CLOSED

Nisam planirao da se ponovo javljam ali nekoliko telefonskih poziva i email-ova me natjera da ponovo uzmem 'pero u ruke' i napisem par rijeci. Ljudi se zabrinuli da zdravlje nije uzrok ovoj tisini na blogu, jer sam ga, nesmotreno, u zadnjem prilogu spomenuo. Covjeku je drago kada se prijatelji jave, makar i
ovakvim povodom, jer sve se rjedje 'cujemo' u ova nova vremena.

Dakle, da ne bi bilo nesporazuma, zdravlje nije razlog za ovo zatisje, razlozi su drugi. I ima ih mnogo. A rijec koja sve najbolje objasnjava je rentabilnost. Zivim (silom prilika) u Americi i postujem americka pravila: ako je nesto nerentabilno, mora se zatvoriti. Jer to je princip na kojem pociva kapitalizam. A ja, evo, vec 14-tak godina, zivim u drustvu gdje su zakoni ponude i potraznje nemilosrdi.

Ova nasa 'bitrija' (neka mi oproste oni koji u birtije ne svracaju), vec jako dugo ne ostvaruje profit. Gostiju ima, ne mogu grijesiti dusu, ali malo ko narucuje. Rijetki su oni koji naruce pivo, a kada ga i naruce, nastoje da ga odpijaju polako, da sto duze traje. Podsjeti me to na ona moja studentska vremena, kada smo uz jedno pivo znali provesti sate i sate sjedeci u basti hotela Bosna i gledati kako raja prolazi. A konobarima nije bilo pravo i navracali bi svako malo da nas upitaju da li nam jos sta treba. A mi smo uvijek nalazili nekakve isprike i uspijevali zadrzati to nase mjesto, u dubokoj hladovini kestenja i uzivati.

U ovoj nasoj birtiji je, u stvari, najveci broj gostiju narucivao samo vodu. I to ne kiselu, za koju je trebalo nesto malo potrositi, vec onu iz slavine. A tu, slozit cete se sa mnom, zarade nema.

U ono nase doba, iako se nije imalo para za pice, razgovora je bilo na pretek. I nije kostao nista. A danas, izgleda da je svaka rijec zlata vrijedna i vecina nas dobro pazi da slucajno ne progovori. Jer, mogao bi nas netko cuti. Netko, za susjednim stolom, kome ne zelimo da se zamjerimo, jer nam, mozda sutra, moze zatrebati.

Kako su danas druga vremena, kapitalisticka, i nema pomoci drzave, koja je priskakala u pomoc onima koji nisu bili sposobni da se sami bore na trzistu, ovaj nas kafic je morao otici pod katanac. Na zalost moju, i, nadam se, jos nekolicine, koji nisu gledali na svaki dinar, ver su, tu i tamo, uvlacili ruku u dzep i posteno placali. Ali takvih je bilo malo i kada se na kraju dana svedu svi racuni, nije ostajalo dovoljno da se pokriju svi troskovi.

Ne bih zelio da se ovaj moj komentar shvati kao optuznica vec kao nekakav zavrsni racun koji svako ponekad mora da napravi. A u biznisu je to uobicajena stvar.

U stvari, kada sa ove distance malo bolje razmislim, najveci dio krivice za ovaj bezuspjesni pokusaj snosim sam i nemam prava da druge optuzujem. Trebao sam bolje izanalizirati trziste pa tek onda donositi odluku o ulasku u posao. Jer, u posao se ne moze ici 'grlom u jagode', moraju se uzeti u obzir svi relevantni faktori.

Nije da ja to nisam uradio, vec sam pri analizi bio previse subjektivan. Mislio sam, trziste je ogromno, potencijanih gostiju ima mnogo vise nego sto je neophodno da se kafic otvori, posao mora cvjetati. A i pica ima svakakvog, moralo bi se naci za svakog po nesto. Jer to je u biznisu, barem ovdje u Americi, veoma vazno: moras imati raznosvrsnu ponudu, jer musterije odose kod onoga koji je radnju dobro snabdio pa ne moraju 'paliti auto' da nabave jos tu jednu sitnicu koja nedostaje. Ili ima onu vrstu robe koja pojedincima najvise odgovara.

Mislio sam, ako bi svaki dan bar jedan gost narucio bar jedno pivo, moglo bi se prezivjeti.

A i razgovora ne bi trebalo manjkati, jer nismo se dugo, predugo, vidjeli, zasjeli i porazgovarali. O svemu i svacemu. Sta kome pase.

Ocigledno je da sam se u svojim preracunima prevario i da dovoljno ne poznajem danasnje trziste, musterije i pravila igre. Previse je uticaja u mojim proracunima imao onaj stari, neefikasni, takozvani planski sistem, kojega smo svi, neko manje a neko vise, napustili. Malo je onih koji nisu prihvatili nova pravila igre, okrenula se sebi i svojima, povukla se iz drustva. U kafane se manje izlazi, okuplja se po kucama, u drustvu svojih, uz razgovore koji nam odgovaraju i gdje nema onih koje bi ti razgovori mogli iritirati. A i ne dolazimo u situaciju da se nekome zamjerimo. Za siroke mase se koriste poznate fraze, koje ne govore nista. Ili mozda govore mnogo toga, bar za one koji jos uvijek razmisljaju svojom glavom.

U kafane se, kao sto rekoh, manje izlazi. A i pice vise nije tako popularno.

Eto tako i ova prica dodje do svoga kraja. I nema vise. Nazalost. Ili na srecu nekih.

Treba se okrenuti sebi i gledati svoja posla. Jer od rada za badava se ne zivi.

Na kraju bih zelio da se zahvalim na podrsci svima onima koji su, kao ja, zivjeli u uvjerenju da jos ima nade, da se mozemo opet okupiti, porazgovarati, i cak, ponekad, zapjevati. Neki su se istinski trudili da nas obraduju svojim prilozima i pomalo osjecam griznju savjesti sto sam ih uvukao u sve ovo, pa se sada povlacim. Ali drugom izbora nemam, jer ne mogu da se pretvaram da sve ok, kada nije tako. A i ustedjevina se istanjila pa se treba posvetiti stvarima koje donose dobit.

Onima koji su mi poslali priloge u zadnjih nekoliko dana se posebno izvinjavam sto ih nisam objavio. Nije imalo smisla jer je bilo ocigledno da nesto u birtiji ne stima. Nisam zelio da si (i jos nekolicini) podgrijavam nadu, kao sto mi se to dogodilo vec nekoliko puta.

Svima onima koji su navracali na ovo nase okupljaliste se zahvaljujem na druzenju. Bilo je lijepo dok je trajalo. Sada treba traziti novi lokal. Onaj koji ce ponuditi robu koja se danas trazi. I gdje se necemo bojati da cemo reci nesto sto bi nam sutra moglo nauditi. A ponuda je raznovrsna i svako od nas moze naci nesto za svoj dzep.

Nema vise!