Sve si mi uradio
 |
| Članak u Glasu |
Danas nastavljam sa sjećanjima radnog kolege Huseina Smailagića Sinca koji je jedan od rijetkih koji je ostao dosljedan sebi i iznosi stvari onakve kakve su. Takvog ga poznajem iz fabrike a takav je i danas zbog čega ga izuzetno cijenim. Nikada mi nisu pasali pojedinci koji jedno govore u jednom društvu, a drugo, u drugom. Ima takvim među nama koji dobro paze šta će reći kada se nađu u društvu osoba koje su se veoma ružno ponijele u doba kada nam je bilo najteže, nadajući se, valjda, da će na taj način nešto ušičariti. Neće da se zamjere, hoće da ostanu fini, kao da nisu svjesni da smo zbog takvog istog ponašanja nekih naših komšija, poznanika, radnih kolega devedesetih rasuti svijetom da se više nikada ne sastanemo.
 |
| Rješenje o otkazu |
Danas sam izdvojio Husina sjećanja o danima kada su se u Profesionali otpuštali radnici samo zbog toga što su drugačije nacije ili vjere. Priča je ispričana onim Husinim karakterističnim jezikom koji ne ostavlja dileme. Tekst sam napisao na osnovu našeg telefonskog razgovora trudeći se da bude što bliži onom kako mi je to Huso govorio. Oni koji su nekada radili u Profesionali će zapaziti neka njima poznata imena. Predpostavljam da ima i onih kojima su neki događaji iz tog doba poznati a nekima će ova Husina ispovijest dobro doći da osvježe sjećanja.
Evo sada da ti nešto kažem o onom tekstu na ćirilici, kada je Glas objavio da treba mijenjati kadrove. Tekst je izašo 92. godine. Još je u to doba direktor dole (misli se na pogon Profesionale u Novakovićima) bio Anto Anušić, a dole su sa mnom bili i Pero Kolarević i Vuksan. U članku se piše kako je Anto Anušić toleriso svog saradnika Huseina Smailagića koji je istupo protiv JNA. Međutim, to je čista laž. Ja još tada, u tom trenutku, nisam ništa govorio protiv armije a i sada ja teško da mogu nešto reći protiv armije. To su samo Srbi i njihova politika i armija BiH koja je prihvatila to i s njima se udružila. Ja znam pozitivno da su krajem 92. u fabriku došli jedan general i jedan pukovnik. Oni su oba bili tehnička služba, Vojno Tehnički Institut, i dva dana su držali sastanke u Čajevcu gdje je sjedio pokojni Kuštrinović. Došo je i Brđanin kao šef kriznog štaba. Ova dvojica iz Beograda su ih ubjeđivali i govorili da ne tjeraju muslimane i Hrvate iz fabrike, da su oni među najboljim ljudima u fabrici i da neće poslije biti ni te industrije ako ih rastjeraju. Nakon dva dana ubjeđivanja nisu mogli ništa učiniti sa Brđaninom. On je drugi dan negdje oko podne, prije nego je zalupio vratima i otišo, reko: „Ako ta proizvodnja leži na tim muslimanima i Hrvatima, onda nam ta proizvodnja i ne treba“. Tako se to kasnije i odvijalo.
 |
| Prigovor na rješenje |
Kada sam kasnije dobio otkaz, ja sam poslao žalbu na sud ali, naravno, ni dan danas nisam dobio odgovor na tu moju žalbu. Ja sam se već tada malo igro.
Karakteristično za taj moj otkaz je da ga je potpiso Marko Savatović. On je posto ratni direktor dole u Novakovićima. A još ranije, kada sam ja bio zamjenik direktora Anušića, zvao me Vito (Rakić, direktor Profesionale) i pito me koga ja mislim da bi mogli postaviti za direktora, da vodi taj posao dole pošto Ante Anušić odlazi. „Šta misliš o Dragi Loliću“? upita me Vito. Rekoh mu: „Drago Lolić je vrlo sposoban, zna on proizvodnju i ima sve u rukama, istina nije ranije bio na takvoj poziciji ali bi on to mogo da radi“. Pogledam kroz prozor, ode Drago Lolić nekuda s autom. Nakon dva sata se vrati u fabriku, i eto ga pravo kod mene, ko da je znao da sam ja s Vitom razgovaro, a nije imao pojma. Dođe kod mene, sjede pokunjem i reče da su mu predlagali da preuzme funkciju direktora a on im se zahvalio i reko da on ne može.
Oni su ga pitali zašto on to ne možeš, a on im je odgovorio da bi on moro prvo Kobašlija Muharemu kao muslimanu dati otkaz, pa onda sve tako redom i on to ne može da radi i molio ih da ga ne tjeraju. Oni su ga vratili u fabriku. Malo kasnije zvoni telefon i pitaju mene šta mislim o Marku Savatoviću. „On je bio samo vojni kontrolor za SUV, on ne zna sav proces ali možda vam on odgovara, vojno je lice pa bi po toj liniji bio dobar“, reko sam im.
 |
| Tužba - strana 1 |
Ode i Marko autom u grad. Vrati se nakon jedno dva sata pa i on opet dođe kod mene. Ni sam ne znam što su dolazili kod mene. Reče mi kako su mu ponudili poziciju direktora i da je on pristo. Ja mu rekoh, „Pa dobro, Marko“. Prođe jedno pola godine i ja dobih otkaz. Potpiso ga Marko Savatović. Ja se malo začudim, ali šta češ, tako je to bilo i ja sam osto bez posla.
 |
| Tužba . strana 2 |
On se onako smije, sa onim svojim brkovima, raširio ruke pa hoće da me zagrli.
„Bježi Marko, bolan, nećeš me zagrlit', nećemo se ni pozdravit'“.
„Pa što Huso, šta je bilo““, pita on.
„Ne zamjerim ja tebi što si ti meni napis'o otkaz, ti si njega mor'o napisati, ja to znam sve isto k'o ti, nije tu problem, ali kad si među svim otkazima koje su ti došli na sto, kada si ga vidio, trebao si reći, aha, Husein Smailagić, treb'o si me nazvati telefonom i zovnuti me na kafu. Sjednemo i kažeš. Evo ja ovo moram potpisat', tebe sam zovn'o da znaš, zovn'o sam te na kafu, izvini i nemoj mi to zamjeriti. E, ti to nisi uradio i to ja tebi zamjerim.
„A ječaš li se ti Marko ko ti je davne 1976. Godine obezbijedio spavanje kada si došo iz Novog Travnika prvi put u životu u Banjaluku?“
„Nemam pojma“ reče Marko.
„Vidim da nemaš pojma, a ja sam to bio, podmetno sam neka leđa, izašo ti u susret. Bio sam tada direktor kontrole u Profesionali a ti ko mladi poručnik došo iz Novog Travnika u Banjaluku, u Profesionalu, da budeš u vojnoj kontroli. Zovne me Đoko Petković, upozna nas i reče mi - Evo on je došo u vojnu kontrolu a ti si direktor naše kontrole. Pobrini se gdje će on spavati ovih dana. - Dobro, rekoh i odvedem te u Hotel Čajavec, u to vrijeme bio je tamo onaj Gojko Krstanović i kažem Gojku da se pobrine za tebe. S Gojkom sam se znao dobro i on je bio, onako, ljudina. Mjesec dana si spavao u tom hotelu. Nisam ja tebe Marko poznavo ali sam to odradio onako ljudski a vidiš ti potpisuješ otkaz i baš tebe briga za mene“.
„Pa što Huso, šta je bilo““, pita on.
„Ne zamjerim ja tebi što si ti meni napis'o otkaz, ti si njega mor'o napisati, ja to znam sve isto k'o ti, nije tu problem, ali kad si među svim otkazima koje su ti došli na sto, kada si ga vidio, trebao si reći, aha, Husein Smailagić, treb'o si me nazvati telefonom i zovnuti me na kafu. Sjednemo i kažeš. Evo ja ovo moram potpisat', tebe sam zovn'o da znaš, zovn'o sam te na kafu, izvini i nemoj mi to zamjeriti. E, ti to nisi uradio i to ja tebi zamjerim.
„A ječaš li se ti Marko ko ti je davne 1976. Godine obezbijedio spavanje kada si došo iz Novog Travnika prvi put u životu u Banjaluku?“
„Nemam pojma“ reče Marko.
„Vidim da nemaš pojma, a ja sam to bio, podmetno sam neka leđa, izašo ti u susret. Bio sam tada direktor kontrole u Profesionali a ti ko mladi poručnik došo iz Novog Travnika u Banjaluku, u Profesionalu, da budeš u vojnoj kontroli. Zovne me Đoko Petković, upozna nas i reče mi - Evo on je došo u vojnu kontrolu a ti si direktor naše kontrole. Pobrini se gdje će on spavati ovih dana. - Dobro, rekoh i odvedem te u Hotel Čajavec, u to vrijeme bio je tamo onaj Gojko Krstanović i kažem Gojku da se pobrine za tebe. S Gojkom sam se znao dobro i on je bio, onako, ljudina. Mjesec dana si spavao u tom hotelu. Nisam ja tebe Marko poznavo ali sam to odradio onako ljudski a vidiš ti potpisuješ otkaz i baš tebe briga za mene“.
Bilo mu neprijatno.
Rekoh „Marko, zdravo, sad sam ti sve reko i gotovo. I nemoj me pozdravljati kad me sretneš“.
Sreo sam poslije u Gospodskoj ulici još nekoliko inžinjera iz Čajevca, malo značajnih, ne moram baš govoriti imena. Oni idu ovako prema meni da se pozdrave a ja njima mahnem i kažem:
„Nemoj da širiš ruke, nećemo se pozdravljati, prolazi tamo“.
„A šta sam ti ja uradio?“ pitaju me.
„Sve si mi uradio. Sve.“
„Nemoj da širiš ruke, nećemo se pozdravljati, prolazi tamo“.
„A šta sam ti ja uradio?“ pitaju me.
„Sve si mi uradio. Sve.“
I nisam se htio pozdraviti.
Ovo je samo jedan mali isječak iz naših sudbina koja zaslužuju da budu zapisane.A sa Husom ćemo se opet družiti za par dana, da zaokružimo njegovu priču.
Labels: cajevcani, ratna sjecanja
posted by co | 10:37 AM
7 Comments:
Slican otkaz dobila sam I ja. Samo je kod mene 'kriv muz' jer se nije prijavio u vojsku tkzv. RS.
Bilo je 'lijepo' tih zadnjih dana raditi. Zmalao nisam poubijala svih trideset radnica u pogonu , drugi put sam bila s grupom u elektricnom kad sam 'bila sretna ' jer medju nama nije bilo balija da nam kvare poslove.... itd.. itd.. i pored svega nisam htjela otici dok nisam dobila otkaz a znala sam da ce se to prije ili kasnije dogoditi. Zeljela sam da djeci mogu pokazati zasto su se dobijali otkazi, zeljela sam da pokazujem taj otkaz kao sramni dokaz jedne politike i svih onih sto su prihvatili tu politiku. Na kraju,mislila sam da cu tim otkazom jednog dana doprinijeti da da neko ko je kriv za to, u mom slucaju Prastalo Dragan - nas tadasnji direktor, ode u zatvor, i on i svi oni sto su ga i postavili na to mjesto.
Bilo je to licemjerje prve vrste, kad ti neko predaje otkaz i kaze 'da si dobar radnik, dobar covjeki sve tako bla..bla.. i kad sve prodje ceka te tvoje mjesto...'. Svom 'dragom direktoru ' sam tad rekla da nikad vise nas dvoje necemo moci raditi u istj firmi. Ili ja ili on, jer ne pripadamo zajedno. I obistini se to. On tamo i dan danas, jedino sto je postao vlasnik a ja ovamo. Imam miran san. Ne trebaju mi cuvari i tjelohranitelji kao njemu. A onih trideset jadnica 'sto sam ih mogla zaklati' vjerovatno vec odavno ne rade tamo.. ali aigurno i dalje podrzavaju politiku koja ih vec evo dvadeset godina vodi u propast.
U ratu se svašta događa i to je svima nama nakon što smo ga i mi preživjeli sada poznato. Imamo svoja lična iskustva, ne moramo se oslanjati na ono što je neko drugi napisao ili što smo vidjeli u filovima. Ovdje na blogu smo imali prilike da saznamo neka iskustva ali je to samo jedan mali dio svega što se u našem gradu događalo. Bilo bi interesantno na jednom mjestu skupiti iskustva svih protjeranih. Bila bi to enciklopedija banjalučkog zla koju bi trebalo ostaviti za buduća pokoljenja da iz nje uče o životu.
Ono što mene posebno interesira je šta je to da se dvije osobe različito postave kada se nađu u situaciji da odluče šta uraditi. Evo iz Husine ispovijedi vidimo da je jedna osoba odbila da se stavi u službu zla a druga je to prihvatila. Ovo o Dragi Loliću nisam znao i drago mi je da sam to saznao, makar dvadesetak godina kasnije. On je pokazao kako se ponaša čovjek u pravom smislu te riječi. Siguran sam da svi mi koji smo osjetili zlo na svojim leđima izuzetno cijenimo njegov izbor i da mu je to dovoljna satifsakcija za sve probleme koje je zbog svoje doluke imao. Drago je, kao i većina nas, završio u izbjeglištvu jer nije mogao živjeti u okruženju koje ga je tjeralo da svoje prijatelje mrzi samo zato što se drugačije zovu. Na drugoj strani, Marku to nije smetalo i zbog toga zaslužuje naš prezir. A o Draganu Praštalo sam već davno rekao šta mislim.
Ima još nešto što me zanima kada je rat i događaji vezani uz njega u pitanju. Da li neko zna koji su bili kriteriji da se neko otpusti s posla (osim neodazivanja na mobilizaciju) kada se radi o nesrbima. Jer, znamo da je bilo i onih koji su cijeli rat radili i niko ih nije dirao. Da li stručnost u pitanju, ili možda nezamjenjivost? Možda se javi neko ko bi nam nešto više mogao reći o tome.
Odgovor:
promjena imena, promjena prezimena, promjena imena oca na rodnom listu---na ime majke,
primanje vjere, tj. krsni list,
razvod i jos, plakanje i molenje da se ostane u poslu.
I, covjek se navikne na sve.
Dobro pitanje Co!
Imala sam nekoliko kolega, koji su svo vrijeme ostali raditi u PE i ME, sve do nedavnog umirovljenja.
Svi su oni bili dobri inžinjeri, i kao takvi korisni u svojim organizacijskim jedinicama.
Ono što je za sve bilo tipično, bili su nezainteresirani za sve drugo osim posla. Nikad nisu iznijeli vlastiti stav o bilo čemu, a ako ih se direktno pitalo, odgovor je bio pitijevski. Imali su nevjerojatno visok prag na nepravdu ili šikaniranje prema njima, a potpuno su bili nezainteresirani za nepravdu činjenu drugima. Za njih je bilo normalno biti poslušnikom. O onome što se događalo u državi, pretpostavljam da su rijetko razgovarali i unutar četiri zida svog doma.
Trebali su ih, a o njima kao karakterima niti su razmišljali, niti su ih uvažavali, niti su od njih očekivali bilo kakav problem, zato su ih i zadržali. Takvi kakvi su bili, bili su neprimjetni, nikome na smetnji. Da su nekome zapeli za oko, već bi ih otpustili. Bili su «dokaz» da nisu pripadnike drugih nacionalnosti otpuštali, već da smo svi mi koji smo otpušteni bili protivnici režima i zato nepoželjni.
Pozdravljam kolegu Sinca. Drago mi je da se javio ovakvim prilozima.
Čitajući njegovo iskustvo, prisjećam se vlastitih, vrlo sličnih.
Interesantno je kako nam sudbina križa puteve. Bila sam na jedan dan u Stocholmu prije puno godina, i u Kraljicinoj ulice sretnem kolegu Sinca, a on je bio, cini mi se taj dan u posjetu djetetu. I bas taj dan, taj trenutak, u toj ulici, tom gradu, drzavi, nasi su se putevi ukrstili.
Slican tome je i Izetov susret s kolegicom iz iste Organizacijke jedinice RČ na skijalištu, koje nam je nedavno opisao.
Zašto je to tako, što to upravlja nama, često se pitam jer mi se puno puta dogodilo?
Moja supruga je radila u Optisni kao gradjevinski inspektor do zadnjeg dana, tj. do dana kada smo morali napustiti Banja Luku. Samo je uzela radnju knjizicu. Zasto je ostala na poslu do kraja? Zato jer je imala normalnog sefa a zvao se Predrag Mitrakovic,dipl.ing.arh. On srecom nije gledao ko je ko i brojio krvna zrnca. I prije rata je bio posten covjek da bi se to samo potvrdilo i u radu. Sigurno da toliko dugo ostane na radu u Opstini pridonijeo je i to da ja nisam bio vojni obveznik, imao sam rjesenje da sam oslobodjen vojne obaveze. Medjutim, u firmi gdje sam radio, odmah na pocetku rata sam dobio otkaz, gospodja Milena Davidovic, supruga poslijeratnog gradonacelnika Dragana Davidovica, izmislila je neku pricu da sam ja kriminalac i nekakva disciplionska komisija u firmi mi je dala otkaz. Sjecam se kako su mi clanovi te famozne disciplinske komisije poslije izricanja presude prilazili i izvinjavali se, da im ne zamjeram jer su morali tako glasati.
Da, bilo je i poštenog svijeta samo što se o njima puno ne priča, ne zbog toga što smo nezahvalni, već zbog bojazni da im ne napravimo dodatne probleme. U gradu kao što je današnja Banjaluka kada su na vlasti još uvijek oni koji od vlastite nacije ne vide dalje i kada je svaki onaj koji misli drugačije narodni neprijatelj, moramo biti oprezni. Lično poznajem osobu koja je početkom devedesetih izgubila posao jer nije htjela potpisivati otkaze. Direktor joj je dao šansu da se odluči šta je. Ona je ostala ono što je uvijek bila: ČOVJEK. A takvih je u ono vrijeme bilo jako malo.
Drago mi je anonimus da si se javio. Prepoznala sam te po " koordinatama ". Pozdravi svoje cure. Prelistam vas ponekad na FB_u.
...................................
Na snazi su tada bile Brdjine upute drzavnim poduzecima o nacionalnom sastavu u istima. Znali su da ce se pozivom na mobilizaciju rijesiti velikog dijela nepozeljnih, ali ne svih. Moja sestra je radila u firmi od znacaja za grad. Muz joj je bio nacionalno podoban, ali nije bio vojni obveznik. I nju je direktor uzeo u zastitu, ali nije dugo izdrzao. Moj bratic, muslimanskog prezimena, se odazvao na mobilizaciju, ali su onda uslijedila druga sredstva pritiska. Zena njegova je pricala da ga je istjerao Musliman. Tesko mi je povjerovati u tu pricu znajuci za njihovu teoriju da su svi drugi krivi, samo su oni pravi.
Bratic je umro u Americi, sam i razocaran, a zena i djeca mu sretno i zadovoljno zive u svojoj BL.
Nada Stefanac
Post a Comment
<< Home