Potres 69.
Od potresa koji je zadesio grad Banjaluku 27. oktobra 1969. je proslo evo vec punih 40 godina. Ovi mladji, rodjeni nakon ovog datuma, koji je na izvjestan nacin odredio sudbinu Banjaluke, vjerojatno se cude zasto mi stariji jos uvijek pricamo o tome kao da se sve desilo nedavno. I zasto je taj dogadjaj toliko vazan ako se poredi sa tragedijama koje se diljem svijeta dogadjaju zadnjih godina, sa hiljadam i desetinama hiljada mrtvih.
Istina je da je broj poginulih nemjerljiv sa, na primjer, brojem poginulih uzrokovanih elementarnim nepogodama zadnjih godina (iako je svaka ljudska zrtva neprocjenjiva) ali je za nas, banjalucane, taj potres dosao iznenada, bez najave, i unio u nase zivote nesigurnost koja je nama, u ono doba, bila nepoznanica. Zivot na onim nasim prostorima je u to doba tekao relativno mirno, bez velikih stresova: sve nam se cinilo nekako normalno, nije bilo velikog bogatstva, ali nije bilo ni velike bijede, imalo se dovoljno za jedan lagodan zivot, nije se trcalo za parama. E u taj jedan takav zivot se umijesala sila s kojom se nije moglo boriti i koja je nametnula svoja pravila i zakone.
Od tih dana je Banjaluka pocela gubiti onu svoju dusu: manje zbog toga sto su je neki napustili zauvijek, a vise zbog toga sto su u grad pocela stizati nova lica, koja su donijela neke druge zivotne vrijednosti od onih koje su gajili njeni starosjedioci. Ovih novih je bilo toliko da je grad s njihovim dolaskom rastao mnogo brze nego sto bi to bio slucaj da potresa nije bilo. Uz to je tadasnja vlast pozurila da porusi sve ono sto je imalo bilo kakve veze sa prosloscu, kao da se te proslosti stidjela: nicala su nova naselja, gradili se novi objekti, grad se okivao u beton. Tako se grad malo po malo otimao iz zagrljaja starosjedilaca a da toga u to doba nismo bili svjesni.
Njegova potpuna transformacija je zavrsena jednom drugom tragedijom koja, za razliku od one prve, nije dosla iznenada, iz njedara zemlje, vec je bila pomno planirana i izvedena silom kojom smo se svi ponosili.
Istina je da je broj poginulih nemjerljiv sa, na primjer, brojem poginulih uzrokovanih elementarnim nepogodama zadnjih godina (iako je svaka ljudska zrtva neprocjenjiva) ali je za nas, banjalucane, taj potres dosao iznenada, bez najave, i unio u nase zivote nesigurnost koja je nama, u ono doba, bila nepoznanica. Zivot na onim nasim prostorima je u to doba tekao relativno mirno, bez velikih stresova: sve nam se cinilo nekako normalno, nije bilo velikog bogatstva, ali nije bilo ni velike bijede, imalo se dovoljno za jedan lagodan zivot, nije se trcalo za parama. E u taj jedan takav zivot se umijesala sila s kojom se nije moglo boriti i koja je nametnula svoja pravila i zakone.
Od tih dana je Banjaluka pocela gubiti onu svoju dusu: manje zbog toga sto su je neki napustili zauvijek, a vise zbog toga sto su u grad pocela stizati nova lica, koja su donijela neke druge zivotne vrijednosti od onih koje su gajili njeni starosjedioci. Ovih novih je bilo toliko da je grad s njihovim dolaskom rastao mnogo brze nego sto bi to bio slucaj da potresa nije bilo. Uz to je tadasnja vlast pozurila da porusi sve ono sto je imalo bilo kakve veze sa prosloscu, kao da se te proslosti stidjela: nicala su nova naselja, gradili se novi objekti, grad se okivao u beton. Tako se grad malo po malo otimao iz zagrljaja starosjedilaca a da toga u to doba nismo bili svjesni.
Njegova potpuna transformacija je zavrsena jednom drugom tragedijom koja, za razliku od one prve, nije dosla iznenada, iz njedara zemlje, vec je bila pomno planirana i izvedena silom kojom smo se svi ponosili.
Danas, 40 godina od tog nesretnog potresa, imamo ovo sto je pred vama: ovaj blog, dio naseg grada (istina virtualni), na kojem se sastajemo da progovorimo par rijeci kada za to uhvatimo vremena izmedju svakodnevnih obaveza koje nam ne ostavljaju puno vremena za razgovor.
Ovog priloga (i podsjecanja na ove ruzne dogadjaje) vjerojatno ne bi ni bilo da mi Renata ne posla nekoliko fotografija iz porusenog grada. Bio je red da ih objavim da Renatin trud ne bi bio uzaludan, a uz to dodah i jednu svoju fotografiju iz tih dana. Na slici su cetiri bivsa druga ispred rusevina Titanika, od kojih jedan (vjerojatno najbolji od nas) nazalost vise nije medju nama, drugi stize u Ameriku da evo trosi svoje slobodno vrijeme da piskara po Internetu, treci se na vrijeme opredijeli za dobitnu kombinaciju, a cetvrti nadje nacina da ukroz ona ruzna vremena opstane u gradu i sredini koja je sada namijenjena samo odabranima. A nekada smo, u ona naivna vremena kojih se danas kroz priloge mnogi prisjecaju, mislili da cemo ostariti zajedno, u gradu u kojem je bilo dovoljno mjesta za sve.
Labels: sjecanja
6 Comments:
Cetrdeset je godina proslo, zar je moguce? Premrzo i nespavan dolazim do familije koja me ostavlja na milost i nemilost njihovoj kucnoj pomocnici. “Dodji kod mene da se zgrijes”, kaze mi ona…a meni samo petnest. Nikad necu zaboraviti taj dan, Zagreb je bio u istoj drzavi, a Banja Luka najdrazi grad. Njeno ime sam nazalost zaboravio.
Nostalgicar
Milanov prilog je pun toplih emocija u vremenu poslije zemljotresa.Zaista je materijalno bilo minimalno. ali komsijska sloga,zajednicko prezivljavanje sa onim sto se imalo u kuci.posjeta predsjednika Tita, sve to cini da nase uspomene u teskim momentima budu lijepe,
Nova tragedija koja se desila u BL nosi samo ruzne uspomene,Razocaranost u komsije, prijatelje, aplauzi bradatim spodobama sa oruzjem i njihovim vodjama i ideolozima.
Ali uvijek vazi ono svjetsko pravilo "da nije svako zlo za zlo".
Meni prvo zlo donese mog Vicu.Ja kad pricam o nasem poznanstvu kazem "Da je dosao da sanira B. Luku pa sanirao mene."
Pa ni nostalgicar nije lose prosao, sa 15 god. i prvim seksualnim iskustvom.!!!!!!
Mnogi od vas su od poslije drugog zla doprinjeli da na blogu citamo o vasoj divnoj i uspjesnoj djeci.Ovde i ako ih ima o njima se ne pise.Nije zanimljivo nista pozitivno.A i vi ste se nesto ucutali.Da vas urodjena banjalucka skromnost ne koci da se hvalite.Hvalite se imate pravo na to.Vecinom se kretalo od nule a pamecu postenjem i radom se postizalo mnogo.
Za kraj. Knjigu "Cetverolisna djetelina" Radmila Karlas je posvetila svojim roditeljima.Ovako:"MOJIM RODITELJIMA JER SAM TAKVA",
Zar ista vise treba reci. Pozdrav Saima
Sjecanje na zemljotres 1969, Banja Luka
Bas nas je te godine zemljotres prodrmao, uzbunio kao pcele u kossnici.
Neki nassi sugradjani poginusse, nestade ljudi odjednom i osta zzalost i sjecanje na te nasse sugradjane.
Ljudi se druzzili pored improvizovanih vatri, spavalo po petero na otomanu u dvoristu, onako, poprijeko otomana, a noge visile. Nije bilo mjesta za noge. Hrkali ljudi bas kao da se nissta nije desilo, a bilo je i drugih zvukova koji su izazivali smijeh mladjih.
Drugi cekali svoja 2 sata spavanja i za to vrijeme odrzavali vatru.
Popadinica je iznijela sto je bilo hrane u kuci. Ulaz u njenu kucu je bio u redu, a i ona je spavala u kuci. I teta Jelena, njena snaha, je svaki cas pitala treba li nekom nessto.
I ssupu smo imali na korisstenju za pranje.
Mi, novi u komsiluku, nismo znali ni imena jednih drugih.
Dzarali po onoj vatri onako i kad nije trebalo.
Jednostavno smo bili ljudi na muci i u nedoumici. Dijelili smo nasse male Ljudske Dusse.
U toku noci je netko povikao da se dijeli kruh kod Vrtica i naravno, mi oko vatre smo se podigli i otissli do Vrtica po kruh.
Stvarno, te noci, malo poslije ponoci, je stigao svjezz kruh, mirisan, a nas je bilo kod ograde ne znam koliko i svi smo pruzzali ruke da dobijemo taj svjezzi kruh, tu pomoc drugih ljudskih dussa.
I te ispruzzene ruke su mi cesto u mislima. Ljudske ruke, djecije ruke...I kruh za sviju, po rukama!
Dobila sam dva svjezza, mekana kruha, jos vruca...grijao me kruh dok sam stigla do one nasse vatrice u Popadijinom dvoristu i ostavila kruh na stranu.
Nisam ga ccopala kao sto sam znala kad sam bila manja, iduci od Insanica pekare onom Alejom, Alejom Ljubavi, kuci.
Kruhovi, dva, ostali su po strani, kao svjedoci necega.
Usta su bila ispucana od neke temperature, uzbudjenja, cega li? Ne znam. Nekako nisam bila gladna.
Sutradan sam issla gledati gdje da se pomaknemo, gdje je bolje za bolesnu mamu? Gdje da se smjestimo, na kojoj livadi?
Kad sam se vratila vidjela sam da je kruh bio netaknut. I opet sam odlazila, vracala se, ali kruh nije nitko dirao.
Na kraju je kruh bio natopljen i dat zivotinjama.
Pozdrav svima koji razumiju, Renata
Dzem od jagoda, kompot od tresanja, himberi od maline i kupine, sok od ruzinih latica, na suncanom prozoru, pekmez od sljiva, bresaka i kajsija, kompot od dunja, kupusom punjene paprika, kiseli krastavci, kotleti skobalja u ulju… Pazljivo, tokom godine skupljne tegle, krec sa nove pijace, poklopci od sarenog papira uvezani gumicom, etikete sa datumom. Zajednicki odlasci cjele familije na Sibove, Trapiste i Starcevicu, branje kupina, skupljanje gljiva i kestena I nedeljni ruckovi.
Zemljotres je unistio skoro cijelu nasu zimnicu te godine i tako prekinuo jednu divnu i korisnu tradiciju. Nikad vise se u nasoj kuci nije pravila zimnica, nikad vise spajz nije bio pun i licio na sebe. Te godine se izgubila vjestina da se pekmez pojede kasikom a tegla iz vana izgleda kao puna; Nije vise bilo kotleta skobalja sa kostima koje su se magicno istopile u marinadi pripremljenoj majcinim tajnim receptom.
Zemljotres je ubio zimnicu!
Nostalgicar
Ovaj lijepi Nostalgicarov komentar me ponuka da se javim na ovu temu, siroku, duboku, neiscrpnu. Pocetak jedanaestog mjeseca potresne godine. Sunce zubato, al', ipak sunce. Bog se malo smilovao. Moje poduzece, kao donaciju gradu, salje brigadu gradjevinskih radnika, nekoliko kamiona gradje i mene. Utrapise mi sljem uz napomenu: nikud bez njega. Zadatak: prva, privremena sanacija stambenih objekata. Lokacija: Marticeva. Nista ne izleda strasno. Osim kuce na pocetku lijeve strane ulice, sve se svodi na porusene dimnjake i par izvaljenih duma. Konstatacija izvana. Unutra kaos. Do nekih katova se ne moze doci. Kamene stube izvaljene iz lezista. Radnici premoscuju daskama i zabrinuto mi govore: "Nemoj sefice gore, mi cemo..." Strah me, al ne smijem pokazati. Tamo gdje se mogla docekati zima zatvorismo dume daskama, ozidasmo nove dimnjake i poneki pregradni zid. Ljudi na ulici vuku za rukav: "'Ajte prvo kod mene, kod mene je najgore." Prilazi mi starica, malo pogrbljena, fina gospodja, vidi se. U ocima joj neki vragolasti sjaj, a na usnama jos vragolastiji osmjeh. Ova nije sva svoja, pomislih. Kome je sad do smijeha? "Jeste li vidjeli Ferhadiju ?" pita i smjeska se. Ferhadija mi tad bila miljama daleko. Poslije sam jos par puta cula to pitanje, pa kad zavrsismo sanaciju odoh vidjeti to zbog cega se svi smjeskaju. Jedan dio munare, iznad serefe je bio odlomljen. Ne kuzim sta je tu smjesno, obilazim okolo, trazim. Nista.
Godina '93 u Zagrebu. Cujem srusili je do temelja i onda mi sinu! To si ti, prijateljice moja,damo moja,onomad pokazala srednji prst onom gore ili onom dolje. I ja se nasmijesih.
PS: Od ranih sedamdesetih do kasnih osamdesetih gradili smo BL tako da joj prirodne sile ne mogu puno nauditi...
Nada Š. D.
Kako smo samo nekad znali drhtati iscekujuci nas prvi sastanak, hodati zagrljeni grijuci se vrucim kestenom, bezbrizno voljeti po haustorima i klupama u parku, gurati za kartu u kinu i cekati u redu za kokice, potrositi cijelu mjesecnu platu za majicu iz Trsta, grickati sjemenke na utakmicama i fanaticno navijati za Borac.
Kako smo nekad znali uzivati u trenutku i sanjati o buducnosti, godinama pricati o vojsci ko o najlepsoj avanturi i s nevjericom slusati starije kad pricaju da je zivot kratak.
A jest kratak…
Nostalgicar
Post a Comment
<< Home