SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Friday, October 26, 2007

CLOSED

Nisam planirao da se ponovo javljam ali nekoliko telefonskih poziva i email-ova me natjera da ponovo uzmem 'pero u ruke' i napisem par rijeci. Ljudi se zabrinuli da zdravlje nije uzrok ovoj tisini na blogu, jer sam ga, nesmotreno, u zadnjem prilogu spomenuo. Covjeku je drago kada se prijatelji jave, makar i
ovakvim povodom, jer sve se rjedje 'cujemo' u ova nova vremena.


Dakle, da ne bi bilo nesporazuma, zdravlje nije razlog za ovo zatisje, razlozi su drugi. I ima ih mnogo. A rijec koja sve najbolje objasnjava je rentabilnost. Zivim (silom prilika) u Americi i postujem americka pravila: ako je nesto nerentabilno, mora se zatvoriti. Jer to je princip na kojem pociva kapitalizam. A ja, evo, vec 14-tak godina, zivim u drustvu gdje su zakoni ponude i potraznje nemilosrdi.

Ova nasa 'bitrija' (neka mi oproste oni koji u birtije ne svracaju), vec jako dugo ne ostvaruje profit. Gostiju ima, ne mogu grijesiti dusu, ali malo ko narucuje. Rijetki su oni koji naruce pivo, a kada ga i naruce, nastoje da ga odpijaju polako, da sto duze traje. Podsjeti me to na ona moja studentska vremena, kada smo uz jedno pivo znali provesti sate i sate sjedeci u basti hotela Bosna i gledati kako raja prolazi. A konobarima nije bilo pravo i navracali bi svako malo da nas upitaju da li nam jos sta treba. A mi smo uvijek nalazili nekakve isprike i uspijevali zadrzati to nase mjesto, u dubokoj hladovini kestenja i uzivati.

U ovoj nasoj birtiji je, u stvari, najveci broj gostiju narucivao samo vodu. I to ne kiselu, za koju je trebalo nesto malo potrositi, vec onu iz slavine. A tu, slozit cete se sa mnom, zarade nema.

U ono nase doba, iako se nije imalo para za pice, razgovora je bilo na pretek. I nije kostao nista. A danas, izgleda da je svaka rijec zlata vrijedna i vecina nas dobro pazi da slucajno ne progovori. Jer, mogao bi nas netko cuti. Netko, za susjednim stolom, kome ne zelimo da se zamjerimo, jer nam, mozda sutra, moze zatrebati.

Kako su danas druga vremena, kapitalisticka, i nema pomoci drzave, koja je priskakala u pomoc onima koji nisu bili sposobni da se sami bore na trzistu, ovaj nas kafic je morao otici pod katanac. Na zalost moju, i, nadam se, jos nekolicine, koji nisu gledali na svaki dinar, ver su, tu i tamo, uvlacili ruku u dzep i posteno placali. Ali takvih je bilo malo i kada se na kraju dana svedu svi racuni, nije ostajalo dovoljno da se pokriju svi troskovi.

Ne bih zelio da se ovaj moj komentar shvati kao optuznica vec kao nekakav zavrsni racun koji svako ponekad mora da napravi. A u biznisu je to uobicajena stvar.

U stvari, kada sa ove distance malo bolje razmislim, najveci dio krivice za ovaj bezuspjesni pokusaj snosim sam i nemam prava da druge optuzujem. Trebao sam bolje izanalizirati trziste pa tek onda donositi odluku o ulasku u posao. Jer, u posao se ne moze ici 'grlom u jagode', moraju se uzeti u obzir svi relevantni faktori.

Nije da ja to nisam uradio, vec sam pri analizi bio previse subjektivan. Mislio sam, trziste je ogromno, potencijanih gostiju ima mnogo vise nego sto je neophodno da se kafic otvori, posao mora cvjetati. A i pica ima svakakvog, moralo bi se naci za svakog po nesto. Jer to je u biznisu, barem ovdje u Americi, veoma vazno: moras imati raznosvrsnu ponudu, jer musterije odose kod onoga koji je radnju dobro snabdio pa ne moraju 'paliti auto' da nabave jos tu jednu sitnicu koja nedostaje. Ili ima onu vrstu robe koja pojedincima najvise odgovara.

Mislio sam, ako bi svaki dan bar jedan gost narucio bar jedno pivo, moglo bi se prezivjeti.

A i razgovora ne bi trebalo manjkati, jer nismo se dugo, predugo, vidjeli, zasjeli i porazgovarali. O svemu i svacemu. Sta kome pase.

Ocigledno je da sam se u svojim preracunima prevario i da dovoljno ne poznajem danasnje trziste, musterije i pravila igre. Previse je uticaja u mojim proracunima imao onaj stari, neefikasni, takozvani planski sistem, kojega smo svi, neko manje a neko vise, napustili. Malo je onih koji nisu prihvatili nova pravila igre, okrenula se sebi i svojima, povukla se iz drustva. U kafane se manje izlazi, okuplja se po kucama, u drustvu svojih, uz razgovore koji nam odgovaraju i gdje nema onih koje bi ti razgovori mogli iritirati. A i ne dolazimo u situaciju da se nekome zamjerimo. Za siroke mase se koriste poznate fraze, koje ne govore nista. Ili mozda govore mnogo toga, bar za one koji jos uvijek razmisljaju svojom glavom.

U kafane se, kao sto rekoh, manje izlazi. A i pice vise nije tako popularno.

Eto tako i ova prica dodje do svoga kraja. I nema vise. Nazalost. Ili na srecu nekih.

Treba se okrenuti sebi i gledati svoja posla. Jer od rada za badava se ne zivi.

Na kraju bih zelio da se zahvalim na podrsci svima onima koji su, kao ja, zivjeli u uvjerenju da jos ima nade, da se mozemo opet okupiti, porazgovarati, i cak, ponekad, zapjevati. Neki su se istinski trudili da nas obraduju svojim prilozima i pomalo osjecam griznju savjesti sto sam ih uvukao u sve ovo, pa se sada povlacim. Ali drugom izbora nemam, jer ne mogu da se pretvaram da sve ok, kada nije tako. A i ustedjevina se istanjila pa se treba posvetiti stvarima koje donose dobit.

Onima koji su mi poslali priloge u zadnjih nekoliko dana se posebno izvinjavam sto ih nisam objavio. Nije imalo smisla jer je bilo ocigledno da nesto u birtiji ne stima. Nisam zelio da si (i jos nekolicini) podgrijavam nadu, kao sto mi se to dogodilo vec nekoliko puta.

Svima onima koji su navracali na ovo nase okupljaliste se zahvaljujem na druzenju. Bilo je lijepo dok je trajalo. Sada treba traziti novi lokal. Onaj koji ce ponuditi robu koja se danas trazi. I gdje se necemo bojati da cemo reci nesto sto bi nam sutra moglo nauditi. A ponuda je raznovrsna i svako od nas moze naci nesto za svoj dzep.

Nema vise!

9 Comments:

Anonymous Sejo said...

Dragi moj Co,
Veoma mi je zao da si odlucio da zatvoris radnju.Znam da si se morao zrtvovati neizmjerno mnogo i shvatam da si se umorio.Uvijek sam se divio tvom poduhvatu i pitao se koliko ces izdrzati.Odlagao sam slanje svojih priloga za neka vremena kada uplovim u malo mirnije vode.Tako se moje ucesce svelo samo na komentare i polemiku.Medjutim, mislim da nam je razgovor i najpotrebniji.U svakom slucaju zahvaljujem ti na puno radosnih trenutaka koje sam dozivio navracajuci na tvoju stranicu i vjeruj mi da cu navracati i dalje, pa makar udarao na zakljucana vrata.Nadam se da se nece izgubiti kontakt medju nama i da cemo imati nase e-mail adrese i cesto ih koristiti.Zao mi je da zavrsavas razocaran a ubjedjen sam da bi svoj blog trebao doziviti kao trijumf.Siguran sam da i drugi to tako vide.Ne bi da zvuci kao nekrolog ali HVALA TI!!! Puno pozdrava svima od Seje , samo jednog iz prepunog gledalista!

Friday, 26 October, 2007  
Anonymous Djulijana said...

DRAGI CO,
VEOMA ME JE OBRADOVALA VIJEST O DOBROM ZDRAVSTVENOM STANJU.
CITAM DALJE-NE VJERUJEM SVOJIM OCIMA STA CITAM.
RAZOCARENJE ME JE PREPLAVILO U MOMENTU, ALI I RAZUMIJEVANJE U ISTOM.
STA MOGU RECI KADA JE KONACNA ODLUKA DONESENA. JEDINO MOGU IZRAZITI JEDNO VELIKO HVALA IZ DUBINE DUSE, ZA SVA ONA DIVNA DRUZENJA. HVALA I ZA USPOSTAVLJENE POKIDANE VEZE. HVALA ZA VRUCE TEME KOJE SAM JA SHVATILA KAO OTVARANJE DUSE I SRCA, A NE KAO MRZNJU ILI KLEVETANJE.SVAKOME JE BILA DATA SANSA DA DOKAZE SUPROTNO.
HVALA ZA SVA PUTOVANJA NA KOJA JA LICNO NIKADA NECU BITI U FIN. SITUACIJI DA SI PRIUSTIM, ALI KROZ OKO TVOJE KAMERE I DRUGIH BLOGERA I KROZ VASU PISANU RIJEC OSJECAM KAO DA SAM TAMO VEC BILA. MAKAR ME NECE BOLJETI NOGE OD HODANJA,HAHAHAHAHA.
NEGO DA SKRATIM I POZELIM SVE NAJBOLJE U BUDUCEM RADU I ZIVOTU TEBI I TVOJOJ PORODICI.
SA OGROMNIM POSTOVANJEM,
DJULIJANA SLIPAC-ALIJAGIC

Friday, 26 October, 2007  
Anonymous Anonymous said...

Vidis Co i ja sam povremeno navracao u ovu tvoju birtiju u kojoj nisam nikada vidio ni cjenovnik a niti znak da je u pitanju "for-profit" poduhvat. Kad vec podnosis izvjestaj mogao si prezentirati i P&L pa da znamo koliki su gubici i da li bi bilo moguce izbjeci stecaj.

Pisem ovo iz postovanja i sa razumjevanjem da nije u pitanju nezaradjeni profit nego nepokriveni troskovi.

U svakom slucaju marketing ti je izgleda slaba tocka ali i to se moze popraviti ukoliko je ideja u tebi i dalje ziva.

Iskusenja, iskusenja ... odustati ili se transformirati pitanje je sad!

Svako dobro!

Friday, 26 October, 2007  
Anonymous Zoran Panic said...

Jeste da se mnogo vremena gubi. Ali je steta da ugasis.

Bez obzira na odluku, hvala za ulozeni trud. Nadjoh nekoliko ljudi koje znam i podsjeti me na neke lijepe momente.

Zoran Panic

Saturday, 27 October, 2007  
Anonymous Sedat Sirbegovic said...

Dragi Milane:

Za sve ono sto si u ove dvije zadnje godine uradio za nas banjalucki narod, za moju suprugu Zevkiju velika ti hvala. Zao nam je da si morao da odustanes od
daljnjeg rada na svom blogu, koji vise i nije bio samo tvoj, nego svih nas. Zevka je redovno otvarala blog i obavjestavala me o svim dogadjajima. Veoma cesto sam i sam citao.

Pozdrav tebi i tvojoj porodici i pozdrav svim nasim blogovcima koji su kao i mi sada uskraceni za jedan
divan nacin komumiciranja na koji smo vec i te kako bili navikli.

Sretno u nekim novim pokusajima da se iskazes i omogucis i nama uzivanje u tvom uspjehu.

U zdravlje.

Sedat

Saturday, 27 October, 2007  
Anonymous Jasna Prpic said...

Dragi Co ,

Zelim Ti i cestitati i zahvaliti na dosadasnjem uspjehu, na ulozenom trudu. Znam da je kasno, vjerovatno prekasno! Ipak, veliko HVALA. I mozda ipak podstrek da se nasi susreti Banjalucana na Co NN valovima ne prekinu; povremeno javljanje uz neki komentar, vijest, informaciju. Mozda ce nas Tvoja stranica i Tvoje sadasnje nejavljanje navesti na razmisljanje da se nismo smjeli zabaviti samo sobom, nismo smjeli previdjeti neke male, a tako velike stvari koje su nas nekad spajale. Stara prijateljstva i poznanstva, stari-novi susreti su mozda ipak vrijedniji od mnogo cega sto nas trenutno zaokuplja i tako tjera u zaborav nasu proslost. Ne mislim da trebamo od proslosti zivjeti, ali sigurno razmisliti trebamo li dati sansu druzenju u nasoj zajednickoj buducnosti, makar kad je u pitanju nasa generacija. Nasa djeca su vec sastavni dio novog svijeta koji ima malo zajednickog sa nasom starom Banja Lukom. Ali mi, mi smo jos uvijek dio nje, ali samo na Tvojoj stranici Co .

100.000 posjetilaca nije malo, posao koji obavezuje, a donosio ti je malo ili nista. Svi smo mi “navratili” u tvoj kafic (ne mogu reci birtiju, nekako mi je pregrubo za onako divne susrete) dosli, utonuli u lijepo raspolozenje u trenucima kad smo i koliko smo mi to htjeli, te otisli bez placanja racuna, bez da smo i zapitali sta smo duzni, a Co je bio uvijek tu, cekao i sluzio. Zamorno i nezahvalno.

Praznina koju osjecam zbog zatisja je velika, nestalo je necega za sto se osjecam i sama krivom. Osjecam krivom i odgovornom zbog pasivnosti, opravdanja nemam. Znam da ovo nece pomoci stranici, ali eto i pored toga zelim reagirati. Sigurna sam da nas je puno koji ovo mislimo, ali se stidimo samih sebe to reci glasno. Jos manje staviti na papir. Razumijem, ali eto nadam se da ipak nije definitivno kraj. Kad se odmoris od nase pasivnosti, umoris od svakodnevnice bez susreta starih Banjalucana, mozda ipak osvane – OPEN -

Nada uvijek ostaje.

Pozdrav Jasna Prpic

Sunday, 28 October, 2007  
Anonymous dubravka kusmic said...

Dragi Co

DRAGO mi je da nije tvoje zdravlje u pitanju.
RAZUMIJEM I POSTUJEM tvoju odluku da stavis tacku na svoj rad.moze biti raznih razloga za to i svaki razlog je razlog.
ZAO MI JE, ako sam dobro dobro razumjela, da ti nisi zadovoljan s ovim sto je napravljeno.
To je bilo jedino mjesto gdje sam ja isla, ja ne volim "Kajak", niti bilo koje druge stranice. Vidi se isto tako po ostalim komentarima da su mnogi voljeli ovo druzenje.
Sigurna sam da ce ova, sad zatvorena, kutija s pricama i slikama postati riznica za sve nas koji starimo a i za nase potomke.
pozdrav od dubravke kusmic

Sunday, 28 October, 2007  
Anonymous majda said...

Kad smo napustili nas svima voljeni grad, bilo nam je svima tesko, sto zbog ekonomskih sto zbog emocionalnih razloga. Al u tim trenutcima pa i sada Banjaluka nije napustila nas. E sad mi se cini da ona napusta nas. Gasi se Banjaluka postaje spavac kao sto smo i mi.
Ja Vam svima zahvaljujem, naravno posebno gosp. Komljenovicu sto upozna par ulica Banjaluke. Krenusmo od Sehera, ja mislila doci cemo do Budzaka a ono puce nam guma tamo negdje kod pozorista.

Posto sam u studenskim danima ja danas kao vi nekada, jest da mi nije piva prvo pice po izboru (ja bi radje bevandu), al ja bi jos jednu. Da postanem pjano, onako sretan i bezbrizan. Da tumaram opijena Banjalukom. Ja bi jos samo jednu.
Plati cu sutra, obecavam.
Srdacan pozdrav, i veliko HVALA!
Majda

Monday, 29 October, 2007  
Anonymous Milan Papulić said...

Dragi CO,

Od trenutka kada su me uputili na Tvoj blog pa do danas redovno sam ga posjećivao i sjećao se starih i sretnih dana. Društvo koje se okupljalo oko tvojih priča bilo je ono isto društvo koje je krstarilo Banjalukom koje se želim sjećati. Ne znam razloge zašto zatvaraš Blog, žao mi je ali odluka je Tvoja i poštujem je.
Ovim putem želim da Ti se zahvalim za svaku riječ koju sam pročitao, svaku vezu koju sam uspostavio i da Ti poželim puno sreće, zdravlja i uspjeha u daljem životu.
Ako postoji način na koji mogu da pomognem pa da se Tvoja odluka promjeni biću Ti na raspolaganju.

Pozdrav od Papulića iz Beograda

Friday, 02 November, 2007  

Post a Comment

<< Home