Lotus Organizer

U Zagrebu smo već više od šest mjeseci. Posao koji sam dobio kod gospodina Martona nije donosio novaca i bilo je sve izglednije da se mora nešto poduzeti da se preživi. Stan je bio plaćen za šest mjeseci a za slijedeću najamninu više se nije imalo. Još uvijek sam odlazio u ured iznad Vlaške znajući da od svega neće biti ništa. Morao sam naći neki drugi izvor prihoda ako sam htio da se ne vraćamo nazad u nezavršeno potkrovlje kod sestre. I ona je jedva sastavljala kraj sa krajem, u kući punoj familije koja je bila u sličnoj situaciji kao mi.

Kod Ize sam upoznao gospodina Makaneca. Bio je poznat u krugovima ljudi koji se bave kompjuterima i par susreta s njim su mi ostala u sjećanju. Više puta je navraćao u prostorije Izine firme odmah do Kvatrića u kojoj sam s Izom pripremao tečaj za Windows-e. Jednom prilikom gospodin Makanec donese disketu programa Lotus Organizer i reče da se radi o zanimljivom programu koji bi za nas mogao biti interesantan.

Program sam instalirao na svom kućnom kompjuteru i počeo se igrati s njime. Radilo se o programu iz grupe za obradu ličnih informacija (Personal Information Manager) koji je omogućavao da se različite informacije mogu na jednostavan način povezivati i pretraživati, što me je privuklo da ga počnem koristiti. Istovremeno je bio lijepo grafički dizajniran, sa stranicama koje su izgledali isto kao stranice telefonskog imenika, koje su se mogle listati slično stvarnim.

Nakon završenog tečaja, koji mi je donio nešto para, bili smo u situaciju da ozbiljno razmišljamo kako dalje. Ono malo zarađenih para je samo produžavalo agoniju.

Padale su mi na pamet različite ideje. Pokušao sam da uz pomoć programa za izradu natpisa kreiram reklame za sniženja cijena koje sam viđao po zagrebačkim trgovinama. Sa uzorcima sam obilazio trgovine ali niko nije pokazao interes za njih. Reklame izljepljene po izlozima trgovina su bile pisane rukom a ja sam ih pravio na računaru i izgledale su mnogo kulturnije i profesionalnije ali očigledno da još nije bilo vrijeme za njih.  

I onda, u jednom trenutku, odlučih da izdam knjigu za Lotus Organizer. Vremena sam imao dovoljno, a imao sam i opremu na kojoj sam to mogao uraditi. Knjige vezane za kompjutere su u to vrijeme postajale sve popularnije i izgledalo je da je to oblast gdje bi se moglo nešto zaraditi. Danima sam vrijedno radio na knjizi nadajući se da će mi ona otvoriti vrata u svijet izdavaštva. Posao oko grafike sam prepustio Davoru. I Nera je bila uključena oko korekcije i oblikovanja teksta. Završno čitanje, jezičke korekcije i usklađivanje sa hrvatskim jezikom je odradila rodica, rođena i odrasla u Hrvatskoj, koji joj je bio maternji jezik. Trebalo je izmijeniti mnoge riječi kako bi se knjiga mogla prodavati u Hrvatskoj gdje je u ta ratna vremena čitava ekipa izmišljala nove riječi kao zamjenu za postojeće koje su „bile nametnute od strane starog režima“.

Ostale su još samo dvije „sitnice“: štampanje i distribucija. Za štampanje nismo imali dovoljno novaca. Trebalo je naći nekoga ko bi, nama izbjeglicama, posudio par stotina maraka, što je u ono doba bio veliki problem. Niko nije imao novaca za bacanje a naša situacija nije bila velika garancija da ćemo posuđeni novac vratiti. Vlasnici štamparija nisu bili spremni da učestvuju u troškovima i podjeli dobiti. Jedva smo nekako uspjeli dobiti novac na posudbu a za štampanje smo izabrali mladog „biznismena“ iz Banjaluke čija je cijena bila najpovoljnija.

Knjige su odštampane i sada je preostalo da ih pokušamo prodati. Danima sam obilazio zagrebačke knjižare nudeći knjigu. Većina ih je pristala da je prodaju jer ih to ništa nije koštalo. Knjižare su uzimale između 70% i 75% od prodajen cijene knjige a plaćanje je bilo tek nakon što bi se knjige prodale. U telefonskom imeniku sam pronalazio kontak informacije za knjižare u drugim gradovima Hrvatske kojima bih knjige slao pod istim uvjetima. Dosta knjiga sam na taj način razdijelio ali prodaja nije išla sjajno. Knjiga se, u stvari, prodavala, ali je procent koji sam dobijao bio mali da bi se moglo govoriti o dobrom poslu. Neke od knjižara izvan Zagreba nikad mi nisu poslale ni kunu, pravdajući se da se knjiga ne prodaje a ja nisam imao mogućnost da provjerim da li govore istinu. Novac je pristizao sporo a dan kada se dug trebao vratiti se približavao.

Onda sam se odlučio da knjigu počnem reklamirati direktno, šaljući prospekt poštom potencijalnim kupcima. Program Microsoft Publisher je omogučavao da se naprave lijepi prospekti koje sam slao na adrese pojedinaca koje sam našao u računarskim časopisima (BYTE, na primjer, u kojem je pisao gospodin Makanec i gdje je objavljena recenzija knjige) koji su se izdavali u Hrvatskoj. Računao sam da se radi o osobama koje su zainteresirane za kompjutere i koje bi mogle biti zainteresirane i za knjigu programa koji je imao budućnost. I nisam se prevario. Narudžbe su počele stizati. Kupci bi slali novac a mi bismo im slali knjige. Kune su se tako slagale i uskoro smo zaradili dovoljno da pokrijemo troškove štampanja. Dug je na vrijeme vraćen i sav ostali novac je bio zarada koji nam je omogućio da pokrivamo svakodnevne životne troškove.

Uskoro, stiže odobrenje za useljenje u Ameriku. Našoj borbi da preživimo u gradu koji je bio pun izbjeglica iz Bosne je došao kraj. Više se nismo morali brinuti za najamninu za stan jer smo znali da uskoro odlazimo na daleki put preko bare. Štampanje i slanje prospekata za knjigu je stalo. Morali smo se iseliti iz stana po isteku najma i vratiti se kod sestre u potkrovlje bez prozora, plafona i izolacije. Nije nas to posebno zabrinjavalo jer smo znali da je to samo privremeno riješenje.

Preostale knjige smo ostavili mladom momku rodom iz Banjaluke koji je knjigu štampao, uz ugovor da nam jednog dana isplati mali procent od broja prodanih primjeraka.Od njega nikada ništa nismo primili, niti nam se ikada javio, kada smo nakon smještaja u Americi uspostavili kontakt. Nismo mu puno zamjerili jer nismo ni vjerovali da će od tog posla biti ikakve koristi. Ugovor smo napravili više zbog toga da mu knjige ne damo badava.

Ova mala epizoda iz izbjegličkog života u Zagrebu je samo jedna uspomena, u isto vrijeme i lijepa i ružna, na teške dane u Zagrebu kada nam se činilo da izlaza iz bezizlazne situacije nema, i kada čovjekov instikt da preživi pronalazi načina da nađe izlaz. Siguran sam da je mnogo sličnih sudbina jer sam se u to uvjerio u razgovorima sa našom rajom ovdje u Americi. Snalazili smo se kako je ko znao i umio i preživjeli u nvoim sredinama u koje nas je sudbina odvela.

A knjiga, koju sam ponio sa sobom na put preko velike bare je završila u vitrini na ulazu u biblioteku pravnog fakulteta na Duquesne University, zajedno sa knjigama profesora fakulteta. Moj direktor je insistirao da se tamo postavi iako sam ja bio protiv toga.