Dinja

Subota ujutro je za mene uvijek bila najljepsi dio vikenda, osim one jedne subote u mjesecu, kad se radilo. Poranim, okrenem zenu da se ne ulezi, pa na plac. Tamo uvijek nekog sretnem, radnog kolegu, druga iz skole, bivsu simpatiju i ispricam se. Tri sata kasnije, sa najmanje cetiri cekera, a jos pola stvari sa spiska mi nisu mogle stati, dodjem kuci. Taman da skuvam kafu, napravim dorucak i onda probudim zenu. Znam, ovo zvuci ko reklama za idealnog muza, ali ja sam u stvari u tome uzivao. Banjalucka pijaca nije za mene bila samo obicna pijaca; Ona me je podsjecala na djetinjstvo i vrijeme dok sam stanovao u Palati.

Bilo je to u vrijeme kad smo kaldrmisanu nizbrdicu od Titove ulice do pijace, na lijevoj obali Crkvene (radnja Tehnometal) jos zvali Bezistan iako je on bio srusen nekoliko godina ranije, Crkvena bila nepokrivena na mjestu koji ce se kasnije zvati Bulevar, a ja mislio da je prava stvar biti u drustvu Nacija, Djoke Kinga, Cacana-Bajbage, Zebija-Guzare, Suleta-Londonca ko zna jos koga ko je prolazio kroz nase dvoriste. U stvari nisam ja tada nista mislio, nego je meni i mojim drugovima iz Palate: Misi, Brani, Dusku, Mikiju, Ilki, Eni, Emiru, Zlatku B bilo vazno ucestvovati.

Sa Nacijem smo ja i Miso isli u kradju somova. Ribarnica je tada bila u Gospodskoj, otprilike na mjestu Pivnice. Koristili smo guzvu, kad prodavacica ne gleda, zavukli ruku u bazen pun somica, zgrabili jednog i bjez’. Vani nas je cekao Naci, sa kanticom punom vode. Te somice smo kasnije pusatli u fontanu u Gradskom parku. Radili smo i jos puno drugih stvari koje jesu i nisu bile za djecu.

Ne znam koliko smo puta isli u kradju dinja i lubenica, ali se dobro sjecam zadnji put kad sam ja ucestvovao. Bilo nas je otprilike desetak, ko sve, ne znam. Jedino znam da je medju nama bio Djoko King. Tada su bostan prodavali seljaci a ne nakupci kao sto je to bilo kasnije. Bili su poredjani na lijevoj strani Crkvene, na travi, a pred njima dinje i lubenice, na gomili. Taktika je bila da se gomila opkoli, svako zgrabi po jednu dinju ili lubenicu deruci se: “Posto je ova?” Normalno seljak nije mogao sve da prati i u pogodnom momentu se dinja ili lubenica proturala kroz noge, iza ledja, gdje smo mi mali spremno cekali. Tog dana se predamnom iznenada stvorila dinja, koju sam zgrabio i poceo da bjezim. Neko je povikao:”Ukrade ti mali dinju!” Seljak je potrcao, dok su se ostali razbjezali i naravno stigao me, u par koraka. Oteo mi je dinju a onda pogledao na dole u noge. Kroz nogavicu kratkih hlaca, niz nogu se cijedio potocic koji se pretvarao u lokvicu na kaldrmi. Ja sam poceo da placem. Seljak se okrenuo i proderao: “Lopovi, majku vam j….., djete ste nasli!” Zatim se okrenuo meni, stavio mi dinju u ruke i rekao: “Uzmi sine nosi kuci.” Za onaj prvi dio nisam siguran, ali ovo “Uzmi sine nosi kuci” mi se kasnije godinama motalo po glavi, pa mora da je tacno. To je bio moj zadnji put. Nekih drugih posljedica, kao sto je nadimak, nije ostalo. Jedino me je Djoko King jos mnogo godina kasnije presretao na korzu i bez zlobe veselo pozdravljao: “Gdje si upisanko?”

A jos kasnije, kad bi na pijaci kupovao dinju, ne znam sta mi je bilo teze, da mi se ucini da cujem ono: “Uzmi sine, nosi kuci” ili da je pronesem onom uzbrdicom kod Bezistana, na putu kuci na Laus. Svaki put bi negdje nasred uzbrdice zastao, pogledom trazeci “ono” mjesto.

Abu