Nedeljno jutro u H. Brkica 32
Prelistavajuci nedavno s poznanicom obiteljski album, zastanem kod ove fotke i vise za sebe promrmljam: nedelja. Na tren mi misli odose unatrag. Vidi poznanica da se ja ne mislim vratiti pa me priupita kako znam da je nedelja. Okrenem fotku, ozada pise samo B. Luka, 1978. Po detaljima, kazem joj vracajuci se u sadasnjost i pocinjem joj objasnjavati: Kcer se budila cim bi me cula da se krecem po kuhinji. Muskarci jos spavaju. Vidis na stolu jedan fildjan, mala djezva kave, iz kuhinje donesena vec upotrebljavana pepeljara. Tu su i cigarete Milde sorte. Sve ceka na mene. Ja sam sigurno otisla u kuhinju da jos jednom provjerim kako stoje stvari s pogacom u pecnici, da ne izgori ne daj boze, i da izvadim srbijanski kajmak iz frizidera, mora prije dorucka malo "otpustit". Sigurno se nenadano probudio i dragi, pa ugledavsi svoju miljenicu sa slusalicama na usima, dohvatio se Praktike. Sve se odvija u tisini da se rijecima ne remeti ugoda prvih jutarnjih trenutaka.
Dosta godina poslije vrijeme je restrikcija. Kad netko vikne. struja ! sve se pali: od stednjaka, usisavaca, perilice rublja do radija i TV-a. Grmi na sve strane. Djeca gledaju uzasne slike s okolnih ratista ili glamurozne americke serije, ovisno sta je na programu, a ja i ne prilazim...i onako nemam vremena. Ali kad se potrefi da struje ima u jutarnjim satima, sjedam pred TV i gledam Zeljku Fatorini kraj stola na kome je najcesce kosara sa pecivom i bokal do pola napunjen sokom od narance. Njen barsunasti glas kao da podcrtava atmosveru mira i spokoja. Boze, mislila sam, hocu li ja to ikad vise imati ?
Danas kod mene "ni sveca ni petka", kako bi to rekla moja mama. Svako jutro je isto; ustajanje prije svitanja, sto zbog nesanice, sto zbog posla, i druzenje s kompjutorom.
Ipak ponekad i meni osvane svetac. To je onda kad moji unuci dodju za vikend. Isto kao nekad ustanem rano, samo sada ne pecem pogacu nego kuham slatku rizu, tako oni zovu sutliju. Onda se vratim u sobu i gledam ih kako spavaju. Prvo se probudi Filip. Malo se meskolji, smjeska se, gleda me, ali ne progovaramo, ni on, ni ja. Nakon nekog vremena prvo sto izgovori je: "Baka, ja bi slatke rize". Odmah za njim se javlja Dominik: "I ja bi slatku lizu". Baka zaboravi sve ono s cim je drilala svoju djecu:prvo jutarnja toaleta, pa oblacenje, pa sjedanje za stol...Ne, ne, zdjelice slatke rize stizu direkt u krevet. Naravno to tajimo pred njihovom mamom.
Nada Š. D.
Dosta godina poslije vrijeme je restrikcija. Kad netko vikne. struja ! sve se pali: od stednjaka, usisavaca, perilice rublja do radija i TV-a. Grmi na sve strane. Djeca gledaju uzasne slike s okolnih ratista ili glamurozne americke serije, ovisno sta je na programu, a ja i ne prilazim...i onako nemam vremena. Ali kad se potrefi da struje ima u jutarnjim satima, sjedam pred TV i gledam Zeljku Fatorini kraj stola na kome je najcesce kosara sa pecivom i bokal do pola napunjen sokom od narance. Njen barsunasti glas kao da podcrtava atmosveru mira i spokoja. Boze, mislila sam, hocu li ja to ikad vise imati ?
Danas kod mene "ni sveca ni petka", kako bi to rekla moja mama. Svako jutro je isto; ustajanje prije svitanja, sto zbog nesanice, sto zbog posla, i druzenje s kompjutorom.
Ipak ponekad i meni osvane svetac. To je onda kad moji unuci dodju za vikend. Isto kao nekad ustanem rano, samo sada ne pecem pogacu nego kuham slatku rizu, tako oni zovu sutliju. Onda se vratim u sobu i gledam ih kako spavaju. Prvo se probudi Filip. Malo se meskolji, smjeska se, gleda me, ali ne progovaramo, ni on, ni ja. Nakon nekog vremena prvo sto izgovori je: "Baka, ja bi slatke rize". Odmah za njim se javlja Dominik: "I ja bi slatku lizu". Baka zaboravi sve ono s cim je drilala svoju djecu:prvo jutarnja toaleta, pa oblacenje, pa sjedanje za stol...Ne, ne, zdjelice slatke rize stizu direkt u krevet. Naravno to tajimo pred njihovom mamom.
Nada Š. D.
UMJESTO KOMENTARA
Nisam mogao odoliti a da se ne zakacim za ovaj Nadim prilog jer me slika podsjeti na slican dogadjaj iz Djede Kecmanovica 27, vjerojatno negdje oko 81-ve. Kod nas je u kuci muzika svirala po cijeli dan (a i danas je tako, jer od momenta kada ustanemo, 'pristavi' se radio) tako da su i nasa djeca naslijedila tu ljubav prema muzici. Jednog dana sam tako usao u dnevni boravak i zatekao Davora sa suncanim naocalima i slusalicama na usima pa tako nasta ovaj snimak koji na brzaka skenirah.A kako tada, tako i danas. I Sanja i Davor uzivaju u muzici ali danas se umjesto klasicnih slusalica koriste iPodovi. Ja se jos uvijek drzim onog starog pravila: sto veci zvucnici, bolji zvuk.
Labels: sjecanja
posted by co | 9:17 AM
6 Comments:
Draga Nado i Co, gledajući vašu djecu sa slušalicama sjetila sam se kako i moj 28-godišnji sin je svakodnevno sluša muziku uz slušalice. Vjerovatno je to tako,jer voli slušati glasnu muziku a meni to smeta. Kako ja čujem glasno muziciranje kod susjeda ispod našeg stana, tako i oni čuju nas, pa za ljubav dobrosusjedskih odnosa koristi slušalice.
Pozdrav Enisa!
Jutros idemo u prodavnicu I prolazimo kraj susjeda, Kratko mahanje I nista vise. Izveo svog cuku u setnju. Krajickom oka spazih mu veliku soljicu s kafom u ruci.Istog momenta mi pade na pamet ovaj Nadin clanak I opis jedno mirnog nedeljnog jutra kakvog sam I sama ponekad imala a ponekad opet prizeljkivala, zavisno kad se jutro desilo.
Razmisljam tako o razlici izmedju nas I ovih ljudi ovdje. Kod nas, barem nekad, lagano ispijanje kafe u miru, usput pregledanje jutarnjih novina, caskanje , slusanje muzike, planovi …
Ovdje, frka, I opet samo frka. Vecina amera kafu pije vozeci se u autu da ne bi gubili vrijeme na jednu takvu ‘tricariju’. Kafa je najcesci luksuz koji se upraznjava usput, dok se vozi na posao. Vidjala sam one sto se usput briju, drugi listaju racune, zene se skoro obavezno usput sminkaju ili cesljaju, sinoc vidjeh kako jedna zena istog momenta kad je stala na semaforu uzima turpijicu za nokte, steta gubit vrijeme cekajuci….
Sjecam se svoje uciteljice engleskog, pricala nam o tome a mi nismo vjerovali…nismo shvatali da se ovdje dnevno provede u autu barem sat/dva i da to vrijeme u autu na neki nacin njima zamjenjuje to nase nedeljno jutro, vrijeme kad se odradjuju sitni poslovi ili jednostavno uziva u jutarnjoj kafi. Naravno, ko zna uzivati i voziti.
Ja ne znam, ali imam zato svoje nedeljno jutro.
Moj Frane je dosao iz Rusije 19 ovog mjeseca po vizu.A onda nastaje vrijeme zauzetosti kompjutera.Ili pregleda poslovne mailove, ili sa slusalicama slusa neke englaske Muzik talente ili bankovne izvjestaje.Onda prestaje period mog aktivnog ucesca na blogu, jer se povecava vrijeme kuhanja, peglanja dolaska gostiju itd, itd.
Jutros je bilo ono lijepo nedeljno jutro kojeg se vecina vas sjeca.
Razmisljam o Nadinim sretnim danima u ovako lijepom stanu, u nekada lijepoj Banja Luci, sa nekada dragim osobama.
Mislim i o Enisi i ovom divnom prilogu o njenoj dragoj braci.
Vecina onih koji su napustili ove prostore i otisli u demokratske i pravne zemlje, zahvaljujuci svojoj pameti i radu, a mogu sebi priustiti nasa lijepa jutra i druzenja uz kaficu su sretni ljudi.
Svi oni koji kao ja imaju djecu vani pa nemaju straha od buducnosti, a vlastita mirovina im uz racionalno ekonomisanje dostigne za sve.Mi ne mozemo biti sretni gledajuci iz dana u dan sve vise bjede i beznadeznosti oko nas.
Nada , Enisa i hiljade takvi nasih gradjana, ugledni situiranih i sretni u svojem banjaluckom periodu, a sada u bliskom okruzenju,vode neprestanu borbu za opstanak.Rade se razni poslovi.
Nada je imala srecu pa je pronasla novu snagu i smisao zivota u svojim unucima.
PS: Bosnom kruzi najnoviji vic .
Sjede u kupeu Kinez, Amerikanac, Hrvat i Bosanac.
U jednom trenutku Kinez iz ruksaka izvadi vrecu rize i izbaci kroz prozor.Pitaju ga sta mu bi.On odgovori"Mi toga imamo ko blata ne treba nam."
Nakon izvjesnog vremena Amerikanc izvadi bunt dolara i baci kroz prozor.Pitaju i njega sta mu bi, on odgovori :"Mi toga imamo ko blata ne treba nam."
Hrvat gleda u Bosanca i krenu prema njemu, a Bosanac prijeti kaziprstom i govori :"Da se nisi usudio."
Kako se ovde i Vicevi pojavljuju u sluzbi politike.
Draga Saima
Ova ista poznanica je , kad joj je dodijalo listati silne moje albume, na kraju zakljucila: "pre dugo ste vi Nado lijepo zivjeli, sad se morate malo i patiti". I ja to tako nekako gledam. Zato mi ne pada tako tesko to sto sam oslobodjena od lijepog stana, garaze, auta, knjiga i godisnjh odmora. Ono sto mene boli je to sto su moja i druga djeca, u to vrijeme adolescenti, zakinuta za svoje najbolje dane. Nema ih bez oziljaka. Boli me i sto svojim starim roditeljima nisam mogla pruziti ono sto sam trebala. I najvise me boli izdaja.
Ima ovdje nasih bivsih banjalucana koji su kupili stanove, rade, imaju mirovine, male doduse. Pridoda se tu i neka placica, pa jos renta iz BL i strasno su nesretni. Stalno gledaju preko bare i misle mogli su bolje.
Netko moj dragi, razmazeno jedince u majke, melez, odlucio ostati dolje. Na moje zgrazanje obukao i uniformu. Kad je postalo neizdrzivo ode preko bare. Osta bez obitelji. Umro je tamo u hladnom kraju, oslobodjen od svega i neostvarivsi svoj americki san. Netko moj drugi dragi ostao dolje. Isto nosio uniformu, isto melez, isto ostao bez obitelji. Sad ga muci pitanje identiteta. Htio bi se potpuno uklopiti u grad u kojem je rodjen, al' nekako ne ide. Osudjen je na malobrojni geto zvan "stari banjalucani". Ovdje spominjana tetka Edita "izasla" iz svog velikog stana u Marticevoj. Klavir i prekrasne vitrine sad krase tudje stanove i ibrete se slusajuci price novih vlasnika kako im je to od starine. Zivi u zvekaci zvanoj Vojnic, u stancicu koji jedva da se tako moze nazvati, bori se sa bolestima i ne zali se. Ima i svjetlijih primjera u obitelji. Nista nisu imali u BL, a sad iz Amerike stizu fotke lijepih kuca, auta. Vecere po restoranima, lijepa obleka... Ponekad malo zakukaju da ne bi netko nesto...
Zelim Ti reci draga moja Saima da zivot treba znati zivjeti i imati dobro zdravlje i malo srece. Ovo zadnje ja nemam, ali imam svoj vedar i borben duh, svoju obitelj i okruzenje koje mi pase, kao sto mi pase i ovo druzenje na blogu.
Svim' blogerima saljem srdacne pozdrave.
Nada Š. D.
PS: Bosanaca izgleda ima jos samo u vicevima.
Ovo su oni komentari koji mi najvise prijaju, koliko god bili teski.Licni, dozivljaju, licna iskustva, licne traume,licne radosti i licni zivoti, napisani iskreno sa svim emocijama koje kod onih koji pisu dolaze samo u tom trenutku.Ako se odmah ne napisu, nestanu kao mjehurici od sapunice.
Ja mislim Nado da ti imas srece samim tim sto si takva, sto si sa svojim Mirom i djecom.I uvijek aktivna i uvijek puna zivota i spremna da komuniciras i da se boris. I kad te bodre i napadaju uvijek spremna za komunikaciju.
Ovde je to jako tesko , svi trle samo svoje price, ako im ne odgovara jedna recenica proglasavaju "sugovornika" neprijateljem svoga/svojih naroda, uvrijede se i krenu sa temama "od Kulina bana" ( da bogdo onako kako je ucio i zivio Kulin). I nikad kraja nerazumnim razgovorima.(TV emisije, novine.....
Zadala sam si da nikad vise necu prozivati nekog ko vise ne pise na blogu.Iako mi nedostaje mnogo njih, nemam pravo insistirati.Meni kao i tebi jako pase ovo sve napisano.Poslije zatvaranja kompjutera osjecam da nisam nikad nista procitala a da se nisam lijepo osjecala.Svak iznese svoj stav, procitam ga u miru i tisini i lijepo mi. Poslije mnogih priloga dodje toliko nevjerovatnih slika u glavi iz nase lijepe proslosti, za koje tvrdim da nikad ne bi dosle.Potisni ih ovovremenske gluposti, budalestine i lazi.
Pozdrav Saima
Sta cu od ove Nade? Da je malo tucem? Ne mogu, skupo mi je.
Draga Nado, jeste da nekad pretjeras u pisanju, ali takva si, i tako Te moramo prihvatiti.
Slusaj Ti: Ne usudjuj se da kazzes da nemas zdravlja ili srece....Ni ne pomisljaj o tome, nikad visse!
Ljepotice moja Ti ni ne znas koliko si sretna, a i zdrava u glavu, sto je najvaznije.
Napravi nered s vremena na vrijeme, polegaj po podu sa svojim unucima i Mirom, cak i ako je prehladjen, de malo pravite budalestine za mene. Moji unuci su daleko, jos ih nisam vidjela...S k u p o!
Nije sreca u imanju, velikom stanu, kolima i slicno...sreca je kako se mi osjecamo, pa sta ako nemam svoj stan? Vrlo vazno, bar mi nitko nece zavidjeti i ne moram stavljati kokosije nogice na moju kucicu...hajde, cao
Post a Comment
<< Home