SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Sunday, November 08, 2009

Neka lipog svita

Petak ujutro, ja sam kod kuce. U mojoj firmi slabo ide pa ne radimo petkom. Svejedno ne bi isla jer me je uhvatila gripa. Pregledala sam blog i nove komentare.
Ponekad nam se desi da pustimo misli i osjecaje na slobodu i hvala blogu da nas trpi. Kazem nas jer sam i ja u toj grupi.

Poslije bloga sam pogledala moj e-mail i nasla poruku moje drugarice iz tkalackog kluba,koja me je ponukala da napisem ovaj prilog. ( pala mi je napamet ona stara nena is Sehera o kojo sam pisala,kad je rekla :”neka lipog svita”
Vec dugo razmisljam da posaljem na blog nesto vise o tkanju kao hobiju i prilici za razmjenu iskustava i druzenju. O tome kako ovdje u mojoj okolini funkcionise mjesna zajednica (community center).
Htjela sam da to bude lijepo predstavljeno ali nikako da to uradim. Zato pisem sad ovako direktno,skidajuci slike sa nekog starog CD od prije dvije ili tri godine.

Evo ovdje je e-mail

from Suzanne

thought it might interest you too.

Big hug

Suzanne

Ona je nasla clanak u lokalnim novinama o izlasku Biljane Plavsic iz zatvora.
Zasto bi to nju bilo briga.

Prije nekih desetak i vise godina otisli smo da vidimo neku izlozbu u lokalnom kulturnom centru, najvise zbog nekoliko Aninih crteza. Ana je tad isla u sedmi razred osnovne skole. Na izlozbi je bilo i nekoliko rucno tkanih komada platna, salveta i stoljnjaka. To me je zaineteresiralo, malo sam porazgovarala sa osobom koja je bila tamo. Rekla mi je da se na jesen mogu uclaniti i oni ce mi pokazati kako se to radi.

U to doba sam ucila francuski u vecernjim satima, puno drugih obaveza ali sam odlucila da probam. Klub se zove Dorval Weavers’Guild (La guilde des tisserands de Dorval). U zgradi culturnog centra imaju jednu veliku salu sa desetak tkalackih stanova. Svaki mjesec, treci utorak odrzava se sastanak gdje se odlucuje sta ce se praviti, materijal, boje i slicno. Obicno se pripremi osnova za vise osoba, koje tkaju jedna poslije druge. Na tim prvim sastancime ja sam razumjela mozda tri rijeci od onih hiljadu koje se izgovore u toku dva sata. Francuski koji se govori u narodu nije isti kao onaj sto se uci u skoli. Vremenom sam sve naucila i upoznala clanice kluba.
To su vecinom penzioneri, obicno zene, jednom smo imali jednog mladog gospodina koji bio pravi majstor.
Tu sam upoznala i Suzanne koja je bolovala od raka proje dvadeset godina, nekako se izlijecila i od tada uziva svaki trenutak svog zivota. Zeljela je da zna onako iz prve ruke kako je to kod nas u Bosni bilo. Ja sam joj malo ispricala jer sam smatrala da je to vise iz neke naucene ljubaznosti, nego sto nekog zaista zanima sta je bilo Bosni od 4 miliona ljudi koliko ih zivi samo u Montrealu na ostrvu.
Ona je meni pricala kako je njen otac bio vojnik u Evropi u drugom svejtskom ratu.

U Kanadi, u vrijeme kad je ona zavrsila osnovnu skolu, djevoka je imala tri stvari da bira. Da se uda i bude domacica, ili ako hoce da ide dalje u skolu moze da bira izmedju uciteljice ili medicinske sestre. Nista od toga se njoj nije svidjalo pa je otisla u americku mornaricu i radila na comunikacijama.

Pocele smo ponekad odlaziti na kafu i razgovor u obliznji kafic. Jednom mi je rekla da ima iznenadjenje za mene. Poklonila mi je srebreni novcic sa vuckom koji je nabavila u vrijeme Sarajevske olimipjade. Voli sport, voli knjige , u penziji je ali jos uvijek prevodi engleski-francuski i obartno za advokatske kuce. Radi dobrovoljno u starackom domu, bacanje lopte u pijesku, organizovanje koncerata i slicno.
Ovaj e-mail me je stvarno dirnuo. Sadrzaj clanka i sjecanje. Ona ipak razumije sta je tamo bilo.
A nama ostaje kako je receno u zadnjim komentarima na blogu da nadjemo mir tu gdje jesmo, da se sjetimo lijepih stvari, a one ruzne i onako same dodju i moramo se i s njima botiti svako na svoj nacin.
Posto nemam lijepo sredjen prilog saljem malo slika na temu tkanja. Na jednoj slici cete vidjeti mene u drugom redu na desnom kraju. Suzanne je druga desno od mene.
Za slikanje smo nosile svaka svoj rucno tkani sal. Zena u sredini koja nosi sal sa cvjeticima je zrtva drugog svjetskog rata. Dosla je s roditeljima iz Poljske kao mala djevojcica. Od silnih strahota koje je prosla ostala je gluhonijema. S njom se komunicira pisuci na komadicima papira. Dosta je gruba kad tka, tako da joj uvijek ostavimo zadnji dio jer pokida dosta konaca. Ali eto nasao se nacin da joj se omoguci da uziva u tkanju i druzenju

U ovoj grupi dijelimo ljubav prema lijepim stvarima, ljubav prema tekstilu, raznoraznim vlaknima, radoznalost kako se vlakna proizvode, kako se boje.
Na karju smo ponosne s malim komadom tekstila u kojem je ulozeno puno strpljenja i puno sati rada.

Puno pozdrava svima od dubravke

6 Comments:

Anonymous Anonymous said...

Draga Dubravka
Prije dva dana sam komentirala Tvoj prilog, Co me baci u kos. Pretpostavljam greskom, jer ne vidim nista sporno u tekstu koji sam poslala pa ga ponavljam: Je, prilog Ti je malo zbrckan, ali nismo mi ovdje poete, romanopisci, esejisti ( cast sjajnim izuzetcima), pomocu "pera" se druzimo. Zato su salovi lijepi, a poruka koju saljes jos ljepsa.
Tako sam ja otprilike napisala neki dan, a sad kad sam ponovo procitala prilog vidim da sam ja bila zbrckana, a ne Tvoj prilog.
Pozdrav Nada Š. D.

Tuesday, 10 November, 2009  
Anonymous Emira said...

Draga Dubravka, vasi radovi su prelijepi. Boje su nesto posebno. Na jednom tkanju sve divne boje bogate jeseni, a na drugom svjezina zime I mir koji ona donosi.
Moje mama I majka su bile pravi majstori za sve vrste rucnih radova koji su se kod nas mogli naci . Vidjala sam moju majku kako u dugim zimskim nocima sjeda uz ‘stan’ I tka. To je uglavnom bio rad iz potrebe jer je bilo vrijeme pedesetih. Treba ti ponjava , treba ti cilim, , treba ti vesta, kapa, stolnjak, zavjese, sve radis sam. Tkas, ako znas ili das nekom da to uradi za tebe, pletes, heklas, sijes. Poslije, kad nije bilo potrebe, polako se gubilo jedno po jedno. Prvo je nestalo ono sto je najteze , tkanje I pravljenje tkanina. Tvoje kolegice I ti cuvate tu lijepu tradiciju koja se moze svrstati u svjetsku bastinu. Usput se jos I druzite. Blago vama.
Sjetih se Dike Berber koja je svojom radionicom u BL pokusavala sacuvati taj duh narodnog stvaralastva, ali ga I prilagoditi vremenu u kojem zivi.
Neka lipog svita.

Tuesday, 10 November, 2009  
Anonymous Niskana said...

Lipog svita svugdje ima i to je ono što daje nadu da će biti bolje. Dubravkine drugarice su napravile krasne šalove zajedničkim radom, kao što se nekad i kod nas radlo na tečajevima iz ručnog rada. Dubravka pozdravi ih od nas banjalučanki - blogerica. Stricu sam danas poslala knjige i jedne bosanske priglavke sa šarenom mustrom možda posluži kao inspiracija kod tkanja. Do slijedećeg javljanja vozdra svima!Niskana

Tuesday, 10 November, 2009  
Anonymous Anonymous said...

Draga Nado, vjerovatno si u pravu
Ovaj prilog se nije prokuhao u glavi prije pisanja.Napisan je direktno iz srca. Citajuci ga danas i ja bolje vidim sta je pisac htio da kaze.
-Iza svakog covjeka stoji neka prica manje ili vise interesantna
-prijatelja mozes naci svagdje bez obzira na jezicke barijere
-svi koji su stoljecima dolazili na ovu stranu Atlantika su dolazili iz nevolje
-povod za pisanje je bila mala paznja drugarice koja je izrezala i skanirala clanak iz Gazette za mene.
-clanak je veoma lijep .poslacu onako izrezanog Co-u,ako hoce da ga objavi. Naravno clanak je na engleskom, a ja ne volim da budem prevodilac.
Ovo sve postaje dugacko i dosadno,ali moram jos nesto dodati
- ja sam prva znanja o tkanju primila od Dike Berber u nasem Domu Kulture
-Emira je dobro naslutila boje.Prva slika predstavlja nas ECO project,gdje smo za tkanje upotrebljavali trake rezane od raznih plasticnih kesa.Moze se reci jesenske boje, drugi zivot najlon kese.
Druga slika, za koju Emira kaze da su zimske boje, predstavlja muske pojaseve koji se zovu Sash (Ceinture flechee )
Pojas koji su nosili muskarci, vecinom drvosjece u hladnim zimskim danima. Sad se nose samo na februarskim karnevalima. Svaka je familija imala drugu mustru.
Tako ako nekog nadju smrznutog u sumi ,znaju ciji je. Idijanci su to tkali rukama a Francuzi koriste iste mustre na tkalackom stanu.
Pozdrav svima i moram priznati da sam bolje pisala kad sam imala 15 godina.
Dubravka

Tuesday, 10 November, 2009  
Anonymous Anonymous said...

Dubravka,
bas ste me malo 'pogurali' svojim lijepim prilogom da nessto kazzem i oko moje drage komsinice, nema je visse, bake Laketic, koja je bila jedno vrijeme i meni baka.

Doselili smo se u istu zgradu i dijelili hodnik i wc. Baka je uvijek bila tu kao dobri duh kako za svoje, tako i za nas. Nikome se nije nametala, a gledala je kako da ugodi svima.
Jedno vece, kad sam dosla smrznuta iz skole, pozvala me da se ugrijem kod nje.
Oni su imali veliku sobu, 25 m2, ali su istu sobu podijelili na tri dijela, zagradili, nategli platno na drvene drzace, ofarbali, vrata postavili i kod njih je uvijek bilo toplije jer su napravili manje sobice.
Baka je nesto heklala i jednostavno mi je rekla 'evo, da ti pokazem kako se to radi', bez sile, jednostavno 'evo'.
Tako sam i ja pocela da heklam, po malo, na ravno.

Salove sam lako radila, a onda mi je dosla na um ideja da napravim rol-kragnu da bude lijepa ispod one crne skolske kecelje.

Tako sam napravila bijelu, rezeda i roza rol-kragnu od najmekse vune, na dugmice negdje sa strane.
Te kragnice su i danas negdje u nekoj kesi, cak i u dobrom stanju.

Bilo je lijepo vidjeti svjetlu boju ispod crne kecelje, a bile i moderne majice sa rol-kragnom.
---------
Proslo je dosta godina od tada i srela sam svoje dvije skolske kolegice, u razlicito vrijeme, i obe su rekle 'kako pamte one moje majice sa rol-kragnom, da ne znaju gdje sam kupovala te majice i slicno tome', a onda sam im priznala da to nisu bile majice, da su to bile samo rol-kragnice, uradjene prema mojoj ideji mojom rukom, ali naravno uz pomoc one Bake, koje visse nema.
-------
Pravila sam jedno vrijeme i moderne kaiseve/pojase od spage, isheklane prstom.
Ako netko pokaze zelju kako se to radi ja ga naucim.
Bolje je nekoga nesto nauciti; ne valja sve poklanjati.

pozdrav,
Ukrajinka

Tuesday, 10 November, 2009  
Anonymous Anonymous said...

Draga Dubravka
Rucnom radu, kako nazivamo te vjestine, uvijek sam se divila iz malo podalje. Hocu reci, bez neke osobite zelje da ga se isama primim. Ipak tkanje i grcncarstvo kod mene imaju poseban status jer nastajahu iz iskonske covjekove poterbe da poboljsa kvalitetu zivota. I Emira je pisala o tome. Mislila sam kad odem u mirovinu druzicu se s glinom. Uzbudjivao me taj , gotovo puteni odnos covecijih ruku i zemlje. Asocira me to na mazenje, grljenje, polagano otimanje dijelova tere samo za sebe. E, a kako cu ja morati raditi do "smrta", nista od toga.
Evo jedna crtica vezana na rucni rad. Predajuci se i obitelji i sebi, i poslu i druzenju u mjeri malo vecoj nego sto je uobicajena, 24 sata su bila pretjesna. Moja radna okolina me smatrase osobom s nedostatkom zenskih hormona, jer sam se premalo bavila receptima (ja sam to vise pokazivala na djelu), a vezla i heklala nisam nikako. Zato na primjedbu kolegice da nisam bas neka zena odlucih dokazati kontra. Kupih bijeli popelin, bijeli "pelgarn" konac. U Bazaru nadjoh neku mustru. Vrsta veza: riselje....ni manje, ni vise. U kuci sve stoji. Ne pegla se, nesto se sprcka za rucak, nema druzenja... Uglavnom taj moj ljiljan koji sam vezla bi gotiv za dva-tri dana. Oprah, ustirkah, opeglah, zamotah u flis papir i kolegici na poslu podastrh na pregled. Pomno je trazila greske. U zraku je visila sumnja u prevaru...
Gospodji Renati: Zato ja, ovakva kakva jesam, ipak volim dobiti na poklon nesto sitno, malo, neobavezujuce, ali s puno ljubavi.

Pozdrav svima, Nada Š. D.

PS: Gospodja Karlas ce vjerovatno uskoro u Zagreb, na moju radost.

Wednesday, 11 November, 2009  

Post a Comment

<< Home