nisam mogao shvatiti. Mi samo sto smo se smjestili i zapoceli pricu a osoblje bi kuci. K’o sto tad nisam mogao razumjeti te nase rane fajronte, ni danas mi u Australiji nije jasno sto kafane uopste i otvaraju. Al’ da se vratim nasem Radi… rekoh mu: “Idite, ko vam brani”. Rade se opet k’o nesto izvinjava, nudi da nas posluzi jos jednom prije nego sto odu, da ne daj boze ostanemo gladni. (‘Gladni’ sam napisao pa tako i citaj, postuj Vuka.) E, to moze: prije nego odu da nas posluze. To mi se narocito svidjalo u tom restoranu. Ako je osoblju vrijeme da ide kuci ne znaci da je i gostima. Za neke goste su imali cak i portira.

Jedne takve veceri kad gosti ispratise osoblje, za susjednim stolom ostade i Marijev rodjak Josko sa svojim drustvom. (Dobro, nije samo jednom, jeste sitnicavi, hocete li me pustiti da pricam o toj jednoj veceri...) Drustvo ga ubrzo izdade, te se on prikljuci nama. U dolasku, sadrzaj svoga bokala sa bijelim vinom sjedini sa nasim crnim vinom i obavijesti nas da prelazimo na roze. Ne vjerujem da je Mario u mojim ocima vidio nekakvo iznenadjenje, u to doba ja sam sebe nisam mogao iznenaditi, a kamoli neko drugi. Ono kao, Josko i ja smo tad bili samo poznanici iz kafane, pa ce Mario kao obrazlozenje rozea ispricati jednu pricu o umjetnicima. Nema sanse da ja tu pricu ispricam tako lijepo kao Mario, a i prostor me brine, pa cu samo naravoucenije. Da umjetnici, slikari, pjesnici, glumci ponekad, kada ne stvaraju, visak svojih emocija prazne kroz vino. (Vino - naglasavam, pazi kako citas da ne zovem opet Vuka.) E na to Marijevo obrazlozenje ja ti zagledan u onaj bokal vina izgovorih krucijalnu recenicu te veceri: »Jeb’o te, pa onda sam i ja umjetnik.«

I dan danas mi nije jasno zasto su se njih dva tako slatko smijali. Jedino znam da mi taj osmijeh/ smijeh nedostaje. Sreo sam ga ja i na zapadu, iskljucivo kod nasih ljudi, al’ i kod njih sve rjedje i rjedje.’’

vjeko

PS. Na prvoj fotki su Mario (sa cetkicom u ruci) i Josko na nekom slikarskom pohodu vrletima Vlasica, a na drugoj Ja. Doduse danas sam malo okrupnj’o, ali po ponasanju ostao isti. Nedam se.

PPS. Prvi dio zvucne kulise je samo koleteralna steta priloga, tj. nije u vezi sa prisutnim u kafani, a drugi... eh...samo za dragu teta Renatu... (zao mi je vjeko, kulisa je morala morala prepustiti mjesto novoj...Co)

PPPS. Prilog je za sve, a ipak malo vise za Saimu. Tu je i Mario i Josko i vjeko, a sad ce i Nada. Nece ona izdrzat’ da ne dobaci koju na fotku, moju.