Curice iz Mejdana

Kada sam poceo pripremati ovaj prilog nisam odmah uocio cinjenicu da se ovdje radi o jednom posebnom fenomenu: na jednom pikniku, u srcu Amerike, na okupu se nasla grupa dama koja je rodjena odrasla u jednom od naselja nekog tamo grada na brdovitom Balkanu. Pitam se da li je uopce moguce pronaci nesto slicno na svijetu. Ima li jos jedan dio na ovoj zemaljskoj kugli na kojem je napravljena ovakva 'cistka' kao sto se to desilo u Banjaluci. Vjerojatno ne postoji.

Za mene je vec postalo uobicajeno da se na svom poslu hvalim kako u svakom vecem i manjem mjestu Amerike imam bar jednog prijatelja ili poznanika iz mog rodnog grada. Kada o tome pricam sa svojom rajom na poslu vjerojatno misle da pretjerujem. Da je to o cemu pricam istina, ocigledno je iz danasnjeg priloga.

Na susretu Banjalucana u St. Louis-u, Dada Kovacevic je iznenada dosla na ideju da napravi zajednicki snimak grupe nekadasnjih komsinica iz Mejdana, tocnije dijela grada oko ulica Kasima Hadzica, Danka Mitrova i Nurije Pozderca. Za samo par minuta se okupila grupa koju mozete vidjeti na fotografiji ispod.

Mejdana se sjecam jos iz svojih djecackih dana, kada je kino Vrbas bilo vjerojatno najpoznatija gradjevina u tom dijelu grada (sjecate li se gdje su se prikazivali prvi kaubojski filmovi). Kasnije, tim dijelom grada (preko Vrbasa) su gospodarili mangupi iz Potoka i bilo je vrlo riskantno otpratiti djevojku kuci, ako je kojim slucajem bila iz tih krajeva. U isto vrijeme je pocela izgradnja stambenih zgrada, vojnih nebodera, prodavaonica, otvarali su se restorani, slasticarnice, situacija se mijenjala i to je postao dio grada kao i svaki drugi. Polako se gubila njegova specificnost, novi svijet se naselio i momci vise nisu strahovali prelazwci gradski most.

Danasnji Mejdan mi je nekako dalek, stran, kao da se radi o nekom drugom, meni nepoznatom mjestu. Kada sam pokusao da se sjetim naziva starih ulica i zaseoka (koristio sam Internet), zgrozili su me danasnji nazivi toliko neprimjereni tom okruzenju. Dzamija nema, vecina starog stanovnistva je razasuta po cijelom svijetu (od 'sarafa' na sjeveru Finske, do Novog Zelanda i Zimbabvea), grade se neke nove crkve za nove stanare (koji bez ove duhovne hrane ne mogu), zivi se neki novi, za mene, tesko prihvatljiv zivot.