nacionalno oNEsvjescen (2) ili RECLINER
contains - adult themes
- course language
- sex scenes
- etc.
... jebi ga... citam ti ja onaj moj prilog bez rednog broja, nisam planirao pisati nastavak. Citam duboko zavaljen u ovu zapadnjacku fotelju sto je recliner zovu, cisto zbog objektivnosti... Koja razlika, drasticana, odmah ti ja primijetim...”Lako je tebi vjeko da seres, kad si izvuk’o dupe od rata”...
Sto jest, jest. Prije nego skroz zakuhase u Bosni (drugi me nisu cekali), zakuh’o ja sam sebi. Ono necim razocaran (normalno, mora da postoji izgovor), oslonim ti se malo jace na najcvrsci oslonac u zivotu (sank - da ne spominjem poker aparate) i zabrnam, te potrazim izlaz na trulom Zapadu sto se Njemacka zove. Dok sam trazio izlaz, zatvorise ulaz, te ti ja propusti ”moj rat”.
Dobro, mogao sam ja probati i prihajat’ nazaj. Recimo preko onih mojih kojima se moje ime ne svidja. Dok bih ja njima pokus’o objasniti da ime ne cini covjeka, bojim se da bih bio svrstan u one ekstremne emigrante koji su se tih dana masovno vracali - onima sto vole moje ime - da zavrse onaj svoj rat. A jos da znaju da i ja volim svoje ime... Hm, ne bih...
A preko onih sto vole moje ime. Is’o sam. Linija BLuka????>>>>Minhen, mozda. Krenu ti bus, a majstor ce: “Kojim putem”. Saban ce (a ko drugi): “Na Dubicu, juce islo”. Jest’ juce, al’ danas ni na Dubicu, ni na… ne sjecam se vise kojim redom, tek preko treceg mosta. A na mostu u autobus ulaze branitelji. Kalasnjikov njemu na ramenu, meni pod nosom, gleda u moj pasos pa ce: “Vjekoslav (s velikim V, ozbiljnije zvuci) lijepo ime”. Odgovorih: “Da mi kakva treba to kaze”. On nista. Ili ne zna ko je treba, il’ se zbuni sto ja uopste odgovorih. Nije navik’o, drugi sute. Saputnik me gura nogom, k’o: “Daj ne seri”. Sta cu, taki sam.
Is’o sam ja opet, ali bez mostova. Shvatile rijeke da im mostovi ne trebaju, pa ih zbacile. Samo im kvare ljepotu. Nema ni Maslenickog, trajekt: kopno - Pag - kopno, Zadarsko zaledje, mrak, voznja bez svjetala. Svima sem moga privatnog sofera (do Bugojna) ugasio farove, a upalio bozic drvce light show, i kaze: “ Da vide ovi s brda da ide gasterbajter kuci za bozicne praznike… valjda nece”. “Ma nece, nego ce sic’ da te pitaju koji Bozic slavis”- rekoh mu. “A ti samo pazi da ispravno odgovoris”. “Ne moras tacno samo ispravno” - nastavih. Ugasi. Kako drugima tako i nama, potpuni mrak. Jest’, svako malo baterijska svjetla te zovu da se predstavis braniteljima. Kako ovima sto mi ime vole, tako i onima sto ga bas i ne vole. Sve branitelj do branitelja. Ovaj zadnji od ovih ljubitelja mog imena, prije nego mu izadjoh iz reona rece: “Za Banjaluku(?), imas li ikakvog oruzja”. “Nemam” - odgovorih. “Da ti damo, trebace ti”- ljubazno ponudi. “Nece, nije mi trebalo ni dosad”- naivno, kako god da okrenes. Jel’ se on poslije pit’o koji sam? Jesam li jedan od onih sto je pohrlio kod tih sto mi ime ne vole (kriminalno – udbaski elemenat), jer meni s mojim imenom ne treba oruzje u BLuci, ne znam... Al’ ja opet, ne bih...
A i da sam htio, preko onih trecih branitelja nisam mogao. U to doba jos se nisu uozbiljili. S njima bih najlakse pros’o. Ono, hoces u BLuku, idi kad si lud. Pa normalno, izas’o relativno sam, pa se sad vraca da ga isprate (…kao da ja volim rastanke).
Doduse, moglo bi to i drukcije. Kao, dosao ja u svoj rodni grad da ga branim: ”Gdje je moja pracka? ” Valjda sam toliko odvojio kroz udruzeni rad. Za pracku! Samo se bojim dok bih ja kont’o od koga da ga branim, tj. koji su moji a koji njihovi. Da bi bilo PUC, PUC, PUC od sviju. Pa ti sad vjeko moj komotno kontaj koliko god hoces. Ionako nikad neces skontat’. Neka hvala. Tako propustih taj ”moj” rat.
Potpuno nezainteresovan, za rat, da ne bih bio pogresno shvacen. E da l’ da se za to zahvalim sebi, sto sam zabrno, il’ precima sto su takvi kakvi su.
nacionalno oNEsvjescen Ctrl + C
…poslije onoga rata partizani dali djedu (narodnom odborniku) pistolj da ubije uhvacenog ekstrema koji je u ratu ubio njegovog sina (moga ujaka)… djed odbi, jer to njemu ne bi vratilo sina, vec uzelo necijeg… vrati pistolj… i ode… nije njegovo da sudi…
Citam ovo i dalje duboko zavaljen u vec spomenuti zapadnjacki recliner, onako objektivno, pa se pitam: “Da mi nije djeda sta bih prvo pomislio?” Razuman covjek! Ako on zna ko je u onome ratu ubio njegovog sina (mog ujaka), sto ocigledno svi znaju, tako bi i ovi znali ko je poravn’o racune. Jedino je pitanje da li bi ih smatrali poravnatim. S obzirom na drugu celjad koju je djeda trebao podici, sta drugo reci do - razuman covjek. A i pametan. Pa tu su partizani. Da poravnaju racune. A da li je i dobar covjek? E na to pitanje ne bih ni ja znao direktno odgovoriti, a kamoli ovaj u fotelju – recliner zavaljen. Bio sam mali da bih ga bolje upoznao.
Ne bih direktno, al’ indirektno...
opet Ctrl + C
PS. Ovome nije mjesto, nikako, pod PS. al’ nece se djeda ljutiti.
Malo porodicno groblje… na pola puta izmedju rampe i trapiskog mosta… na obodu cika Laze (Delica) imanja... i on se tu smirio.
Godina 1977-a. Sahrana moga djeda sa majcine strane. Dok popovi obavljase svoje, zazvonise trapiska zvona. Nije im bilo vrijeme. Pogledi odraslih skrenuse tamo preko Vrbasa… u smjeru trapista… u smjeru tu na groblju prisutnog redovnika… u smjeru uvazavanja… izmedju religija, nacija, vjera i nevjera… i prije svega ljudi.
Sve se mislim danas, da im je ipak bilo pravo vrijeme.
Da dodam da je cijeli onaj rat trapiski redovnik Brat Stanko boravio u djedovoj kuci. Vjerujem da mogu reci: “Sigurno sa razlogom”. I kod jednih i kod drugih. I uzimam si za pravo da vjerujem da mi je djed dobar covjek bio, i dobre komsije imao. A dobro mu znam i potomke. Bila su uostalom i druga vremena…
Malo porodicno groblje… na pola puta izmedju rampe i trapiskog mosta… na obodu cika Laze (Delica) imanja... i on se tu smirio.
Godina 1977-a. Sahrana moga djeda sa majcine strane. Dok popovi obavljase svoje, zazvonise trapiska zvona. Nije im bilo vrijeme. Pogledi odraslih skrenuse tamo preko Vrbasa… u smjeru trapista… u smjeru tu na groblju prisutnog redovnika… u smjeru uvazavanja… izmedju religija, nacija, vjera i nevjera… i prije svega ljudi.
Sve se mislim danas, da im je ipak bilo pravo vrijeme.
Da dodam da je cijeli onaj rat trapiski redovnik Brat Stanko boravio u djedovoj kuci. Vjerujem da mogu reci: “Sigurno sa razlogom”. I kod jednih i kod drugih. I uzimam si za pravo da vjerujem da mi je djed dobar covjek bio, i dobre komsije imao. A dobro mu znam i potomke. Bila su uostalom i druga vremena…
opet Ctrl + C
Mozda ja i zato pisem, ovako kako pisem. Nikako.
ili
”Lako je tebi vjeko da seres, kad si izvuk’o dupe od rata”...
Kako god da okrenes rezultat je isti. Jer, ako niste primijetili, ja ne pricam / pisem o ratu vec o miru.
Razumijem ja opoziciju, da je tako nazovem, moga pisanja. Znam da je imam, iako suti (cast izuzetku), bar za sada. Nikom ne bih pozelio sve ono sto je prosao. Ako sam dobro obisao arhivu, ostali ste bez posla zbog nepodobnih imena, okrenuli vam ledja dojucerasnje komsije, radne kolege, (prijatelje ne spominjem, jer su mi tu malo stroziji kriteriji, tj. nisu vam to ni bili prijatelji), …zastrasivanje, neizvjesnost, maltretiranje i na kraju prodaja svega sto ste stekli za sitne novce i tkz. “dobrovoljni” odlazak. A bilo je i gorih stvari. Da ponovim, nikome to ne bih pozelio, a imam i nekih dragih i medju vama, i medju onima koji su ostali/ vratili se, a i rodjenih.
Dosta od mene, opet da izvucem dupe, prepusticu tastaturu Selimu, Ivici, i Mitru. Njima su kuce spalili, sinove u logore odveli, zene i kceri pred ocima silovali... Ili Vidosavi, Mariji, Sabini, muzeve i sinove im ubise. Sjeme im zatrli... Ali oni nece tastaturu... Da li sute? Muku svoju u sebi cuvaju... Bojim se....
zadnji put Ctrl + C
malo Rade
U sutonu onog naseg proslog mira, u Startu, procitah jedan Radetov (Serbedzija) intervju. Da ga prenesem moracu sebi na vjeru, (internet tada bio u povoju) onako kako sam ga shvatio. Prica Rade (tada borac za mir, ne za Jugu, ona je davno bila izgubljena, za neke nije ni postojala) kako je tek tad shvatio sta znaci ojkanje kao nacin komunikacije medju ziteljima nase provincije koju je kao mlad obilazio sa glumistem. Njihov zivot je izgledao ovako: …zora… polje, marva, basta, njiva… nista. Mrak… petrolejka/ internet/blog … svi na okupu… par generacija… porodica, familija, obitelji…, na celu stola… glava kuce-zakon za sve… i prije/poslije vecere… uvijek ista prica. Nemojte zaboraviti da vam je u onom ratu… ujaka, babu, tetku, ocevu ljubavnicu, dajdju… onaj, onaj ili onaj …ono i ono. I tako godinama… Strada mozak… Ne bih kome je prvo mir dosadio.
Kazu da nam je trebalo jos malo, dvije – tri generacije da se izvucemo od one proslosti. Ma nije sto kazu, nego ja u to i vjerujem. Da vrijeme razrijedi bol. Tito nas izd’o. Nije do njega. Kratak je ljudski vijek, pogotovo za istoriju kakva je nasa. Ali sta je sa nasom djecom? Njihovog Tita - ni na vidiku. Ja sam imao najljepse djetinstvo, djecastvo i mladost. A moj Andrej sa skoro cetrnast jos nije otisao/ vratio se iz skole sam. Djeca se igraju u parkovima pod budnim nadzorom roditelja, a u kucama im rondamo sto vise na igricama, a napolje ih ne smijemo pustiti. Ako primjetimo da nam djeca puse, zadnja pomisao je: “Mozda je samo duhan.” A u kafanama stoji upozorenje ne pij vise svoje pice ako si ga na momenat ostavio bez nadzora. Ko zna sta ces popiti? Da ne pricam o klimi, zagadjenju, globalizaciji (sta li to znaci?) ili moralu i vrijednostima. Jebena vremena dosla. I pored toga da im serviramo “onu” nasu proslost.
U sutonu onog naseg proslog mira, u Startu, procitah jedan Radetov (Serbedzija) intervju. Da ga prenesem moracu sebi na vjeru, (internet tada bio u povoju) onako kako sam ga shvatio. Prica Rade (tada borac za mir, ne za Jugu, ona je davno bila izgubljena, za neke nije ni postojala) kako je tek tad shvatio sta znaci ojkanje kao nacin komunikacije medju ziteljima nase provincije koju je kao mlad obilazio sa glumistem. Njihov zivot je izgledao ovako: …zora… polje, marva, basta, njiva… nista. Mrak… petrolejka/ internet/blog … svi na okupu… par generacija… porodica, familija, obitelji…, na celu stola… glava kuce-zakon za sve… i prije/poslije vecere… uvijek ista prica. Nemojte zaboraviti da vam je u onom ratu… ujaka, babu, tetku, ocevu ljubavnicu, dajdju… onaj, onaj ili onaj …ono i ono. I tako godinama… Strada mozak… Ne bih kome je prvo mir dosadio.
Kazu da nam je trebalo jos malo, dvije – tri generacije da se izvucemo od one proslosti. Ma nije sto kazu, nego ja u to i vjerujem. Da vrijeme razrijedi bol. Tito nas izd’o. Nije do njega. Kratak je ljudski vijek, pogotovo za istoriju kakva je nasa. Ali sta je sa nasom djecom? Njihovog Tita - ni na vidiku. Ja sam imao najljepse djetinstvo, djecastvo i mladost. A moj Andrej sa skoro cetrnast jos nije otisao/ vratio se iz skole sam. Djeca se igraju u parkovima pod budnim nadzorom roditelja, a u kucama im rondamo sto vise na igricama, a napolje ih ne smijemo pustiti. Ako primjetimo da nam djeca puse, zadnja pomisao je: “Mozda je samo duhan.” A u kafanama stoji upozorenje ne pij vise svoje pice ako si ga na momenat ostavio bez nadzora. Ko zna sta ces popiti? Da ne pricam o klimi, zagadjenju, globalizaciji (sta li to znaci?) ili moralu i vrijednostima. Jebena vremena dosla. I pored toga da im serviramo “onu” nasu proslost.
E kad vec ovoliko zaglibih, da zavrsim sa “odstetom”. Samo nek’ urednik proba da bilo sta prigovori. Stalno ronda (ma ne ronda vise, samo preventiva da ne bi opet poceo)... pisite... pisite priloge...’os prilog... evo ti prilog... je.. te prilog. He, he, he da se bar ja nasmijem, a plakao bih.
Saceka’ ja sa odstetom dok se pravnici izjasne. Jest’ da sam znao da docekat’ necu, al’ ono reda radi. Sute. Upoznao sam ih ja dobro na Zapadu. Samo sute i slusaju. Kao da su psihijatri, a ne advokati. I na kraju kad se olaksas pa ih upitas sta oni misle, kazu: “Vidjecemo”, i to ako si te srece da ista kazu. Mor’o sam se olaksat’. Po pitanju advokata. Izvinite.
Kazu odstetu Svabo platio. Jest, pedeset godina poslije, kada su se osteceni prirodnim putem dobro prorijedili. I to samo onima koji su imali dva svjedoka. Dajem primjer Jasenovca. Al’ i tu su se dobro snasli pa onaj ko je tebi svjedocio, ne moze te uzeti za svjedoka. Nek’ nadje nekog drugog. Kao, kad su logorasi napustali logore, razmijenili adrese, pa se dopisuju, zarad lijepih uspomena. Pa imaju veliki izbor svjedoka. Svabo platio. Jest 100-200DM po mjesecu, dobra nadoknada kad se uzme u obzir kakve su tada plate bile. I to sa DM koje mu vise nisu ni trebale, vec postale Bosanska nacionalna valuta. Pa da ih ne baci. A vjerujem, znajuci Svabu, da ih je dobro i naplatio. A mislim da je bolje da nije ni platio, ne sto je mizerno (znam da je dobro doslo), nego zato da nove generacije stalno ne placaju tudje i stare racune.
Da je Zapad htio ista uraditi za Jugu pomogao bi Anti dok se jos moglo pomoci. Sa sitim se ustima lakse izadje na kraj. A on (Zapad) prvo pomogao da se dobro podrapaju pa sad ih odrzava na infuziji.
Da je Zapad htio ista uraditi za Jugu pomogao bi Anti dok se jos moglo pomoci. Sa sitim se ustima lakse izadje na kraj. A on (Zapad) prvo pomogao da se dobro podrapaju pa sad ih odrzava na infuziji.
Usput i to dobro naplacuje, sva sto vrijedi pokupov’o za male pare i jos se razbaskario od Vardara pa do Triglava, od Djerdapa pa do Jadrana, kao liska sjajnog djerdana, …rasti suncem... Gdje ces?...nije to... decko se malo zanijeo... A i kako da plate odstetu? Jedino da i Vrbas prodaju. Vjerujem da ovih par preostalih mazohista sto i dalje ovo citaju kazu: “Jezik pregriz’o”. S pravom. A sumnjam i da je Vrbas dovoljno mocan da oplace stetu. Kako da oplace kod onih sto nece tastaturu. Njihova se oplakati ne moze.
I na kraju IZVINJENJE. Kao da se izvinu oni za ono. I to svi - svima zavisno od kojeg momenta mjere istoriju. Ne znam zasto da se izvinu oni koji su krivi samo po tome sto nacionalno pripadaju onima koji bi morali da se izvinu. A jos manje da se izvinu oni sto sto bi opet isto ponovili. Izvini, pa da nastavimo gdje smo stali...
Doduse ne moram ja sve ni znati, ali se mogu bar ja IZVINUTI za ovo sto sam napisao.
S postovanjem vas,
RECLINER
RECLINER
P.S. ...za one koji ne znaju...
A recliner is an armchair that reclines when the occupant lowers the chair's back and raises its front. It has a backrest that can be tilted back, causing a footrest to extend from the front. It provides the occupant more comfort than most of the conventional chairs and is this popular all the world over in Western-style luxury accommodations.
Preneseno iz Wikipedie, a prevod za one koji se ne sluze engleskim:
Recliner je fotelja koja obara na ledja i dize noge i onom kom’ treba i onom kom’ ne treba, i kad treba i kad ne treba. Uzjebala mu se mehanika, da prostite.
P.P.S. Sto se sluzim ovim engleskim.
P.P.P.S. NEKROLOG, pardon EPILOG, BEZ IZVINJENJA
...Bosna... ma samo srediste srca moga... Banjaluka...
...nekad... Srbi, Hrvati, Muslimani...i drugi...
...danas... jebite se... srbi, hrvati, bosnjaci...
...jer... pamflet svih starih generacija je...’Na mladima svijet ostaje’...ostaje, ostaje... koji svijet...
...Banjaluka...necu da je branim...ono, kao i drugi su gradovi... ma pusti to... smece se prvo cisti ispred vlastitih vrata... ili... a prosli put bilo je malo drugacije... ma pusti i to... nije bio moj/vas, prosli put... al’ ovaj... ovaj jeste...
Banjaluka vise nije moja, ne zato sto nisam tamo, ne zato sto vi niste tamo, ne zato sto je demografski drukcija, a ni zbog rata. Vec zato sto imam 46 godina (kvarim vam prosjek) i sto mislim da mladi ne treba prvo da ostare da bi svijet bio njihov.
...a, banjalucki mladi, buducnost njena, oni...do tridesetih ...u ovom ratu, nasem...sadasnji...
...25-30 godisnjaci, procerdase mladost...
...20-25 godisnjaci, procerdase djetinstvo...
...15-20 godisnjaci, procardase... sta da vam kazem...
...u ovom ratu, vase, a i moje generacije... jer to je bio nas rat/mir... serviran od onih od prije... ali nas... nasih generacija... naivnih... ne gospodo draga... nezainteresovanih... poltrona nasih lijepih zivota... mozda grijesim... sumnjam...
Ali ova nova mladost, kao i svaka mladost je NEVINA. Ni srpska, ni hrvatska, ni bosnjacka vec samo NEVINA. Tu ne grijesim. Kada ce oni doci na red? Uzeli smo im djetinstvo i mladost. Mi smo to imali. Pljujemo (neki) po Titu koji nam je dao mirnu demokratiju pojedinca, ali mirnu.
Rece Djole jednom:
”Ne, gospodo, molim da se ovi redovi ubuduće tretiraju kao moj potpis pod svečanom izjavom: Nisam ja bio nikakav Titoista...
A, opet...
Kad bih samo znao da Sve Ono nije bilo slučajno?
I da je zaista provalio fazon kako da četrdeset godina drži sve ove Ludake i Nacionaliste na bezbednom odstojanju od Ljudi?
Postao bih Titoista, istog trena...
Pa makar štafetu nosio sam...”
”Ne, gospodo, molim da se ovi redovi ubuduće tretiraju kao moj potpis pod svečanom izjavom: Nisam ja bio nikakav Titoista...
A, opet...
Kad bih samo znao da Sve Ono nije bilo slučajno?
I da je zaista provalio fazon kako da četrdeset godina drži sve ove Ludake i Nacionaliste na bezbednom odstojanju od Ljudi?
Postao bih Titoista, istog trena...
Pa makar štafetu nosio sam...”
Ne bi je nosio sam, i Andrej bi, i...
...jer... kad sjednes uz postelju djeteta... pa mu prije spavanja... pricas one nase/ Abu-jeve price... i cujes... I JA BIH TATA VOLIO TAKO... e tu je dragi moji KRAJ... ne smijes mu ni pogledati u okice... zaboravis na izvinjenja i odstete... mislis, samo da mene jednog dana ne trazi... odstetu, izvinjenje... za ono sto mu je moja/nasa generacija ‘naivnih’ ostavila. A i to joj nije dosta pa ih (mlade) pored mracne sadasnjosti, stalno zasipa jos mracnijom proslosti. Kao, malo im je. Kao, kad mi nismo postedjeni, zasto bi bili oni. Kao...
...jer... kad sjednes uz postelju djeteta... pa mu prije spavanja... pricas one nase/ Abu-jeve price... i cujes... I JA BIH TATA VOLIO TAKO... e tu je dragi moji KRAJ... ne smijes mu ni pogledati u okice... zaboravis na izvinjenja i odstete... mislis, samo da mene jednog dana ne trazi... odstetu, izvinjenje... za ono sto mu je moja/nasa generacija ‘naivnih’ ostavila. A i to joj nije dosta pa ih (mlade) pored mracne sadasnjosti, stalno zasipa jos mracnijom proslosti. Kao, malo im je. Kao, kad mi nismo postedjeni, zasto bi bili oni. Kao...
Ma dajte... Treba im nasa proslost, da im skrenemo paznju. Kao bez nje im nema buducnosti. Svaka buducnost je unaprijed sjebana, ako se oslanja na proslost kakva je nasa. Zar nam nije bilo dosta jednom, dvaput...?
Zar nismo bar mi na Zapadu naucili/ vidjeli da je ekonomija jedina zdrava politika buducnosti. Valjda ce shvatiti, MLADI. Pa nas, jako pametne i naivne, poslije svega ...ODJEBATI sa nasom proslosti. Jer mi smo imali lijepa djetinstva, mladost, a oni...
vjeko
PS>
posted by co | 9:46 PM
18 Comments:
Umjesto komentara jedna anegdota.
Ljetos, po odlasku iz Banjaluke, vozeci se prema Hrvatskoj, nas unuk Toni (9 god.) trazi da I on pogleda na kartu koju je mama imala na krilu provjeravajuci pravac.
Nakon nekog vremena upita ‘Je li ovo karta Bosne’ , ona odgovara da jeste.
‘A zasto je onda Bajnaluka tu?’
‘Pa valjda zato sto je u Bosni’- odgovara Maja.
‘A zasto onda moji drugari kazu da nije. Ja sam im rekao da jeste, a oni kazu nije. Samo da sam imao kartu da im pokazem’- objasni Toni sto ga odjednom interesuje karta BiH.
Doba: predvecerje rata.
Lokacija: BL
Citam uglavnom tjednike. Kriterij: urednik (citaj kvaliteta). Moj izbor: Danas i Start (bez obzira na konotacije ala Moni).
Moja nova firma iznajmila podrumske prostorije AIPK_ove zgrade u blizini parka Mladen Stojanovic. Subota ujutro, dan lijep, da ljepsi ne moze biti. Projektanti rade i ja medju njima. Cula sam da dolaze "manekeni zagrbacke TV", pa da provjerim. Moram priznati da i ja sumnjam. Ona zena crne, ravno podrezane kose se uklapa. I sajkace se uklapaju. Ali onaj zeljavi se ne uklapa. On me navodi na misao da bi se ipak moglo raditi o manekenima. Znam iz prve ruke da se na istoku ne cijeni ta farba. Pricala mi kolegica iz Svetozareva, ona ciji je brat pitao jel' mi bojimo (farbamo) Vrbas, kako joj je svekrva rekla da je ona ruzna, bela, a oni su lepi, crni. Po novinama se pisalo da je jedini plavi covjek koga oni cijene Miroslav Ilic, pjevac. Moj Slaven, plav skoro k'o albin opravdavao se svojim cisto slavenskim korijenima. E da me ne bi farbale ni novine, ni televizija, ni usmena predaja, odoh ja u park da vidim i cujem. Malo svijeta, tesko da bi se nakupila tisuca. Nakon mitinga se pisalo da ih je bilo pet hiljada. Face gradske ne vidim. Oko rastrkanih ljudi kruze oni sa bedjevima. Nude i meni. Odbih, a sad mi zao, jer o tom mitingu sad ni traga, ni glasa. Uskoro iz pravca Titove stize povorka sa zastavama, nekim cudnim, ali tu je i jugoslavenska, sa sajkacama i kokardama. Muzicka kulisa istocna, a oni dosli iz Knina. Na celu kolone ona zena, onaj zeljavi i jos neki treci koga se ne sjecam.
Svijet se zbija oko pozornice.
Pozdravi, ljubljenja, pa onda govornici. Prva imena nepoznata, govori mlaki, spominje se demokratija, bratstvo-jedinstvo. Sto imena postajase poznatija (iz tiska), tako se sve vise spominjase Jasenovac, ugrozenost... Raskovic zavrsi sa:"klacemo ustase" uz opce odobravanje. Polako se udaljavam od okupljenih, a prema meni iz pravca Malte ide Zdenko, bivsi pravnik iz moje bivse firme, u kratkim hlacama, pred sobom gura bicikl. Iznenadjeno me pita sta ja tu radim. Ne sjecam se vise sta sam odgovorila, ali mora da sam izgledala zabrinuto. "Pusti budale kraju" kaze on. "Vidis da su sve sami seljaci, a i malo ih je." Koljevic i Gugo nisu bili na mitingu. Dva mjeseca poslije BL je saptom pala.
Bila sam i na YUTEL_ovom mitingu. Jos vece razocarenje. Mlako do zla boga. Svijeta malo, da ne moze biti manje, premda su i oni htjeli reci da je podrska bila velika.
I ovo su BL sjecanja.
Nada Š. D.
Doba: jos je predvecerje rata
Lokacija:BL
Jos smo podrumski stakori. Opet je lijepi dan. Opet je subota i mi opet radimo. U ured upada mlada zena vrijednog, pitomog, mladog arhitekta. Sva narogusena. "do kad ce on robic (od rob)raditi? Do kad ce zapostavljati dijete i nju?" sikti. Razumijem ja nju, ali oni, nasi muzevi, nase zene, nasa djeca, nasa okolina ne razumiju nas. Za sve njih smo mi losi roditelji, losi muzevi...bjezimo od kuce. Da se maknem iz neugodne situacije popeh se u toalet u prizemlju. Zadrzah se poprilicno da prodje bura, a u povratku spazih da su vrata ureda direktora AIPKA_a otvorena. Prilazeci cujem mu glas. Sta ovaj radi subotom? Cujem i neke rijeci koje mi se ne svidjaju pa nepristojno prislusnuh. "Znam ja za direktivu iz Beograda da srpska privreda mora u srpske ruke". To covjek dosao primiti direktivu preko telefona. Ispricam kolegama sta sam cula, a oni me gledaju k'o da sam s marsa spala. Ipak svi mi vec pomalo razmisljamo sta smo, tko smo. Prebrojavam u sebi: dva muslimana inzenjera, dva srbina inzenjera, jedna tehnicarka, kak' ti neka hrvatica i jos uvijek spremna se nasaliti zakljucujem: uvijek jebena stranka. Nisam jos shvatala da direktiva "Srpska privreda u srpske ruke" znaci odredjivanje minimalnog procenta srba u poduzecu. Nije jos bio dosao Brdjin naputak. A i onaj direktor mi izgledao kao neki seljacic zaogrnut u dobro odijelo,uvaljen u udobnu fotelju. Uvijek se nekako ljigavo smjeskao. Ma sta ce on? Njemu vise nista ne treba. A i mi smo druga firma, sta mi imamo s njim. Mi za sad nista, ali oni iz AIPK_brzo osjetise njegovu cvrstu ruku. Krivo ga procjenih.
Tih dana sam radila neke ustave za AIPK i bila u direktnom kontaktu sa ing. Nebojsom Opacicem ( molim niposto ne mijesati sa arh. Nebojsom Balicem). Ulazi on jedan dan u ured, opet je subota. Na njemu uniforma JNA, ispeglana, cizme blistaju, pistolj do koljena. Ovi moji se okupljaju oko njega, dive se pistolju koga on ponosno pokazuje. Eh sta ti je nasa vojska. I ja sam nekad bila ponosna na nju, ali tih dana me zeblo oko srca kad vidim tu uniformu.
I ovo su BL sjecanja.
Nada Š. D.
Doba: ratno...tamo preko Save ili nije, ne sjecam se tocno, ali tu je negdje...tel. veze su jos funcionirale.
Lokacija: BL
Nismo vise podrumski stakori. Sad smo u zgradi propalog Plana u centru grada. Firma se povecala za jos dva clana, jednog srbina tehnicara i jednu hrvaticu tehnicarku. Doduse na crno, ali trebaju svjeze snage jer se projektira pravoslavna crkva, ona u centru grada, izmedju banskih dvora. Dan ruzan, kisovit... Evo opet Opacica. Sta sad ovaj hoce? Posao s njim je zavrsen. Bio covjek u gradu pa svratio da telefonira na nas racun. Kostimografija kao i prije. Prvo zove slovenca, pa mu onako arogantno:"Sredite vi svoje gulanfere, pa cemo opet zajedno". Zaboravio covjek kako su slovenci plakali na CKSKJ_u u Beogradu. Onda zove Esteru u Orebic na Peljescu:"Eto gospodjo Estera cuvajte mi vikendicu. Kad prodje ova glupost opet cemo mi zajedno."
Odmah nakon spustene slusalice konstatira kako sve hrvate treba pobiti. Ne sumnjam da on tocno zna tko je tko u nasoj firmi. Svratio je jos jednom, ali to je bilo u vrijeme kad tocno znam da je rat vec poceo... tamo preko. Dosao covjek na kavicu kod nas, prije nego sto ce piti kavicu u Zagrebu. "Za dva dana mi smo tamo" kaze. Valjda cuo od Arkana. Brdjin naputak stigao, projekt crkve nam oduzeli. Onaj kolega na crno zajedno s projektom otisao u cistu firmu. To sto je ovom nasem pravom projektantu otac pravoslavni pop nije pomoglo. Okolis mu zagadjen. E taj moj kolega sto bi trebao biti pravovjerni dodje jedan dan zabrinut. Zvali ga u MZ da ga naoruzaju. Izvukao se na sluzbeni put u Rusiju. Pitam ja mladjeg kolegu muslimana jesu li i njega zvali. Kaze da jesu, ali da preda oruzje kojeg on nije imao. Dosli mu kuci i oduzeli dalekozor. Tih dana suma Prasnik bila je strah i trepet za BL. A rovovi, a bunkeri, a naoruzanje! A embargo? Nista embargo, sve su ustase dobili od amera. O cipelama one vojske preko Save pricaju se bajke. Kazu, koza meka kao za rukavice. I ovi "nasi" poceli pricati bajke. Kazu dolaze "nasi". Koji nasi? Koga je briga za nas? Za Sarajevo ne postojimo.
Dolazi i moj Slaven, ravno s ratista. Povlaci me u stranu i kaze:"Ovi tvoji u S.Gradisci u plinskim komorama spaljuju nase." Pitam jel' on to vidio? Nije, al' vjeruje. Usput mi isprica sadrzaj pjesme koju je pjevala njegova vojska: Ko to kaze, ko to laze Srbija je mala? Bice mala, bice mala ako bude srala.
Tamo gdje sam htjela s nekim dragim provesti svoje zadnje BL dane urnebesno se slave padovi Vukovara, Jajca, Dervente...uz pjesmu Igrale se delije preko zemlje Srbije.
I to su BL sjecanja
Nada Š. D.
I na kraju:
Ne bih ja potezala Serbedjiju. Dobro se ja sjecam onog intervjua u vozu za Beograd. Bio prikazan na TV. Gospodin je tad rekao da je on za Jugoslaviju, a fakticki je vec bila raspadnuta, a i znalo se kakve konotacije u tom momentu ta rijec izaziva. Uostalom, gospodinu nista ne fali. Setka se Brijunima k'o Tito. I Stulic mi je drazi od njega, bar se drzi nekog svog principa. Ni Djole mi nije neki izbor. Pricalo se da mu je retorika na zadnjem predratnom BL koncertu bila nesto izmjenjena. Nisam bila, pa to uzimam s rezervom. Moji favoriti s te strane su: Ljuba Tadic, glumac ( niposto ne mjesati sa Ljubomirom Tadicem, filozofom) i Bora Todorovic,glumac, brat Mire Stupice (niposto ne mjesati Borom Corbom). Sve ovo po mojim dosadasnjim saznanjima, jer uvijek covjek nesto naknadno procita i onda ispadne "e, jesam se z....o"
Svim nasim mladima i nasim malima, igrali se oni sa kengurima, setali maksimirskim sumama, pili javorov sirup u Canadi, ucestvovali u svemirskim programima, sanjkali se na hladnom sjeveru Evrope, kupali se na kanarskim otocima, svirali u americkim bendovima saljem pregrst pusa.
Nada Š. D....ona sto zna da voli i zna da se druzi, jer i u listu obicne djeteline nadje ljepotu.
Za sve one koji su imali volje citati ove moje komentare (znam da se mnogima smrkne cim ugledaju ono Nada Š. D. i treba da im se smrkne):
Kad sam napokon bila na slobodi i oslobodjena od svega (Grofe oprosti, stalno Te potkradam), puno puta sam, nasavsi se u situacijama koje su izgledale beznadno, zazalila sto ono vece 25. 9. 1992. nisam imala oruzje i ustrijelila bar jednog od onih gadova koji su me izbacivali iz stana. Oni bi naravno izresetali mene i tako bih se ja rijesila svih onih muka koje mi donese oslobodjenost. I ako se te situacije jos javljaju, ipak zivot je lijep. Sta ima ljepse od igre sa svojim unucima (bas sam baka svojih unuka, kako lijepo rece onaj gospodin kome se ne svidjam, pa ode).
Samo da svi budemo zdravi.
Pozdrav Nada Š. D.
Svoj zadnji komentar na ovoj stranici sam pisala s namjerom da bude zavrsni i ako mi ona rijec PRIJATELJ nije dala mira. Premda su mi neki, zaustavljajuci se u Zagrebu na svojim cestim putovanjima na relaciji sjeverozapadna Evropa-BL i obratno, vec u onim ranim poratnim godinama, osporavali moje kriterije prijateljstva, ja se onda, a ni sad, nisam mogla sloziti s tim.
Nasa prica, mog prijatelja i mene, pocela je u postzemljotresnim BL danima. On, inzenjer u najvecem stvaralackom naponu, ugodne vanjstine, vjest kozer, osjetljiv na probleme okoline. Ruke dobrodoslice siri svim dobronamjernima. Ponekad malo zabronda, ali taman toliko koliko meni pase. Izabrao me za suradnicu na jednom kapitalnom BL projektu. Mene, mladu tehnicarku, u tom podrucju struke oskudnog znanja (geodezija, niskogradnja). Da fizicki izgled nije bio presudan mozete zakljuciti i na ovom blogu. Suradnja je bila gotovo idilicna. On me bodri, poducava, zbog mene dolazi u poneke, doduse sitne sukobe s pretpostavljenima. I ja zbog njega. Zajedno smo na pauzama, na malim firminim festama. Posao fantasticno napreduje, a trac se siri nevidjeno. Ma samo vi pricajte. Osim sto sam mlada tehnicarka, ja sam i mlada zena ciji je suprug daleko u JNA. Usto sam i mlada mama jednogodisnjeg djeteta. Dijete se razboli. Panika. Moj, tada ga jos nisam zvala prijateljem, nazva najboljeg BL pedijatra, ugovori s njim pregled kasno navece u djecijoj bolnici, odveze nas svojim autom, u svoje slobodno vrijeme. Slijedecih dana nas vozio na inekcije. Za mene je to bio razlog da ga zauvjek zauzmem za svog prijatelja. Tako sam bar mislila.
Posao o kome sam pricala potraja oko dvije godine. Nakon toga prijatelj ode u drugu firmu. U medjuvremenu je stvorio svoju obitelj. Sve vrijeme nastojim odrzati prisan kontakt (svidjalo se to nekom ili ne), a cini mi se i on. Tako se povremeno nadjemo u kaficima, padne i poneka zajednicka vecera. Pri svakom susretu se sire ruke, puse, razmjenjuju price. Moj prijatelj se vraca s godisnjeg odmora sa svojom obitelji i prvo svraca do mene s buketom cvijeca nabranog negdje uz Unu. Sjajno mu ide u zivotu i ja sam sretna zbog njega.
Dodje i to predratno doba. On u reformistima, meni drago. A onda, malo po malo, cujem: onaj tvoj stalno glasa za prijedloge
SDS_a. Ma nemoguce. Provjeravam kod drugih. Istina. Situacija se u gradu zahuktava. Prvi koga moj prijatelj otpusta sa posla je rodjak mog supruga. Nisam ga bas volila, ali ovdje se ne radi o tome. Zajedno sa suprugom prodje pored mene u Marticevoj i ne primjeti me.
Doba: prosla godina
Lokacija:BL, Stupnica
Ispracamo kolegu, znanca, dragog covjeka, suradnika. Groblje puno amerikanaca, zagrebcana, rijecana, sarajlija. A pokojnik je bahreinac. Umro sam samcat. Bar sad nije sam, dosli smo. Nekako mi sve ovo vise lici na vrisak nego na ispracaj. Zujimo k'o pcelice, grlimo se, ljubimo, uz neizbjezno pitanje "gdje sad zivis?"
I moj bivsi prijatelj je tu. Stoji sam na rubu groblja sa rukama spustenim i prekrizenim ispred sebe. Nema ih kome rasiriti.
Nada Š. D.
Pita me kolegica blogerica tko me sad tako naljutio? Zar ostavljam dojam trnutno ljute osobe? Zapravo se ne sjecam kad sam zadnji put pisala komentare tako smirena, sa divnim osjecajem da sve to polako ostavljam iza sebe. Uvalila se covjeku na stranicu, uvalila mu se i u fotelju, doduse onu drugu, bakinu, malo podrapanu. Jos sam mu trebala uzeti kucni ogrtac i slape i reci: ajd' ti setat', ja cu nastaviti. Opozicijski?
Ma ne. U Zagrebu ja pricam opozicijske price, bez puno uspjeha, naravno.
Ovo dolje se degodilo neku vece.
Jurimo kisnim zagrebackim ulicama na mjesto gdje trebam preuzeti nesto u odredjenom roku, inace...Tu je, blizu, iz Kuslanove, ali hajd' ti stigni jednosmjernim ulicama. S malo zakasnjenja ulijecem u ured, a gospodin ceka nasmijesen. Laknulo mi. On bi jos malo i popricao, ta bili smo susjedi. Mi susjedi? nesto me strecnu. Ma gospodjo bio sam u vasem uredu-spavaonici, u onom naselju. Nemam pojma o cemu prica, pa se vadim na konstataciju o ugodnom okruzenju. Potvrdjuje uz opasku da je tu previse hercegovaca. Ne bi ja bila ja kad ne bih rekla:"Nemojte Vi meni na hercegovce."Pitanje jesam li i ja? Ne bosanka sam. Na dalnje insistiranje jedva prevalih preko usana:"Iz BL".Pozurih van uz izgovor da me ceka suprug, a gospodin me zaustavlja s opaskom da je duznost muzeva cekati zenu. Opet, vec tisucu puta otslusano ono o lijepom gradu, lijepim zenama, lijepom Vrbasu. Zavrsilo se gospodinovom pricom da moram svoje unuke uciti da je BL njihov grad. Jedva se izvukoh.
U autu, na povratku kuci ta mi se recenica vrzmala po glavi. Njihov grad? Vecina im prapredaka dosla u BL trbuhom za kruhom, dekretima, voljom politike. Jedino im baka izabrala BL da je njezno voli. Sta oni imaju dolje? Onaj veliki komad paprikovacke zemlje oteli davno, davno. Njima nisu ostavili ni za vikendicu (hvalio se onomad Rudi Opacak preda mnom kako su otimali barunici). Pra, pra bake, dide i ujaci im leze ogradjene na groblju Sveti Marko. Pra didu su dozvolili da se rodi u centru BL, ali ga moradosmo sahraniti na periferiji Zagreba, prije vremena. Ima ih pra, pra baki, striceva, tetki i na Novom groblju, ima i spomen obiljezja...Ni ja ih ne obilazim, sta ce oni? Mozda jednom. Vise od grobova, vise od roda tako bliskog da blizi ne moze biti(ista mati, isti otac), me vuce Vrbas. Zato ih ne vodim dolje. Mogao bi ih privuci.
-kraj-
Nada Š. D.
Odsuta urednik prilog pitanje, pa sta cu...
Komentar umjesto priloga
Nacionalno oNEsvjescen (3) al’ onaj pravi ili neRACUNAJTE NA NAS
Posto sam u prethodna dva nastavka otkacio (iskrenije receno odjeb’o) nacije sa duznim respektom prema istima, hajde da se malo pozabavim generacijama. Generacijama Srba, Hrvata i Muslimana; posebno vasom (generacijom) “naivnih’ koja je za zakletvu Titu spjevala stih. Za one koje ne znaju ja sam padobranac u ovome skupu, infiltriran od onih iz sezdeset i neke...
Stranica bloga se polako download-irala pa se cuje i muzicka kulisa:
U ime svih nas iz pedeset i neke (tu negdje blizu)
Za zakletvu Titu ja spev’o sam stih
Ne spominjem proslost ni BITKE DALEKE
Jer rodjen sam tek POSLE NJIH
Da, POSLIJE NJIH. Dovoljno DALEKO da niste osjetili zadah rata, dovoljno djeca da niste primijetili kako se uspostavlja revolucionarna vlast, dovoljno srecni da o mladosti imate lijepe (kao Abu-eve) price. Dobro, i moja generacija je bila te srece, jedino smo teze dolazili do posla.( A kada bi najzad dosli cekali ste nas vi da nam kazete da smo mladi, nadobudni, da je vrijeme pred nama, podmetnuli ste nam uranilovku i slicne fraze svih nasih generacija ispred.) Takodje nismo uspjeli prikupiti dovoljno godina radnoga staza i dobili drustvene stanove koji su poslije rata otkupljivani za male novce. I sto je najvaznije nismo imali sansu kao vi da formiramo porodicu u mirna vremena, pa da zbog te iste porodice okrenemo se sebi i razmisljanju kako je od rata sacuvati, kako ‘naguliti’. ( Ovo ‘naguliti’ nemojte shvatiti doslovno, odnosi se na nas ’pametne’, nas na zapadu, koji nismo mogli na Balkanu pronaci “nase”. Da smo ih nasli - ostali bi, da li?) Nisam upotrebio rijec bjezati/izbjeglice/prognani jer prave izbjeglice/prognani se nalaze i dalje na Balkanu, oni su izbjegli/prognani od zivota. Ali sute, za postovanje. Vjerovatno svjesni sta se desilo nakon cetrdeset godina sutnje, u strahu sta bi se desilo...
Al’ zivot pred nama jos bitaka skriva
I preti nam preti ko duboki vir
Ja znam da nas ceka jos sto ofanziva
Jer moramo cuvati mir
RACUNAJTE NA NAS
RACUNAJTE NA NAS ‘NAIVNE’. Kao i sve druge odrednice covjeka/individue i naivnost je nekako ‘urodjena’. Jedino kod vase generacije nije. Vi ste bili ‘naivni’ (generacijska deformacija) i vise niste. Ma nemojte. Ako niste primijetili uciteljica zivota kaze da je vasa generacija ‘naivnih’ najbolje prosla u cjelokupnoj istoriji prokletoga Balkana. Imali ste cetrdeset godina mira, imali ste ono sto nije imala ni jedna druga generacija. Da niste mozda Vi, vasa generacija i najvise krivi sto taj mir nije sacuvan. Sto ste dozvolili onima ispred (tada sezdesetogodisnjacima) da nam donesu svoju proslost/svoju uciteljicu zivota. Sve generacije imaju neke druge istorije/ uciteljice zivota. A ja jbg-a vise volim neke druge uciteljice zivota, prirodnije. Bay the way, da li znate da po najnovijim saznanjima Kosovska bitka jeste odrzana na Kosovu polju al’ ne ‘BAS’ na Kosovu, vec su Turci i Srbi to polje uzeli pod koncesiju samo za potrebu da se pomlate. Pod koncesiju; lijepse zvuci (zapadnjacki); zasto agresori , osvajaci, branitelji. Pa Zapad uzima POLAKO cijelu Jugu pod koncesiju za sitne pare, bez kapi prolivene krvi, zapadnjacke. A mi pljujemo sami po sebi dok Zapad i cobani uzivaju.
U nama je sudbina buducih dana
I neki se mozda i plase za nju
Kroz vene nam protice krv partizana (ustasa? i cetnika?)
I mi znamo ZASTO smo tu
Racunajte na nas
ZASTO? Da danas kada Vam se zaokruzio jos jedan zivotni ciklus odredite vasom prosloscu novim generacijama i sadasnjost i buducnost. Svoju niste znali ni sacuvati ni odrediti pa hocete tudju. Uostalom i vama su isto uradili oni prije vas, razmislite. Sada ste rijesili vase privatno, (odrasla djeca, odskolovana, otisla svojim putem) nasli svoju sigurnost (?), svoje mjesto pod suncem. Koliko godina danas vi imate? Neko rece sezdeset. U cetrdesetima ste na poslu tabirili po kruzocima sta nam se sprema, a onda zurili kuci da gledate svoja posla. A danas kada Bosna lici, ma ne lici, ista ona Juga vi bi da mijenjate nesto, al’ iz Amerike, Australije, da metete ispred “svoga praga” koji je vas samo za potrebe dizanja prasine. A drska dugacke metle lako pukne. Prasina se digne a Vi na svjezem vazduhu. Normalno ne vasom krivicom, al’pogledajte: ko bi bio pobjednik izbora u Hrvatskoj da se pitala dia/spora/reja. Da su oni kojima Hrvatska nije dom odlucili o predsjedniku kucnog savjeta.
Ovdje ( u Njemackoj i Australiji) na zapadu nikad nisam uspio objasniti zapadnjaku pojam naseg seljaka, a i naseg intelektualca. Da probam vama.
Nas seljak kada mu vlast pokusa preko njive provuci put izadje na istu sa zapregom, traktorom i nezaobilaznim vilama ali nikad sam. Izadju i svi drugi seljaci ne sto ga vole, vec da sprijece da se to isto sutra ne desi njima. Izadju odmah, na vrijeme.
A nas intelektualac, recimo arhitekta, prica o devastaciji urbanog u Banjaluci par decenija poslije. Sa poprilicne i istorijske i fizicke udaljenosti. Recimo o tamo nekoj vili. Licno znam da je nasljednik dobio lijep stan, a sigurno i pozamasnu matrijalnu naknadu. Ali isto tako znam koliko je bio ogorcen sto mu je “urbanizacija” uzela ‘dom’. Ali sam siguran, znajuci ga, da je jos ogorceniji da njegovi sugradjani decenijama poslije ispravljaju krivu Drinu, koja se ne moze vise ispraviti. Kasno Marko na Kosovo stize. Bolje da nije ni dos’o.
I onda kazemo cobani (seljaci, a intelektualaci) su na vlasti.
Sumnjaju neki da nosi nas pogresan tok
Jer slusamo ploce i sviramo rok
Al’ negde u nama je bitaka plam
I kazem vam sta dobro znam
neRACUNAJTE NA NAS
....nastavlja se drugi dio kulise.......
Moj dom je dolje u predgradju
Od centra prema zapadu
Gdje sunce sja kad zalazi
Gdje sunce sja samo kad zalazi
Moj dom je tamo gdje si ti
Moja draga ljubavi
Moj dom je tamo, tamo gdje sam ja
Takva je moja sudbina
Moj dom je tamo gdje imamo sve matrijalno, al’ duhovno uglavnom nista. I sere svako ko kaze drugacije sto pokazuje i prisustvom na ovom i svim drugim blogovima. Ne znamo ni imena prvih komsija, osmjehujemo se i pozdravljamo svakog u prolazu, drzimo dupe uza zid, i ili zivotarimo ili radimo od jutra do mraka. Nema izlaznica, bolovanja, odmaranja na poslu. Ma nema ni postene sale ni svadje, bez bloga. Zivimo za ponovni odlazak u zavicaj i onda...
Na mojoj kuci tri parole
HOCEMO...ZIVIO...i DOLE...
A na fasadi odmah iznad vrata
Tri rupe od metaka iz proslog rata
LIJEVA STRANKA; RUKE GOREEE; DA VAS CUJEEEEEM
O o o o o o o !!!!
Tu ne moze nista niti bog IDEMO, GLASNIJEEEE
O o o o o o o !!!!
Samo jedno mjesto na svjetu se zove dom
...i onda tamo jurimo da sretnemo sve koje volimo, koji nam nedostaju. Popunimo dusu prokletom Bosnom, punimo pluca njenom havom, pijemo pravu vodu i jedemo domacu hranu i fata nas muka, kako se blizi dan povratka u matrijalno pa pocinjemo i da mrzimo ono sto najvise volimo. I onda se vratimo na Zapad pred monitore i zaboravimo da prije nego pocnemo da seremo po tastaturi oborimo pogled ka dolje i primjetimo da nam je dupe u zapadnjackoj fotelji/reclineru ( i nemojte sada o istorijsko- uzrocno-posljedicnom polozaju dupeta, vi ste uglavnom tehnickih struka, tj dupe je tu gdje jeste) svima, a ne samo vjeki....
Na mojoj kuci tri parole
HOCEMO...ZIVIO...i DOLE...
A na fasadi odmah iznad vrata
Tri rupe od metaka iz proslog rata
E pa prije nego se vratite na zapad, pa podjete o ratnoj odsteti, sjetite se da se naknada izracunava na osnovu stete. Toliko za prst, toliko za ruku, za nogu. E onda otidjite recimo pred onu Srebrenicku majku koja je nazvala puteljak do kuce imenom Josipa Pejakovica. Kaze izgradio joj kucu (uz pomoc humanitarnih organizacija), sinovi joj nisu mogli, oni je izdrzavaju, svaki joj salje po 200 maraka mjesecno, tu odmah sa mjesnog groblja. Za svakog mrtvog sina 200 maraka mjesecno. Dva sina 400 maraka. Zamolite nju da vam pomogne da izracunate kolika je vasa odsteta. A ne morate nju, po cijeloj Bosni mozete naci i majki i oceva ,i brace i sestara, i djece iste sudbine. Oni sute.
Nocas cu preci granicu
Okrecem novu stranicu
I u lokalu pored stanice
Ja pjevam/PLACEM da pucaju glasnice
A onda potrazite mladost ove Bosne, ako imate muda,onu djecu koja su prezivjela bez kiseonika, bez pelena, cokolade, koja nisu imali djetinstvo, mladost pa ih upitajte jesu li nasli vasa izgubljena radna mjesta, bonove za topli obrok, radni staz. Jesu li nasli ista od toga sto ste vi izgubili i jesu li oni krivi sto ste vi to izgubili . Ponudite im vasu proslost u zamjenu za njihovu sadasnjost. Oni izbora nisu imali a vi jeste.
DESNA STRANKA; RUKE GOREEE; DA VAS CUJEEEEEM
O o o o o o o !!!!
Tu ne moze nista niti bog MOZE LI GLASNIJEEE
O o o o o o o !!!!
Samo jedno mjesto na svjetu se zove dom
Samo jedno mjesto na svjetu se zove dom
Moj dom je dolje u predgradju
Od centra prema zapadu
Gdje sunce sja kad zalazi
Gdje sunce sja samo kad zalazi
I nemojte zaboraviti da, prije nego napustite sa predgradja Banjaluku, toj mladosti kazete da su oni BanjOlucani, a vi Banjalucani. Dajte im roditeljima sansu (iako im i ne treba) da svojoj djeci objasne da ih vi ne volite jer su vam oteli grad. Pa na pitanje gdje je njihov grad; da dobiju odgovor da ih ni tamo ne vole oni koji su oteli njihov grad. Dajte im sansu da oni nikada ne dobiju sansu da imaju ono sto ste vi imali, pa izgubili. Bice im lakse. Imati pa nemati nije nimalo lako. Al’ nije do njih, vec do vas/nas.
IDEMO; RUKE GORE; SVI ZAJEDNO
O o o o o o o !!!!
Tu ne moze nista niti bog
O o o o o o o !!!!
Samo jedno mjesto na svjetu se zove dom
Samo jedno mjesto na svjetu se zove dom
S postovanjem, vas
vjeko
PS. Ne trebam naglasavati da svugdje postoje izuzeci. Sami ce se prepoznati i time potvrditi to pravilo.
Jos cu jednom prepricati onaj telefonski razgovor na relaciji BL- Njemacka, koji se dogodio '96. Moja kolegica, inace pod visokom zastitom Guge Lazarevica (svaki arijevac ima svog ustasu, da bi poslije mogao reci...), kaze mi kako sam ja sretna zena zato sto su me vec '92. istjerali. Vjerovatno je mislila da bih bila jos sretnija da su me ubili.
Upetljah se Vjeko u ovo Tvoje obracanje Cou, prvo zato sto mislim da je najbolje od ona tri upucena s druge strane, ali i zato sto je najperfidnije, jer optuzivati nas, sretnu generaciju, za rat, je ipak nebulozno. Jos je nebuloznije da smo sami skuhali poparu svojoj djeci. Tocno je, mi smo imali jedan dobar dio zivota, pa se sad mozemo i patiti. Djeca nas sretnih i izbjeglih su, nazalost, najgore prosla. Odbijajuci uzeti oruzje na raznim stranama, potucajuci se po tudjim zemljama bez papira, trpiti izgone kao zadnji kriminalci, upisivati fakultet po cetiri puta, oboljvati od raznih bolesti koje donosi stres, debelo placaju ono za sto kazes da smo krivi mi, njihovi roditelji.
Mozes li zamisliti situaciju kad djevojcicu sa jedva navrsenih osamnaest godina skidaju do gola na izlazu iz RSK?
Nada Š. D.
U svojim poslijeratnim ZGB i njemackim godinama pitala sam se cesto zasto me Bog tako kaznio. Prelistavala sam svoj zivot od najranijih dana i trazila nekog komu sam nanijela zlo. Uvijek bih dosla do Rasida. I uvijek bih se zapitala bi li i sad isto ucinila. I uvijek je odgovor bio potvrdan. Dobro, ovdje necu spominjati one sitne zajebancije oko malo manje pametnih kolega, pa oko onih prepametnih, pa onih tastih...To se valjda ni kod Boga ne racuna.
Prica o Rasidu ide ovako. Osamdesetih godina sefovi, inzenjeri dolaze i odlaze. Bilo ih je sjajnih, ali previse posla i odgovornosti za relativno malo para tjera ih dalje od nas. I dodje nama Rasid. Preporuke sjajne. Poslije smo saznali da su tamo odakle je dosao ispekli janje da proslave njegov odlazak, a projekt koji nam je podastro kao referencu, bio je tudji. Uvijeti Rasidovi su bili stan i magisterij na racun firme. Sve je dobio. Rasid je inace lijepo pjevao, ali sa strukom nije imao veze. Posla bivalo sve manje i manje, place tanje, a on prepisuje tudji magisterij. Pritom nas poziva sve jedno po jedno na razgovore u cetiri oka. Zalimo se tehnickom direktoru, pa onom glavnom, nista ne pomaze. Skupljamo glave i odlucujemo se na protunapad. Kolovodja ja. Ja najbolje znam pravilnike (pravila ih), ja najbolje pisem, ja najbolje govorim. Misle moje kolege da ja ne znam da je to po onoj ' tudjim klincem mlatiti gloginje', ali znam i to ako odustanem nista od posla. Komisije, zalbe, predstavke. Dolaze i oni iz gradskog Komiteta. Upozorava me i moj dragi, dobronamjeni Haso da se maknem, neka se i drugi isprse. Uglavnom, da ne duljim pricu, rijesismo se mi Rasida. Nismo mu mogli dati otkaz, pa smo ga lijepo ispratili. Danas je Rasid profesor na jenom fakultetu, uci studente. A bi li ja opet? Bih, pa i ako to znaci kaznu Boziju.
Nada Š. D.
Vjeko, svojim komentarom ti privuce moju paznju i odlucih se da prokomentarisem nakon duzeg vremena, tokom kojeg sam bila “bez teksta”.
Dobro si selektirao generacije. I drago mi je da si upozorio na patnje neduzne djece.
Treba nas podsjetiti na svijet u kojem zivimo. Djeca pate svuda po svijetu.
U velikoj i mocnoj Americi oko 800 000 djece svako vece ide na spavanje u raznoraznim prihvatilistima, bez svoje pidzame. Roditelji su ili u zatvoru ili se negdje drogiraju ispod nekog mosta. Ovdje u Montrealu na hiljade djece dodje ujutro u skolu gladno. Roditelji nisu u stanju da im pripreme dorucak iz raznoraznih razloga.
Ponovo stizu misli o nekoliko lijepih recenica koje je rekao Ivo Andric kad je govorio o potrebi covjeka da prica, povodom primanja Nobelove nagrade. Sad necu citirati nego reci mojim prostim rijecima: kako je tesko biti rodjen ne svojom voljom, dobiti naciju i religiju, trpiti atmosferski pritisak (koji nije ni tako mali), gledati mile i nemile dogadjaje i ljude oko sebe, i na kraju imati svoje misljenje o svemu tome. Tesko je biti covjek.
Dobro si pogodio o nama sezdestgodisnjacima . Mi smo ti sad u dobu kad volimo biti pametni i davati savjete. Isto tako imamo dosta slobodnog vremena kojeg mozemo provesti na internetu, pricajuci pricice iz blize i dalje proslosti. Danasnja tehnologija i komunikacije su izvanredna stvar, ali ima i druga strana medalje. Pises, i tvoja pisanja cita mnogo vise ljudi nego sto ti bi zelio i sto uopste mozes zamisliti. Tu je i opasnost od dvije bolesti. Prva bolest je ovisnost, a druga je specificna za nas i mnoge slicne blogove a to je balkanski virus. Saima je to dobro primjetila. Ima dobro izvjezbano oko da otkrije simptome. Sta je ko uradio u zivotu, zasto je pobjegao iz rata, to mogu biti beskrajne akademske diskusije. Na kraju se sveda na “work speaks for itself”. Ovo sam naucila od jednog mladica, prijatelja moje kcerke. Uvijek tvrdim da se od djece moze puno toga nauciti. Pravo da ti kazem mene je tamo bilo STRAH od svega. Kad sam prvi put pozelila da izadjem iz svega?.Kad nisam bila u stanju da mojo kcerci od osam godina objasnim sta znaci natpis na nasem stepenistu “Ana balinkusa”. Ona je osjecala da je to nesto ruzno u ondasnjim uslovima.
Nisam filovala djecu nikakvim pricama , samo smo uporno citali knjigu s pjesmama cika Jove Zmaja ilustrovanu crtezima Mersada Berbera. Zlatni leptir Mire Aleckovic o mravu koji se pored svoje hiljadu djece brinuo o jednoj gusjenici. Svi su ga ogovarali , kao nije mu dosta njegove sirotinje, pa jos prima i tudju djecu. Gusjenicu je jednom zabolio stomak, pocela da se uvija i pretvorila se u divnog leptira. Tu je i knjiga Garavi sokak od Mike Antica, posvecene njegovom drugu s kojim je sjedio u klupi tokom drugog svjetskog rata. Drug je bio ciganin i u to vrijeme svako je sebi davao slobodu da ga gura i tuce. Zanimljiva je pjesma Ciganska molitva, gdje on moli boga kad umre da mu posadi hrast pokraj groba. Hrast neka raste stotinu godina. Onda nek se hrast posijece i naprave nacve u kojima ce se mijesiti hljeb slijedecih stotinu godina.(nadam se da znas sta su nacve).
Da se ponovo vratim na nasu generaciju (baby boomers), koja sad puno pametuje.
Uradili smo sto smo uradili a mozemo jos uvijek mnogo toga napraviti.
Moguce je da ce doci dan kad cu ja poslati neki prilog a ti ces mi reci:
“Hej Dubravka, pa to smo vec citali , pogledaj tamo septembr 2008….”
A ja cu se lupiti po celu : Ooooh
Puno pozdrava od Dubravke
P.S. Niskana je poslala lijep poziv i komentar o zemlji bez granica. Ja se pridruzujem
Priznajem, KRIV SAM:
- Sto sam se rodio poslije drugog svjetskog rata
- Sto sam kao dijete imao lijep zivot (a nije mi trebalo puno)
- Sto me, dok sam bio mlad, nije zanimala politika
- Sto me roditelji nisu kljukali mitovima iz proslosti
- Sto sam se kao mladic bavio muzikom, pjevao na igrankama i bilo mi lijepo
- Sto sam zavrsio fakultet (a nisam morao)
- Sto sam dobio posao
- Sto sam ga shvatao ozbiljno pa bih se (na primjer) nervirao ako bih ujutro kasnio par minuta
- Sto sam vrijedno radio i nisam uzimao izlaznice da hodam po birtijama i kradem bogu dane (za razliku od nekih)
- Sto nisam uzimao (placena) bolovanja da tokom poljskih radova obradjujem zemlju na selu
- Sto sam dobio drustveni stan
- Sto sam radeci stekao iskustvo koje mi je kasnije pomoglo da lakes snadjem u zivotu
- Sto me i dalje nije zanimala politika
- Sto nisam imao svojih (sa sela) koji bi me progurali na rukovodeca radna mjesta (kako bih vise zaradjivao a manje radio)
- Sto se nisam laktao za rukovodece pozicije
Takodjer sam KRIV:
- Sto sam se odlucio za privatluk kada nam je (Ante Markovic) data priliku da iskoristimo svoja znanja i sposobnosti
- Sto sam se okrenuo reformistima kada su dojucerasnji partijasi iz moje firme masovno SKJ zamijenili SDS-om
- Sto sam i dalje vrijedno radio kada su oni drugi dijelili (rukovodece) pozicije medju sobom kada su dosli na vlast
- Sto nisam lijepio slike Franje Tudjmana (kada su drugi lijepili Slobine)
- Sto nisam postao clan HDZ-a
- Sto sam dozvolio da me prevare oni ubaceni po zadatku (a jos uvijek sun a vlasti)
- Sto nisam uzeo oruzje u ruke (da budem iskren, niko mi ga nije ni nudi) kada je dijeljeno ‘ugrozenim’
- Sto mi je supruga izgubila posao jer se nisam javio na mobilizaciju
- Sto nisam suradjivao sa novim vlastima kada nisam imao nikakvih izvora prihoda
- Sto sam danima zivio u strahu da me ne ‘pokupe’ na ulici (a morao sam se kretati)
- Sto sam mjesec dana zivio u strahu da cu dobiti bjesnilo kada me na ulici ugrizao pas lutalica, ostavljen od onih koji su ‘dobrovoljno’ napustili grad (I oni su vjerojatno krivi sto su psa ostavili samo nece da priznaju)
- Sto sam morao slusati cetnicke pjesme u izvedbi djece iz komsiluka
- Sto su mi djeca morala trpjeti nacionalisticke ispade dojucerasnjih kolega
- Sto svoju djecu nisam ‘hranio’ mitovima i legendama
- Sto sam morao ‘dobrovoljno’ otici iz grada kada je za to doslo vrijeme
- Sto sam morao placati za silne potvrde kako bih se mogao ‘dobrovoljno iseliti’
- Sto se nisam odmah iselio jer su bivse radne kolege postale nestrpljive (I obilazile nas da vide kada cemo otici)
- Sto sam morao pretrpjeti sve one neugodnosti prelazeci u Hrvatsku u Bosanskoj Gradisci
KRIV SAM takodjer:
- Sto sam se u Zagrebu godinu dana borio da prezivim (u uvjetima u kojima ni domacini nisu bili u puno boljoj situaciji)
- Sto sam se kao izbjeglica iz Bosne osjecao ponizeno morajuci zivjeti od pomoci drugih prvi puta u svom zivotu
- Sto sam se svercao u tramvaju (pokusavajuci da zaradim koji dinar svojim licnim radom)
- Sto sam aplicirao na useljenje u USA, Kanadu, Svedsku i jos neke zemlje
- Sto nas primise za useljenje u USA
- Sto sam po dolasku u USA ponovo zivio (istina, jedno krace vrijeme) od pomoci drugih
ima jos...
Jos vise sam KRIV:
- Sto sam relativno brzo dobio posao
- Sto mi je u tome pomoglo moje znanje i iskustvo (steceno ucenjem i radom u bivsoj domovini)
- Sto sam opet (vrijedno) radio
- Sto mi je USA dala sansu da radim i zaradim da ne moram zivjeti na tudjoj grbaci
- Sto su mi djeca (uspjesno) zavrsila skole i fakultete
- Sto i oni (vrijedno) rade i ne moraju zivjeti na tudjoj grbaci
- Sto ne idem u barove i kafice i ne kradem bogu dane
- Sto nemam dugova na kreditnim karticama
- Sto sam svojim radom kupio (omanju) kucu (I u medjuvremenu je otplatio) a nisam je oteo od nekoga
- Sto imam lijepo dvoriste u kojem uzivam kad god je lijepo vrijeme
- Sto opet uzivam slusajuci lijepu muziku
- Sto zivim zivot slican onom kojim sam nekada zivio
- Sto jedem onu istu hranu koju sam jeo u starom kraju
- Sto se slazem s prvim komsijama (makar ne znam sta o meni misle)
A najvise sam KRIV:
- Sto (uglavnom) govorim istinu
- Sto isto govorim i javno i iza ledja
- Sto ne glumim ni pred kim pa me mnogi ne vole
- Sto nisam nista nicije ukrao ni prisvojio
- Sto ne volim sadasnju vlast u rodnom gradu
- Sto me nije briga za buducnost omladine u starom kraju kojoj je nacija vaznija od icega na svijetu (inace bi nesto uradili)
- Sto ne patim za Banjalukom (onakvom kakva je sada)
- Sto mogu svakom pogledati direktno u oci i reci sta mislim
Evo priznajem KRIV SAM (I ne kajem se za ucinjeno), pa molim slavni sud da donede presudu
Co
Kako ovi tekstovi pod zajednickim, znakovitim nazivom 'nacionano onesvjesceni' na kraju ipak dovedu do sukoba dvije osobe, od kojih se jedna predstavlja opustenijom nego sto je, a druga...ne mogu naci pravi izraz, mozda se sjetim poslije. Dojmovi su moji i ne moraju biti istiniti. Kako ti tekstovi, oko kojih se dogovaralo (vidljivo iz priloga i komentara)dovedu Vjeku do zakljucka da je sretna generacija kriva za ono sto joj se dogodilo ? Kako su Coa naveli da umjesto J'ACCUSE, napise KRIV SAM? Povod je bio ona budalastina na UZBLUZ_u neposteno podmetnuta Caji. Uzroci su naravno kompleksni i koliko god mi njih podastirali jedni drugima, necemo se sloziti. O ratu treba pisati, po meni, ono sto smo sami prozivjeli u BL (Saima u SA)Ne ulazeci u raspravu ko je kriv. Zasto? Zato sto ce 'Coova' strana reci da je za rat kriv...,a 'Vjekina' ono prije...kao da prije prijeg nije bilo jos prije.
B and L
Post a Comment
<< Home