Ceremonija vjencanja je obavljena u velikoj sali restorana koja je nekada sluzila kao kino dvorana, a odmah nakon toga je poceo ples. Muzika je bila na nivou: bilo je tu za svakog ponesto. Nasa raja (mislim na Emirine i Sasine goste) su ustajali na zvuke Crvene Jabuke, Indexa, Bijelog Dugmenta, Olivera, a bilo je bogami i ‘cirilice’. Kako je vece odmicala, atmosfera u sali je postajala usijanija, sto se moze vidjeti iz ove fotografije naseg domacina.

Sviralo se, pjevalo i plesalo do kasno u noc, sve dok su nas noge i grlo sluzile. Vise se ne sjecam kada smo zapravo odlucili da se vratimo u hotel ali znam da je to bilo davno nakon sto je prosla ponoc.

Ujutro, nakon dorucka i kave, smo se zaputili nazad do Dzindica, gdje se ponovo nastavilo sa slavljem. Kako smo svi morali na poslove narednog dana, drustvo se pocelo razilaziti oko podneva. Tufekcici i mi smo krenuli nazad za Pittsburgh oko 1:00 poslije podne i sretno stigli kuci nesto nakon 8:00 uvece. Zelio sam da prilog o svadbi primpremim isto vece ali je umor bio jaci od zelje. Zato ga objavljujem tek danas, uz manji broj dodatnih fotografija koje mozete vidjeti na ovoj stranici.

Neke od fotografija sam ostavio za neke nove priloge koji ce uskoro doci na red.